Priroda je, siguran sam, željela da moj otac bude veseo i dobrostiv. Do svoje trideset četvrte godine radio je kao tèžak za čovu po imenu Thomas Butterworth, čija se farma nalazila blizu grada Bidwella u državi Ohio. Imao je tada vlastita konja na kojem bi subotom uvečer odjahao u grad kako bi se ondje koji sat družio s drugim težacima. U gradu bi popio nekoliko čaša piva, a motao bi se po salunu Bena Heada – mjestu koje je subotom uvečer bilo krcato težacima s okolnih farmi. Pjevalo se i lupalo čašama o šank. U deset uvečer otac bi odjahao kući pustom seoskom cestom, smjestio konja na spavanje te i sâm pošao u krevet, prilično zadovoljan svojim životom. Nije onomad razmišljao o tome da pokuša biti uspješniji. 

U proljeće svoje trideset pete godine moj se otac oženio mojom majkom, koja je tada bila seoska učiteljica, a sljedećeg proljeća, uz koprcanje i plač, na svijet stigoh i ja. Nešto se dogodilo s tim dvoma ljudima. Postali su ambiciozni. Obuzela ih je tipična američka strast prema uspjehu. 

Moguće je da je za to bila odgovorna moja majka. Budući da je bila učiteljica, sigurno je čitala knjige i časopise. Pretpostavljam da je čitala kako su se Garfield, Lincoln i ostali Amerikanci izdigli iz siromaštva i postali veliki i slavni, a možda je, dok sam ležao kraj nje – u vrijeme poroda – sanjala i o tome kako ću ja jednog dana vladati ljudima i upravljati gradovima. U svakom slučaju, potaknula je oca na to da napusti namještenje težaka, proda konja te se i sâm upusti u poduzetništvo. Bila je to visoka, tiha žena, s izduženim nosom i zabrinutim pogledom u sivim očima. Za sebe nije željela ništa. U pogledu oca i mene bila je nepopravljivo ambiciozna. 

Prvi opasniji pothvat u koji se njih dvoje upustilo završio je loše. Zakupili su deset rali neplodne, kamenite zemlje uz Griggsovu cestu, trinaest kilometara od Bidwella, i revno započeli s uzgojem pilića. Ondje sam dočekao dječaštvo i razvio prve dojmove o životu. Otpočetka su to bili zloslutni dojmovi i ako sam kasnije postao neveseo čovjek sklon primjećivati tamnu stranu života, pripisujem to činjenici da sam dane djetinjstva, koji bi trebali biti sretni i radosni, proveo na farmi pilića. 

Netko neupućen u takve stvari nema predodžbu o broju tragedija koje mogu pogoditi jedno pile. Nakon što se izlegne iz jajeta, ono će živjeti koji tjedan kao sitno paperjasto biće kakvo se može vidjeti na uskrsnim čestitkama, a onda će se užasno ogoljeti, jesti u velikim količinama kukuruz i brašno koje je otac kupio u znoju lica svoga, dobivati bolesti koje nose naziv kika, kolera i druge, besposleno zuriti glupavim očima u Sunce te onemoćati i uginuti. Do zrelosti će se probiti tek nekoliko kokoški i povremeno kakav pijetao kojem je Bog namijenio da hodi Njegovim zagonetnim putima. Kokoške legu jaja iz kojih se razvijaju novi pilići i time se zatvara taj užasni krug. Sve je to nevjerojatno složeno. Sigurno je većina filozofâ odgojena na farmama pilića. Čovjek u jedno pile polaže tako velike nade da bi mu se kasnije iluzije tako užasno razbile. Mali pilići, kad tek otpočinju svoje životno putovanje, izgledaju tako bistro i oprezno, a ustvari su užasno glupi. Tako su nalik ljudima te pojedincu zbrkaju pogled na život. Ako ih ne ubije bolest, pričekaju dok vam očekivanja pošteno ne narastu, a onda zađu pod kotače teretnih kola – da ih smrve i ubiju te vrate njihovu stvoritelju. U mladosti budu prepuni nametnika pa se cijela bogatstva troše na ljekovite praškove. Kasnije u životu vidio sam kako se na temu bogaćenja od uzgoja pilića pišu čitave knjige. One su namijenjene bogovima, da ih čitaju netom nakon što su jeli plodove stabla poznavanja dobra i zla. Te knjige bude nadu i govore kako obični ljudi s nešto ambicije i kojom kokoškom mogu postići mnogo. Nemojte da vas zavaraju. Odite tražiti zlato po smrznutim aljaskim brdima, pouzdajte se u političarevo poštenje, vjerujte ako hoćete da svijet svakim danom postaje sve bolji i da će dobro pobijediti zlo, ali nemojte vjerovati knjigama o kokoškama. One nisu namijenjene vama.

