Dok sam pohađao drugu godinu fakulteta radio sam honorarno u skromnoj gostionici u kvartu zabave Kabukichō u središnjoj tokijskoj četvrti Shinjuku i to u noćnoj smjeni. Udisao sam zagađeni zrak ispunjen duhanskim dimom i alkoholnim isparenjima od deset uvečer do pet ujutro nakon čega bih se podzemnom željeznicom vraćao u svoj sobičak u Mikati, zajedno s pijancima koji su u pola noći propustili zadnji prijevoz. U toj gostionici radio sam od jeseni do proljeća. Stoga, kad pomislim na to razdoblje, okoliš kojeg se sjetim uvijek je zimski. Ta zima bila je jako hladna, osjećao sam se veoma usamljeno, a u mom svakidašnjem životu nije bilo baš ničega radosnog.
U blizini gostionice u kojoj sam noću radio nalazio se i mali jazz bar koji se zvao Pithecanthropus Erectus, a koji je, očito, svoje ime dobio prema albumu Charlesa Mingusa Pithecanthropus Erectus. Samo pravi zaljubljenik u jazz može zapamtiti to ime. Bar je bio otvoren do sitnih sati i čim bih ugrabio malo slobodna vremena otišao bih ondje popiti kavu i slušati jazz. Oko 1970.-ih četvrt Shinjuku bila je zanimljivo i veoma živahno područje i usred gužve, žamora i vreve čovjek je mogao naslutiti i društvena previranja koja su ubrzo uslijedila. U zraku se osjećala čudna i intenzivna snaga i gotovo svatko je mogao osjetiti da se oko njega zbivaju važni i zanimljivi događaji.
Više se ne sjećam sa sigurnošću jesu li u tom baru doista puštali album Pithecanthropus Erectus Charlesa Mingusa. U svakom slučaju, svaki put kad slušam taj album sjetim se istoimenog bara. Scenarij koji se odvija u mojoj glavi događa se u kvartu zabave Kabukichō u središnjoj tokijskoj četvrti Shinjuku. Godišnje doba je zima.
Kad sam prvi put čuo album Pithecanthropus Erectus još sam bio gimnazijalac, ali ako želim reći pravu istinu, malo toga sam razumio, a ni album mi nije bio osobito zanimljiv. “Kakvu ovo glazbu slušam?” zbunjeno sam se pitao. Prije svega, nisam uspijevao slijediti Mingusovu neobuzdanu i nestašnu senzibilnost i dosjetljivu humornost u pjesmi “A Foggy Day”.
Međutim, s protokom godina, taj album se malo-pomalo, i da toga uopće nisam bio svjestan, uvukao duboko u moje srce. Ono što mi se isprva činilo neskladnom i atonalnom glazbom, prijelazi koje sam pamtio kao besmislene, s vremenom su se preobrazili u nešto veoma mi drago i bitno. Na primjer, kad slušam “A Foggy Day” u izvedbi nekog drugog glazbenika, bez obzira o komu je riječ, uvijek se sjetim Mingusove verzije koja je, u međuvremenu, gotovo postala glazbeni parametar po kojem se orijentiram. Čudno, ali istinito.
Pretpostavljam da sve ovisi o činjenici što se vjerojatno ni sam Mingus nije previše pouzdao u pjesmu “A Foggy Day”. Jednom zgodom Lester Young je rekao: “Dok sviram tu pjesmu, ja u sebi pjevam njene riječi.” Da nije tako postupio glazba vjerojatno nikada ne bi dospjela do srca slušatelja.
Ali, za razliku od Lestera Younga, Mingus se na ovoj ploči koristio potpuno suprotnom vizijom svijeta od one Lesetra Younga. Ono što nam Mingus nudi nije ni približno slično izvornoj verziji pjesme “A Foggy Day” već je to melodija kojoj je posve promijenio slijed tonskih oblika i muzičkih fraza. Pa ipak, Mingusova verzija uspjela je zadržati istu žestinu kao ona koju “u sebi pjeva” Lester Young, i, jednako je poetična i stiže do našeg srca. A ondje unutra su suze i krv.
(Charles Mingus: Pithecanthropus Erectus, Atlantic 1237).