U rano ljeto, prije kojih tridesetak godina, prvi put sam čuo tišinu. Ne onu svakodnevnu, koja se gnijezdi u rijetkim zakutcima svakodnevnoga šušura, nego onu pravu, nepatvorenu, iskonsku. Čuo sam je onako kako se čuje sve što postoji, sve što biva, sve što ima navlastiti glas (jer i tišina se glasa, i to nimalo ispod glasa). Bio je to ujedno i zadnji put da sam je čuo, jer se više nikada nisam zatekao u okolnostima koje bi to iskustvo omogućile na tako neposredan, izravan način. Nisam je više čuo izvan sebe, nisam je čuo ni unutar sebe. Da kojim slučajem jesam, bio bih izvan sebe.

Evo kako se zgodila ta zgoda. O kasnom poslijepodnevu s malenim društvancem bio sam prispio na sljeme Risnjaka. Smjestio sam se izdvojen, odmarajući se nakon uspona, na samome rubu stjenovitoga vrha. Ispred mene prostiralo se gusto tkanje bukove šume, prošarano jelama i gdjekojim grabom. Motrio sam neko vrijeme taj monotoni zeleni zaslon, postavši u jednome trenutku svjestan da su svi zvuci zamrli. Toga dana nije bilo ni daška vjetra, no sada se više nije čuo ni pjev ptica ni bilo koji drugi zvuk. I onda se na neutralnoj prostirci od šumskoga baršuna pojavila figura tišine. Lišena svojih zvučnih pokrivala pokazala se u svoj golotinji, poput zavodljive plesačice koja je odbacila posljednji veo. Neko vrijeme sam je s očaranošću osluškivao, no uskoro je senzorna ugoda ustupila pred nelagodnom nadraženošću. Tišina je postajala gromoglasnom, tišteći tlačnom silom napete opne ušnih bubnjića. Unatoč golemu prostoru koji se prostirao unaokolo, unatoč zraku bogatom kisikom, pričinilo mi se u jednome trenutku kao da sjedim u malenoj prostoriji iz koje je vakuumskom pumpom bio isisan sav zrak. Prostor je tišinom bio upravo nabijen i nije u njem bilo ničega što bi toj sili pružalo otpor. Jedino zvučanje koje joj je prkosilo pristizalo je iz rezonantne kutije moga tijela, u kojem se odvijala potmula avangardna glazba što su je izvodili besprijekorno uigrani instrumentalisti krvožilnog i živčanog sastava. Tako mora da je tišina zvučala onomad na Harvardu – pomišljam u retrospekciji – u 'gluhoj' sobi u koju se dao zatvoriti znatiželjni John Cage.

Dojam toga iskustva bio je uistinu jedinstven, iako pomalo zastrašujući. Kao da se svekolika pojavnost iskustvene stvarnosti u tome trenutku povukla u drugi plan, ne bi li tako omogućila da bude manifestirano ono što je inače lišeno pojavnosti samo po sebi, a što stoji u podlozi svega što uopće može biti čulima opaženo. Bio je to dakle senzorno neugodan doživljaj, no i ta nelagoda je bila tek privremena senzacija. Ona se postupno preobrazila u stanje lišeno svake čulne reakcije, u stanje dubokoga spokoja. U tom potpunom smiraju kao da je bio zaustavljen protok vremena. Kao da je protjecanje vode u klepsidri prirode na tren bilo zaustavljeno. Kao da se, štoviše, obustavilo i samo disanje – to nutarnje klatno koje obdržava privremeno trajanje bića. Taj trenutak bio je nalik – po svoj prilici – onome koji prethodi prvome udisaju po rođenju, ili pak onome koji slijedi posljednjem izdahu po smrti. Tajac. Tišinom ispunjeni tjesnac. Nalik onome tjesnacu koji odjeljuje arzu od teze. Nalik majušnome procjepu između udisaja i izdisaja, koji – ma koliko bio uzan – baštini nemjerljivu vrijednost, budući da predstavlja prolaz u bezvremenost. Taj procjep, stiješnjen škripcem onoga prije i onoga poslije, sadrži u sebi beskonačan prostor sadašnjosti. Ono sada koje zjapi prazno jer ga ne posjećujemo; sada koje jest i koje previđamo, njišući se između dva ekstrema onoga što nije – onoga što je minulo i onoga što tek ima prispjeti. Taj je procjep odviše uzan da bi ga se ičime moglo ispuniti – mišlju, riječju, djelom, čime god. On je međutim ujedno toliko prostran, da obuhvaća sve što uopće postoji, sve što uistinu jest. Jer sve što jest, sada jest. Što nije sada, to naprosto nije, niti će ikada biti. A nikada nije ni bivalo išta što bi bilo izvan domašaja toga jedinstvenog sada.

Sada međutim ne čujem tu tišinu. Od tada je više nikada nisam čuo. Izmiče mi povazdan to sada; pamtim tek da je sada bilo tada. I izvan sebe sam zbog toga. Izvan sebe sam zbog te minule ekstaze koja mi je nekoć omogućila da na tren izađem iz sebe. Bila je to uistinu prava avangarda, poput umjetničkih avangardi koje su redom ostala tek lažna obećanja. Prethodnica kao nikada dovršeno došašće. Jedno ipak obećanje opstaje i dalje – obećanje što ga naviješta avangardna nutarnja muzika, koja i dalje obligatno u meni bruji. Maleni mišićavi bubnjar svojim palicama neumorno joj udara metronomski takt, izvikujući ispod glasa ove jedva čujne riječi: „Čuj i počuj! Ako ti daleka mjesta i gluhe noći ne pružaju željeno utočiše, a ti se uvuci u taj uzani procijep koji ti je uvijek pri ruci, ovdje i sada. Bdij u njemu i budi strpljiv. Budi u njemu izvan sebe. Vremenom će se on stati širiti i tome širenju neće biti kraja. Širit ćeš se s njime i ti sam, obuhvaćajući sve što se nalazi onkraj tebe, uključujući i vlastito sebe. Učini to sada. Sada ili nikada.“