Međutim, udaljio sam se od osnovne misli. Glavna tema moje pripovijesti nije kokoš. Ako se ta pripovijest valjano ispripovijeda, u njoj bi u centru pažnje trebalo biti jaje. Otac i majka deset godina pokušavali su od naše farme pilića stvoriti isplativ posao, a onda su odustali od te borbe i otpočeli novu. Preselili su se u grad Bidwell u Ohiju i upustili se u posao vođenja gostionice. Nakon deset godina brige za inkubaciju neizleženih pilića, tih sitnih – i na svoj način dražesnih – paperjastih okruglica, koje će izrasti u polugole kokice a onda i u mrtve kokoši, sve smo odbacili i spakiravši stvari na teretna kola spustili se Griggsovom cestom do Bidwella, kao karavanica nade u potrazi za mjestom odakle će iznova pokušati životni uspon. 

Zasigurno smo bili otužan prizor, ne mnogo drugačiji, čini mi se, od izbjeglica s kakva ratnog područja. Majka i ja hodali smo cestom. Kola za prijevoz stvarî za tu smo priliku unajmili od susjeda, g. Alberta Griggsa. Bočno su iz kola virile noge jeftinih stolica, otraga se, iza hrpe ležajeva, stolova i kutija punih kuhinjskih potrepština, nalazila gajba sa živim pilićima, a povrh toga dječja kolica u kojima su me vozili u mojem ranom djetinjstvu. Ne znam zašto smo bili zadržali ta dječja kolica. Dolazak druge djece na svijet nije bio izgledan, a kotači su bili potrgani. Ljudi koji imaju malo brižno čuvaju to što imaju. Jedna je to od životnih činjenica zbog kojih čovjek postane tako malodušan. 

Otac se vozio na kolima. Kao ćelav, debeljuškast četrdesetpetogodišnjak, tada je, zbog duge veze s majkom i pilićima, već po navici bio malodušno šutljiv. U deset godina koje smo proveli na farmi pilića sve je vrijeme radio kao téžak na okolnim farmama, a većinu zarade trošio je na ljekarije za bolesti koje su napadale piliće, na Wilmerov White Wonder Colera Cure ili Egg Producer profesora Bidlowa ili kakav drugi preparat koji bi majka otkrila u reklamama u časopisima posvećenim peradarstvu. Otac na glavi ima dvije krpice kose, po jednu točno iznad svakog uha. Sjećam se da sam ga kao dijete znao promatrati kad bi nedjeljom poslije podne, zimi, zaspao u stolici ispred štednjaka. Dotad sam već bio počeo čitati knjige i razvijati vlastite ideje te sam ćelavo područje na njegovu tjemenu zamišljao kao svojevrsnu široku cestu, onakvu kakvu bi možda Cezar dao izgraditi da njome svoje rimske legije povede ususret čudesima nepoznata svijeta. Čuperke iznad očevih ušiju zamišljao sam kao šume. Zapao sam u stanje između sna i jave te stao sanjariti o tome kako sam bićence koje tom cestom putuje na neko daleko, divno mjesto na kojem nema farmi pilića a život je ispunjen srećom umjesto jajima. 

