Moj prvi kontakt s nečim što se u vrijeme moje mladosti zvalo moderni jazz dogodio se 1963. godine na koncertu grupe Art Blakey and the Jazz Messengers, a koji se održavao u japanskom gradu Kobeu. Tada sam išao u srednju školu i uopće nisam znao kojoj vrsti glazbe pripada jazz. Ali, iz nekog zagonetnog razloga, riječ jazz (kao i ono što se krije iza nje) jako puno me je zanimala, stoga sam kupio ulaznicu i otišao na koncert. U to vrijeme bila je velika rijetkost da neki poznati strani glazbenik gostuje na turneji po Japanu. Svi su o tome govorili, i to na sva usta, pa sam i ja odlučio otići i osobno se uvjeriti. Sjećam se da je bila hladna siječanjska večer.
Među članovima seksteta u tada novoj formaciji bili su još mladi Freddie Hubbard, Wayne Shorter i Curtis Fuller koji su zauzeli prednji dio pozornice. Kad se sada prisjetim tog koncerta, bila je to sjajna postava koja odlično oslikava to vrijeme, ali tada nisam bio svjestan toga. Ritam sekciju činili su Blakey osobno, Cedar Walton i Reggie Workman. Pjevač, koji se samo nakratko pojavio u jednoj pjesmi bio je Johnny Hartman. Jesam li te večeri doista uspio shvatiti glazbu koju sam čuo? Vjerojatno mi je to bilo odveć teško u tom trenutku. U to vrijeme najčešće sam slušao rock & roll, bilo onaj koji su puštali na radijskim programima, ili kod kuće s ploča, i u najboljem slučaju uspio sam doprijeti do Nata Kinga Colea. Dakle, moj glazbeni ukus, a i razina poznavanja glazbe očito su bili drukčiji. Tom zgodom Jazz Messengers izveli su i stvari kao što su It's only a Paper Moon i Three Blind Mice. Već otprije sam poznavao obje pjesme, ali u izvedbi Jazz Messengers bile su jako udaljene od izvornih melodija. Nisam uspijevao shvatiti zašto je osnovna melodija bila toliko grubo izlomljena i izobličena gotovo do neprepoznatljivosti. Tada nisam mogao dokučiti razlog za to, kao ni temeljni kriterij i potrebu za nečim takvim. Sve u svemu, koncept improvizacije nije postojao u mojoj svijesti.
Pa ipak, taj me se koncert na određeni način duboko dojmio, a isto tako me je i potaknuo i uzbudio. “Ne uspijevam dobro shvatiti ono što se događa preda mnom, ali to je nešto što mi otvara nove dimenzije, nove mogućnosti”, otprilike tako sam razmišljao. Možda zato što je sama glazba bila sjajna i protezala se u budućnost, a k tomu je bila i iznimno duhovna.
Vjerujem da me tom zgodom ponajviše osvojio tonalitet glazbe. Zajednički tonalitet koji su proizvodili svih šest glazbenika puni energičnosti… Njihova glazba bila je sugestivna, izazovna, zagonetna… i crna. Ne znam zašto, ali boja njihova zvuka doista je bila crna, barem tako sam je ja doživljavao. Očito, za to je postojao stvarni razlog, jer svih šest glazbenika na podiju, od prvog do posljednjeg bili su crni. Ali, nije bila samo riječ o tome. U meni je crnu boju probudio tonalitet glazbe koju su svirali. Nije to bila apsolutno crna boja, prije nježno crna koja se miješala s bojom čokolade… Vratio sam se kući ushićen, potpuno prožet glazbom koju sam čuo, i htio ne htio, tom tamnom bojom.
Nedugo poslije tog koncerta kupio sam nešto stariju ploču Blakeyja, i slušao je bezbroj puta. Bio je to blues album koji je objavila diskografska kuća Fontana, a naslov je Les Liaisons Dangereuses. I dan-danas, dok slušam tu ploču, uspijem iznova, i to vrlo intenzivno, doživjeti okruženje i atmosferu tog razdoblja. Posve očito, background je crn.
(Art Blakey's Jazz Messengers, Les Liaisons Dangereuses, Epic LA-16022)