Jedno mi se čini neporecivo: od svega što se korjenito promijenilo unazad nekoliko godina, najkorjenitije se, ili barem najbjelodanije, promijenio naš doživljaj prošlosti. To jest, naš doživljaj vremena. Postoji neki sveopći dojam da je ono što se donedavno nejasno doživljavalo kao uzastopno odgađani ili protezani trenutak loma konačno nastupilo, u svoj svojoj silini događaja, u svoj svojoj oštrini nepovratnosti. Objašnjenja tog doživljaja, kao i njegovi različiti psihološki izrazi, dakako variraju. Ali osim čudnih ptica, patoloških slučajeva i medijskih plaćenika više ga gotovo nitko ne osporava, ne može osporiti. Tema kraja odjednom je postala jednom od najaktualnijih tema za raspravu, u sveučilišnim predavaonicama i na portalima kao i oko stolova kafića i u bračnim posteljama. Nešto je završilo, i svijest o tome toliko je akutna – uvelike i zbog toga što nije nimalo jasno što je zapravo završilo – da zasjenjuje svijest o mogućnosti da je nešto drugo počelo ili tek što nije počelo. Osjećaj kraja kao da je usisao svekoliki doživljajni tok vremena, poništio svaku perspektivu, zastro svaki pogled u budućnost. Zbog toga se više čak teško može govoriti i jednostavno o krizi, toj do jučer omiljenoj temi intelektualaca. Naravno, još ih ima, i čak nažalost popriličan broj, koji govore jednostavno o krizi, ali oni već i za mnoge svoje pametnije kolege zvuče arhaično. Kriza u tradicionalnom smislu podrazumijeva otvorenu neizvjesnost, osjećaj da kraj još nije nastupio i da mi tu još možemo nešto učiniti, napraviti odlučujući korak, nekako povezati konce. Ali osjećaj je da je kraj sada iza nas, ne više ispred. Tako je napokon kucnuo čas zlogukih gavranova posvuda pa i u intelektualnoj sferi. Profesionalni katastrofičari napokon su došli, nakon dugih desetljeća provedenih, ako ne u sjeni, onda u polusjeni intelektualnog svijeta, u prvi plan svijeta koji je prema svemu sudeći konačno izgubio sebe sama. Nedavno je uspostavljena i "kolapsologija": disciplina, ili "transdisciplina", ispod čekića koja se bavi neumitnim katastrofama s čisto znanstvenog stajališta, zbacivši najzad čitav jaram eshatoloških djetinjarija prošlosti. Uglavnom, laički i vrlo grubo rečeno, čini se da se vrijeme nekako iščašilo za svakog stanovnika planeta, uključujući najpametnije. Štoviše možda bi se čak moglo reći da nikom više nije dopušten luksuz da ne bude pametan, i da je upravo ta uskraćenost ono što uvelike obilježava čitavu situaciju. Postali smo Hamlet do Hamleta, vanzemaljci u vlastitoj zemlji koja je sada potpuno istrulila i ustupila mjesto nečem drugom – mjestu bez ljudske povijesti, bez ljudskog vremena, bez onog što su stari (danas svi osim nas) nazivali pamćenjem. Doživljaj o kojem je riječ, naš temeljni Erlebnis, više nije onaj bića koje živi u vremenu nego onaj bića koje živi u prostoru lišenom vremena, koji zbog toga sve više gubi i sva obilježja prostora. Naš životni prostor već je gotovo isključivo "realno vrijeme".