O našem bijegu s farme pilića u grad mogla bi se knjiga napisati. Majka i ja prehodali smo svih trinaest kilometara – ona kako bi pazila da ništa ne ispadne iz kola, a ja kako bih promatrao svjetska čudesa. Otac je pokraj sebe, na sjedištu, čuvao svoje najveće blago. Ispripovjedit ću vam o njemu.

Ponekad se čudne stvari znadu dogoditi na farmi pilića, gdje se iz jaja izležu stotine, pa čak i tisuće, pilića. Groteskni se oblici rađaju iz jaja baš kao i iz ljudi. Takve se nezgode ne događaju često – možda jednom na tisuću izlegnutih pilića. Pile se, znate, rodi s četirima nogama, dvama parovima krila, dvama glavama i s čim sve ne. Ta stvorenja ne prežive. Ona se brzo vrate u naručje svojeg stvoritelja koji je na trenutak bio trepnuo. Činjenica da ta jadna stvorenjca nisu mogla preživjeti za mojeg je oca bila jedna od životnih tragedija. Gajio je tu ideju, da kad bi samo uspio petonogu kokoškicu ili pjetlića dovesti do zrelosti, da bi se tada obogatio. Sanjario je o tome kako će to čudo voditi po seoskim sajmovima i bogatiti se pokazujući ga drugim farmerima-zakupcima. 

U svakom slučaju, sačuvao je tijela svih tih čudovišnih stvorenja rođenih na našoj farmi pilića. Svako je odložio u zasebnu staklenku i konzervirao ih alkoholom. Potom je staklenke pažljivo položio u kutiju koja će na našem putovanju u grad biti pokraj njega na sjedištu kola. Jednom je rukom upravljao konjima, a drugom pridržavao kutiju. Kad smo stigli na odredište, kutija je odmah skinuta, a staklenke su izvađene. Za sve vrijeme u kojem ćemo biti posjednici gostionice u Bidwellu u državi Ohio groteskna stvorenja stajat će u svojim staklenkama na polici iza blagajne. Majka će se povremeno buniti, no otac će u pogledu svojeg blaga ostati nepokolebljiv. Groteskna su stvorenja, govorio je, vrijedna. Ljudi, tvrdio je, vole promatrati neobične i divne stvari. 

Jesam li rekao da smo se upustili u gostioničarski posao u gradu Bidwellu u državi Ohio? Malko sam pretjerao. Sâm grad bio je smješten u podnožju brežuljka i uz malu rijeku. Kroz grad nije prolazila željeznička pruga, a postaja je bila na kilometar i pol sjeverno, u mjestu imena Pickleville. Na postaji su bile tvornica jabukovače i tvornica kiselih krastavaca, no obje su zatvorene prije našeg dolaska. Jutrima i večerima autobusi bi kretali od hotela smještenog na glavnoj ulici Bidwella te cestom koja se zvala Turner's Pike pristizali na postaju. To da pođemo u zabačeno mjesto i upustimo se u gostioničarski posao bila je majčina zamisao. Cijelu je godinu pričala o tome, a onda je jednog dana otišla unajmiti prazan poslovni prostor preko puta željezničke postaje. Imala je predodžbu da će vođenje gostionice biti unosno. Ljudi koji putuju, rekla je, uvijek će čekati odlazne vlakove, a žitelji grada na postaji će čekati dolazne vlakove. Zalazit će u gostionicu na pitu i kavu. Sad kad sam stariji jasno mi je kako je imala druge motive. Gajila je ambicije za me. Željela je da uspijem u životu, da se upišem u školu u gradu i postanem gradski čovo. 

