Sudeći prema pločama koje nam je u nasljeđe ostavio Clifford Brown, uvjeren sam da na cijelom svijetu ne postoji glazbenik ravan njegovu umjetničkom intenzitetu. Svaki njegov album čudo je za sebe, strastven i duboko emocionalan, k tomu još i inovativan. Razdoblje tijekom kojega je aktivno snimao potrajalo je jedva četiri godine, ali u tom kratkom periodu Brown je iskoristio svaku priliku koja mu se ukazala – svirao je što je više i češće mogao – gotovo i doslovno do posljednjeg daha, a da nije znao za neuspjeh ili promašaj, sve dok nije poginuo u prometnoj nesreći upravo na vrhuncu uspjeha. Paradoksalno, njega koji nikada nije upotrijebio bilo kakvu drogu – što je u to vrijeme bila iznimna rijetkost – pamtimo puno slabije od mnogih drugih jazz glazbenika. Također, barem za njega se ne može reći da je živio “dvostrukom brzinom”. Meni se prije čini da su životi nekih ljudi predodređeni da ne traju dugo.
Od svih Cliffordovih albuma, najdraži mi je Study in Brown. Taj album kupio sam u japanskom izdanju još dok sam bio student, i poslije sam ga redovito slušao s velikim zadovoljstvom. Ali prije nekoliko godina u jednom dućanu rabljenih ploča u Bostonu pronašao sam originalno izdanje i to po cijeni od tri dolara i devedeset devet centi pa sam ga smjesta kupio. Silno sam se tome obradovao. Ne mogu niti zamisliti zašto je koštao toliko malo. Ali, osim same cijene, bio sam još ugodnije iznenađen i sretan zbog toga što je kvaliteta snimke bila zapanjujuće dobra. Još od prvoga dana bio mi je drag moj prilično dobar japanski primjerak te ploče ali slušajući original doista sam bio zapanjen kristalno jasnim zvukom, kao da sam slušao neku posve drugu snimku. Imao sam dojam da Clifford Brown svira na nekoliko koraka od mene. Nisam previše zaluđen sakupljanjem originalnih prvih izdanja, ali istina je da se s vremena na vrijeme dogodi neko takvo iznenađenje.
U svakom slučaju, glazba Clifforda Browna ispunjena je i prožeta svim sjajnim karakteristikama koje tvore oblik glazbe koji zovemo jazz. Njegov pristup glazbi može se definirati čudesnim i opčinjavajućim. Svaki strastveni ljubitelj jazza to će lako prepoznati.
Unatoč svemu tome nikad nisam sreo nekoga tko baš ludo voli glazbu Clifforda Browna. Iskreno govoreći, ni ja je ne volim baš toliko ludo. Za sve što je učinio u glazbi, za Clifforda Browna imam bezrezervno poštovanje. Ali, jednostavno ne uspijevam sve svoje osjećaje odijeliti i usredotočiti na njegovu glazbu. Pitam se, zbog čega? Možda zbog toga što ljubitelji jazz glazbe (a među njima i ja) u njemu ne uspijevaju otkriti slabosti, neumjerenosti, konfuznosti ili nedosljednosti toliko bliske većini ljudskih bića. Iz nekog razloga u većini slučajeva ljude privlači ona umjetnost koja dolazi s one strane svakog zdravog razuma i ispunjena je slabostima, poremećajima i izopačenostima.
Naravno, ovo što govorim ne odnosi na Clifforda Browna. A teško se može reći i za bilo koga drugoga. Kako u glazbenom tako i u onom osobnom, ljudskom smislu, on u svome životu nije imao vremena posvetiti se neumjerenostima. Smrt mu je stajala za leđima i hladnim dahom disala za vratom. Glazba Clifforda Browna dostojna je poštovanja jer ona je nastala na nekom mjestu koje se nalazi jako daleko od lake i slijepe ljubavi, a mi jedino možemo u tišini pognuti glavu pred njom.
(Clifford Brown and Max Roach, Study In Brown, EmArcy MG-36037)