Svjestan sam da je sve ovo, kad se tome oduzme retorička i kvazifilozofska patina kojom je premazano, zapravo običan truizam. Koji je jeftino isticati ako ga se ne kani produbiti u obliku znanstvene ili filozofske studije, i koji je uzaludno iznositi ako ga se ne kani uobličiti u članak pogodan za blogosferu. Ja pak ne mogu imati ni jednu ni drugu nakanu, i to iz istog razloga: za oba oblika izražavanja suviše sam nekompetentan. Vjerojatno i lijenost igra neku ulogu u tome, no to je sporedno. Ako uopće imam ovdje kakvu nakanu, onda to sigurno nije ni poniranje u tančine problema, ni razotkrivanje nečeg što bi moglo pobuditi zanimanje digitalnih publika. Već nešto sasvim drukčije. To je nakana, ili možda više puka prolazna želja, da osvježim sjećanje – svoje i možda tuđe, kad je ono već tako općenito ugrožena stvar – na tradicionalnu ulogu intelektualaca u cijeloj priči. Jer upravo su intelektualci oni koji su tradicionalno, otkad postoje (kraj 19. stoljeća) bili zaduženi za očuvanje doživljaja kontinuiteta s prošlosti njenim prenošenjem na jedini način na koji je to moguće činiti, naime pomoću jezika. To je bio njihov glavni, ako ne i jedini zadatak. Tvrdnja se može činiti neobičnom, štoviše neumjesnom, kako s obzirom na ono što još znamo od povijesti tako i s obzirom na samu vrijednost intelektualčeva pregnuća. Nitko ne može poreći da su intelektualci iznijeli mnoge nove ideje, koje su itekako realno promijenile misaone krajolike i ucrtale nove putove razmišljanja, i nitko ih ne može bez uvrede optužiti da samo papagajski ponavljaju lekcije iz prošlosti. Ali pogleda li se malo bolje, uviđa se da su oni – za razliku na primjer od arhitekata ili znanstvenika ili aktivista ili industrijalaca ili modnih dizajnera – uvijek donosili novo duboko se ukorjenjujući u određenu prošlost i nalazeći u njoj glavno uporište za komunikaciju sa sadašnjicom. Drugim riječima, govorili su o prošlosti, što će reći da su velikim dijelom govorili iz nje. I najrevolucionarniji intelektualci u tom su, bitnom pogledu bili konzervativci. Čak i stav da se treba potpuno otresti svake tradicije i smisliti posve nove načine mišljenja i izražavanja (stav koji je, ako ćemo pravo, bio rijetka iznimka u tom sirovom obliku, prisutna jedino kod intelektualaca najniže klase) uključivao je određenu, obično snažnu i odlučujuću, povezanost s prošlošću odnosno jezikom. Utoliko ukoliko su bili intelektualci, i najradikalniji rušitelji starog borili su se, riječima, ponajprije protiv svoje i tuđe pretjerane navezanosti na stvari prošlosti. I najinventivniji "istraživač" u području humanističkih znanosti – nešto u što je intelektualac s vremenom sve više počeo biti prisiljen pretvoriti se, uz snažan i razumljiv otpor – bio je toliko vezan za stare tekstove i jezične tradicije da nije mogao izbiti iz njih osim i nehotice ulažući čitav svoj akademski život u njihovo spašavanje. Stoga, ono što je Hannah Arendt utvrdila za sveučilišne povjesničare, da su oni "čuvari činjenica (Tatsachen)", vrijedilo je u velikoj mjeri za sve sveučilišne aktere, zbog same činjenice da su svi oni funkcionirali u jeziku. Samo se "boravljenjem u jeziku" prošlost može prenositi u sadašnjost, pa i ako se prenosi da bi se razorila.

Ali čini mi se da su se stvari u zadnjih nekoliko godina i uslijed tog novog doživljaja gubitka prošlosti stubokom promijenile. Ukratko, čini mi se da je Bendina postavka o izdaji intelektualaca, u svim svojim potonjim varijantama i odjecima, potpuno zastarjela. Postoje i danas pojedinci, uglavnom drugi intelektualci ili intelektualci u nastajanju, koji udarajući tom utabanom stazom izvode intelektualce pred prijeke sudove i optužuju ih za kojekakva izdajstva: da su okrenuli leđa istini, da su iznevjerili svoje poslanje prosvjetitelja ili edukatora, da su se začahurili u svoje akademske niše, da su se slizali s establišmentima ili se prodali medijskim agencijama, da su porekli sve što su nekad govorili, da su prodali svoj intelekt u zamjenu za privatne blagodati, da su izgubili doticaj sa stvarnošću, da i nehotice podupiru grozote ili, još gore, da održavaju status quo. I tako redom. Doista postoji, na digitalnim pozornicama koje su malne jedino što nam je ostalo od "javne sfere", prigušeni ali žestoki akademski i poluakademski antiakademizam, što ga prakticiraju oni koji svojim kolegama u intelektualnom radu nameću bremena krivnje pred kakvim bi vjerojatno ustuknuo i sam nabusiti Benda. Ali prema mom mišljenju svi su ti intelektualni kritičari intelektualaca tragično anakroni, i stoga komično u krivu. Iako možda ima "istine" u onom što govore, njihova tragična pogreška je to što ne primjećuju da okvir u kojem bi istina mogla imati smisla više ne postoji. Ne primjećuju da je svima, a osobito intelektualcima, odsječen jezik. Ne primjećuju da intelektualci zato, što god zastupali, ne mogu više izdati ništa jer u stvarnosti ne postoji više ništa što bi mogli izdati nakon sveopćega logocida. Da bi istina funkcionirala, potreban joj je jezik koji je iskazuje u odnosu prema stvarnosti. Pogreška je tragična zato što je ogrešenje o stvarnost mnogo teže i dalekosežnije nego ogrešenje o njenu istinu kad se ova više ne može izreći a da se ne ogriješimo o stvarnost. Ali tragedija postaje smiješna kad je izvode glumci koji očito uopće ne razumiju o čemu se ona radi, ali moraju dati dojam da razumiju služeći se prikladnom kostimografijom i uobičajenim rekvizitima.