Otac i majka u Picklevilleu su radili jednako naporno kao i ranije. Prvo je bilo nužno urediti unajmljeni prostor tako da izgleda kao gostionica. Trajalo je to mjesec. Otac je postavio policu na koju će odlagati limenke povrća. Oslikao je natpis i na nj velikim slovima ispisao svoje ime. Ispod njegova imena stajala je oštra zapovijest – »JEDITE OVDJE«, koju će ljudi tako rijetko poslušati. Kupljena vitrina ispunjena je cigarama i duhanom. Majka je izribala pod i zidove prostorije. Ja sam pohađao školu u gradu te mi je bilo drago zbog toga što nisam na farmi i što mi društvo ne prave malodušni pilići tužna pogleda. Ipak, nisam bio odveć radostan. Večerima bih pješačio kući iz škole cestom Turner's Pike te bih se prisjećao djece čiju sam igru bio vidio u dvorištu gradske škole. Skakutanje i pjesma mnoštva djevojčica. Pokušao sam tako. Važno bih skakutao zaleđenom cestom na jednoj nozi. »Rega, rega, bit će svega«, ječala je moja pjesma. Potom sam se zaustavio i sumnjičavo se osvrnuo oko sebe. Plašila me pomisao na to da me netko vidi u radosnu raspoloženju. Mora da mi se činilo kako radim ono što ne bi trebao raditi netko poput mene, netko odgojen na farmi pilića, kamo je smrt svakodnevno dolazila u posjet. 

Majka je odlučila kako naša gostionica treba biti otvorena i obnoć. U deset sati uvečer pokraj naših vrata prošao bi putnički vlak na putu za sjever, a s njim se križao mjesni teretnjak. Posada teretnjaka u Picklevilleu je morala pomaknuti skretnicu te bi nakon obavljena posla zalazila u našu gostionicu na kavu i objed. Ponekad bi netko od njih naručio pečeno jaje. U četiri ujutro vraćali bi se na sjever te bi nam opet došli. Mali je obrt stao rasti. Majka je obnoć spavala, a obdan, dok bi otac spavao, radila u gostionici i hranila naše goste. Otac je spavao u istom krevetu u kojem je majka bila obnoć, a ja sam išao u školu u grad Bidwell. Za tih dugih noći, dok bismo majka i ja spavali, otac bi pekao meso za sendviče koji će završiti u užinama naših gostiju. A onda mu je sinula zamisao u pogledu uspjeha u životu. Obuzeo ga je američki duh. Postao je ambiciozan.  

Za dugih noći, kad je bilo malo posla, otac je imao vremena za razmišljanje. Tako si je otvorio put u propast. Zaključio je kako je dotad bio neuspješan zbog toga što nije bio dovoljno vedar te da će ubuduće usvojiti upravo vedar pogled na život. Rano izjutra uspeo se na kat i legao u krevet pokraj majke. Ona se probudila pa su počeli razgovarati. Slušao sam ih iz svojeg kreveta u kutu prostorije. 

Otac se domislio toga da bi i on i majka trebali pokušati zabavljati ljude koji dođu na objed u našu gostionicu. Ne mogu se više sjetiti njegovih točnih riječi, ali odavao je dojam čovjeka koji na neki mutan način želi postati svojevrstan ulični zabavljač. Kad nam dođu ljudi, osobito mladi iz grada Bidwella, a takvi su nam dolazili vrlo rijetko, valja zapodjenuti vedar, zabavan razgovor. Iz očevih sam riječi shvatio kako nam valja ići za dojmom veselih krčmara. Mora da je majka odmah bila sumnjičava, ali nije rekla ništa čime bi ga obeshrabrila. Otac je smatrao kako će se u njedrima mladih grada Bidwella roditi strastvena želja za njegovim i majčinim društvom. Uvečer će se živahni sretni ljudi u skupinama spuštati cestom Turner's Pike, sve pjevajući. Sjatit će se kod nas, glasni u svojem smijehu radosti. Bit će pjesme i slavlja. Nije mi namjera stvoriti dojam da je otac o toj temi govorio do u ovakve tančine. Kako rekoh, bio je nerazgovorljiv čovjek. »Oni hoće da imaju kamo otići. Kažem ti, hoće da imaju kamo otići«, neprestano je ponavljao. Dalje od toga nije dospio. Praznine je ispunila moja mašta. 

Ta nam je očeva predodžba dva ili tri tjedna okupirala dom. Nismo mnogo razgovarali, nego smo u svakodnevnom životu ozbiljno nastojali mrzovoljne poglede zamijeniti osmijesima. Majka se smiješila gostima, a ja sam se, zarazivši se od nje, smiješio našoj mački. Otac je tako žarko želio udovoljiti te je postao pomalo grozničav. Negdje u njemu bez sumnje je vrebao duh zabavljača. Svoj arsenal nije pretjerano trošio na željezničare koje je posluživao obnoć, kanda je pokazivanje svojih sposobnosti čuvao za mladiće i djevojke pristigle iz Bidwella. Na pultu u gostionici stajala je žičana korpa vazda ispunjena jajima, i mora da je gledao upravo tu korpu kad je došao na ideju da bi mogao zabavljati ljude. To kako su jaja održavala vezu s razvojem njegove ideje odisalo je nečim prenatalnim. U svakom slučaju, jedno mu je jaje uništilo taj novi životni poriv. Kasno jedne noći probudila me rika iz njegova grla. Majka i ja uspravili smo se, svatko u svojoj postelji. Ona je drhtavim rukama upalila lampu na stoliću pokraj svojeg uzglavlja. Odozdo se začuo tresak ulaznih vrata naše gostionice, a za koju minutu otac se teškim koracima popeo stubama. U ruci je držao jaje, a ta mu je ruka drhtala kao da ga trese studen. U očima mu je bio sulud sjaj. Stajao je i tako zurio u nas te sam bio siguran da namjerava pogoditi jajetom ili majku ili mene. Potom ga je nježno odložio na stolić, pokraj lampe, te kleknuo pokraj majčine postelje. Zaplakao je poput kakva dječarca, a, ponesen tom njegovom žalošću, zaplakao sam i ja. Naši glasovi ispunili su sobu na katu jadikovkom. Smiješno je to, ali od cijelog prizora sjećam se jedino majčine ruke, kako neprestano miluje ćelavi puteljak koji mu je prolazio tjemenom. Zaboravio sam što mu je rekla i kako ga je navela na to da joj ispripovjedi o onomu što se dogodilo u prizemlju. I njegovo mi je objašnjenje iščezlo iz sjećanja. Sjećam se samo vlastite žalosti i bojazni te tog puteljka na tjemenu, koji se presijavao pod svjetlošću lampe dok je otac klečao pokraj postelje. 

Što se tiče onoga što se dogodilo u prizemlju. Iz nekog neobjašnjiva razloga priča mi je poznata baš kao da sam svjedočio tom porazu očevih planova. Čovjeku se s vremenom neobjašnjivo otkrije mnogošta. Te večeri mladi Joe Kane, sin jednog trgovca iz Bidwella, pristigao je u Pickleville naći se s ocem koji je, večernjim vlakom s juga, trebao stići u deset sati. Vlak je kasnio tri sata pa je Joe došao u našu gostionicu prodangubiti to vrijeme. Došao je mjesni teretnjak pa je njegova posada nahranjena. Joe je u gostionici ostao sâm s mojim ocem. 

Postupci mojeg oca mora da su zbunili tog mladića iz Bidwella čim je ušao kod nas. Stekao je dojam da se moj otac na njega ljuti zbog toga što se mota ondje. Činilo mu se da njegova prisutnost smeta gostioničaru pa je pomislio da bi mogao izići. Međutim, počelo je kišiti i nije mu se prevaljivalo dug put do grada i natrag. Kupio je cigaru po pet centa i naručio šalicu kave. Počeo je čitati novine koje je izvukao iz džepa. »Čekam večernji vlak. A on kasni...« rekao je pokajnički. 