Često se, napipavajući u tom smjeru, govori o "novom barbarstvu". Tvrdi se da je kultura toliko izgubila na vrijednosti da su intelektualci nemoćni tu više išta učiniti. Ako se intelektualce više ne sluša, to je stoga što im je oduzeta moć govora. I to je zacijelo tako, i to zacijelo nitko nema pravo zanijekati, i to je zacijelo glavni problem za intelektualce. Ali nije i glavni problem intelektualaca. Njihova situacija ne da se više bez ostatka svesti na onu kulturnih protiv nekulturnih, onih koji znaju protiv neukih, onih koji vladaju jezikom protiv onih koji ne vladaju. Gubitak kulture, znanja i jezika univerzalan je i nitko mu ne može umaći, a najmanje – jasno je kao dan – intelektualci. Kao što je pokazala i opet Arendt, u blistavom tekstu-govoru iz 1959. s naslovom O čovječanstvu u mračna vremena i govoreći o fenomenu "unutrašnje emigracije", netko tko je izgubio moć u javnosti može privatno razvijati životnu snagu upravo zahvaljujući tom gubitku; ali taj razvoj uključuje voljno ili prinudno povlačenje iz javnosti te, posljedično, neizbježno "rasvjetovljenje" odnosno "barbarizaciju". Očito je da to nije opcija za današnjeg intelektualca, ništa više nego što je bila za jučerašnjeg. Nejavni, "neangažirani" intelektualac je oksimoron, uvijek. Ali razlika je u tome što on danas mora umjeti sklopiti pakt s barbarskim đavlom čiste savjesti, bez i trunke mauvaise foi. Daleko je on već od teatra Mephista, i za razliku od Hendrika Höfgena mora moći paktirati čiste savjesti i ne odričući se sebe. Njegov škripac nije više samo to što je prisiljen sjediti na dvije stolice i naći način da poveća obujam svoje stražnjice; nego i, u isti mah i sasvim neovisno o stražnjici, mora naći način kako od dvije stolice načiniti jednu, a da pritom nekako ostanu dvije. Novo, tehnobarbarstvo u tome je kvalitativno drukčije od staroga: više nije samo ono što intelektualca stavlja u poziciju nemoći i protivštine, dolazeći mu izvana kao ugroza koja ga dovodi u pitanje, nego i, ujedanput, ono što ga jedino čini i može učiniti intelektualcem. To je bitna promjena. I upravo je to, mislim, taj proturječni položaj ono što objašnjava situaciju današnjeg intelektualca bolje nego išta drugo: s jedne strane u nemogućnosti da se odrekne svoje tradicionalne uloge, i s druge strane u sve većoj nemogućnosti da je i dalje igra, između čekića i nakovnja on je prinuđen održati se u tom paklenom scenariju kako zna i umije. Izgubivši svjetlost javnosti, pod prijetnjom mraka on se više ne može povući ni u zaklon odabrane publike, ni u zaklon akademske zajednice, i ne preostaje mu drugo do naglavce se izložiti panoptičkoj rasvjeti ekranâ.

Zato mislim da ovdje više ne može biti riječi ni o kakvoj izdaji. Prije će zapravo biti da je riječ o suprotnom. Sve izrazitija, ponekad čak i vidno sentimentalna vezanost današnjih intelektualaca – napose onih koji zastupaju "radikalne" ideje – za njihove tradicije ima u sebi nešto što podsjeća na herojstvo. Njihova odanost Sveučilištu i nakon bjelodane propasti svega za što je to znamenito Izvorište i Rasadište kulture ikad stajalo, zaslužuje više poštovanje nego ciničnu sumnjičavost. Njihova nada protiv svake nade da će svojim zalaganjem usprkos svemu pokrenuti neku promjenu očito je religiozna, a religiju se nikad ne smije uzimati olako. Njihova privrženost starim parolama i njihova nepokolebljiva vjera u mogućnost reaktivacije pretpotopnih programa nije, kao što neki misle, znak ispranog mozga; nego je upravo suprotno, znak zdravog mozga: onog koji zna da je bez prošlosti, bez kontinuirane veze s prošlosti koja je jezik, ludilo jedino rješenje za budućnost. Ako današnji intelektualac ne može, kao ni većina nas drugih, prihvatiti neprihvatljivo, pogledati stvarnosti u oči, to sigurno nije njegov problem i promašeno je to mu spočitavati. Oni koji i dalje pozivaju intelektualce na odgovornost trebali bi već jednom shvatiti da odgovornosti ne može biti u svijetu u kojem više nitko nije kadar odgovoriti ni na što jer ne može govoriti ma što rekao, u svijetu bez svijeta. Ali trebali su već shvatiti, na temelju tog više nego stoljetnog iskustva, i da zadaća intelektualaca nikad nije bila suočiti se sa stvarnošću ili joj ostati vjeran, nego u njoj otvarati nove horizonte i nove putove izvan nje – makar ti horizonti bili puka priviđenja i makar ti putovi vodili u propast.