Moj je otac, kojeg je Joe Kane vidio po prvi put u životu, dugo šutio i promatrao svojeg gosta. Bez sumnje patio je od treme. Kao što to u životu biva, suviše je dugo i često bio zamišljao situaciju u kojoj se sad nalazio, te je zbog mladićeve prisutnosti postao pomalo nervozan. 

Za početak, nije znao što bi s rukama. Jednu je nervozno istisnuo preko pulta kako bi se rukovao s Joeom Kaneom. »Milo mi i drago«, rekao je. Joe Kane spustio je svoje novine i zagledao se u nj. Otac je spustio pogled na korpu s jajima na pultu te započeo razgovor. »E, pa,« oklijevao je, »e, pa, čuli ste za Kristofora Kolumba, jel?« Kanda je bio srdit. »Prevarant, eto što je bio taj Kristofor Kolumbo«, posebno je naglasio. »Rekao je da može postaviti jaje u vertikalan položaj. Eto to je rekao, a onda je kucnuo jajetom i slomio mu jedan kraj.« 

Gostu se činilo da je moj otac izvan sebe zbog prijetvornosti Kristofora Kolumba. Otac je gunđao i psovao. Rekao je kako je pogrešno učiti djecu da je Kristofor Kolumbo bio velikan jer da je, na koncu, u prijelomnom trenutku ipak varao. Rekao je da će postaviti jaje u vertikalan položaj da bi onda, kad su ga prozreli, izveo običan trik. Otac je, i dalje zanovijetajući o Kolumbu, iz korpe na pultu izvadio jedno jaje i ushodao se amo-tamo. Trljao je jaje između dlanova. Smješkao se poput kakva genija. Počeo je mumljati o učinku koji na jaje ima elektricitet koji stvara ljudsko tijelo. Rekao je kako može postaviti jaje u vertikalan položaj zahvaljujući trljanju dlanovima, tako da ga ne razbije. Objasnio je kako toplina njegovih ruku i nježni kružni pokreti jajetu omogućuju novo težište, a Joe Kane bio je blago zainteresiran. »Kroz ruke su mi prošle tisuće jaja«, rekao je otac. »Nema tog koji znade o jajima više od mene.«

Postavio je jaje na pult, a ono je palo postrance. Iznova i iznova pokušao je izvesti isti trik, svaki put trljao bi jaje dlanovima te govorio o čudesima elektriciteta i zakonu gravitacije. Kad je, nakon pola sata tih nastojanja, konačno uspio postaviti jaje tako da na trenutak ostane u vertikalnom položaju, podigao je pogled i ustanovio da gost više ne prati. Prije no što je uspio povratiti pažnju Joea Kane i pokazati mu svoj uspjeh, jaje je iznova palo postrance. 

Izgarajući od zabavljačke strasti, a istovremeno prilično uznemiren zbog neuspjeha svojeg prvog pokušaja, otac je sad s polica stao spuštati staklenke s čudovišnom peradi i pokazivati ih gostu. »A što da imate sedam nogu i dvije glave kao ova momčina?« upitao je pokazujući svoje najveće blago. Na licu mu je titrao radostan osmijeh. Pružio je ruku preko pulta i njome pokušao pljesnuti Joea Kane po ramenu onako kako su se, za njegovih težačkih dana u mladosti, subotom uvečer muškarci pljeskali u salunu Bena Heada. Njegovu je gostu malo pozlilo od prizora užasno izobličena ptičjeg tijela koje je plutalo u alkoholu u staklenki pa je ustao i krenuo prema izlazu. Otac je izišao iza pulta, uhvatio mladića za ruku i vratio ga na stolicu. Malko se razbjesnio te je morao na trenutak okrenuti glavu i prisiliti se na osmijeh. Potom je vratio staklenke na policu. U izljevu darežljivosti prikladno je nagovorio Joea Kanea na to da ga počasti još jednom šalicom kave i još jednom cigarom. A onda se primio tave, u nju iz bokala pokraj pulta do vrha natočio octa te rekao kako će izvesti novi trik. »Zagrijat ću jaje u ovoj tavi s octom«, rekao je. »I onda ću ga ugurati u bocu a da mu ne pukne ljuska. Kad jaje uđu u bocu, poprimit će svoj prvobitni oblik a ljuska će mu ponovno otvrdnuti. Onda ću vam dati bocu s jajetom. Moći ćete si je ponijeti kamo god da idete. Ljudi će vas pitati kako li ste samo nagurali jaje u bocu. Nemojte im reći. Neka nagađaju. Tako se možete zabaviti s ovim trikom.«

Otac se nacerio i namignuo gostu. Joe Kane zaključio je kako je čovjek s kojim je suočen sulud ali bezopasan. Popio je kavu koju je dobio i iznova stao čitati novine. Kad se jaje zagrijalo u octu, otac ga je u žlici donio do pulta te se vratio u stražnju prostoriju po praznu bocu. Bio je ljut jer njegov gost pogledom nije ispratio početak trika, no unatoč tomu radosno je prionuo na posao. Dugo se borio s jajetom, pokušavajući ga progurati kroz grlić boce. U želji da iznova zagrije jaje vratio je tavu s octom na štednjak, a kad ju je ponovno primio, opekao je ruku. Nakon druge kupke u vrelom octu ljuska jajeta malo je omekšala, ali ne dovoljno da bi poslužila za trik. Trudio se i trudio obuzet duhom očajničke odlučnosti. Kad je pomislio da će trik napokon uspjeti izvesti do kraja, vlak koji je kasnio stigao je na postaju i Joe Kane nonšalantno je krenuo prema vratima. Otac je očajnički pokušao po posljednji put pokoriti jaje i primorati ga da učini ono što će mu učvrstiti reputaciju čovjeka koji znade zabaviti goste svoje gostionice. Baš je izmučio to jaje. Pokušao je s njim grubijanski. Psovao je, a na čelu mu je izbijao znoj. Puče mu jaje u ruci. Kad mu je njegov sadržaj pošpricao odjeću, Joe Kane okrenuo se na izlasku iz gostionice te se stao smijati.  

Grlo mojeg oca otpustilo je bijesnu riku. Stao je poskakivati i izvikivati niz neartikuliranih riječi. Dohvatio je drugo jaje iz korpe, bacio ga i zamalo pogodio mladića u glavu, no ovaj je uspio otvoriti vrata i uteći. 

Otac se uspeo na kat, do majke i mene, s jajetom u ruci. Ne znam što je namjeravao učiniti s njim. Pretpostavljam da je namjeravao nekako ga uništiti, uništiti sva jaja, a da je htio da majka i ja vidimo početak tog uništenja. Međutim, kad je prišao majci, nešto mu se dogodilo. Nježno je odložio jaje na stolić i bacio se na koljena, kako ranije već objasnih. Kasnije je odlučio zatvoriti gostionicu za tu noć te se vratiti na kat i leći u krevet. Kad je to i učinio, ugasio je svjetlo te su i on i majka, nakon dosta mrmljanja, zaspali. Bit će da sam i ja zaspao, ali moj je san bio nemiran. Probudio sam se u zoru i dugo gledao jaje na stoliću. Pitao sam se zašto jaje mora postojati i zašto će iz njega nastati kokoš koja će iznova izleći jaje. To mi se pitanje zavuklo pod kožu. I otada je ondje, pretpostavljam zato što sam svojeg oca sin. U svakom slučaju, moj um nije kadar riješiti taj problem. I to je, da zaključim, samo još jedan dokaz pobjede jajeta – bar što se moje obitelji tiče.