Klesarima

Klesari što protiv ljetâ borite se mramorom, vi čiji je inat zaboravu

Unaprijed poražen,

Cinična vas zarada hrani, kad znadete da stijena će prepući, zapisi propasti,

Da slova urezana u kvadratnoj kapitali

Ljušte se kad i snjegovi kopne, habaju se na kiši. Tako i pjesnik

Svoj spomenik diže s podsmijehom;

Jer zbrisan bit će čovjek, umrijet će bezbrižna Zemlja, bodro Sunce

Zgasnut će slijepo i potamnjela srca:

Ipak, kamenovi stoje tisuću godina, a ispaćene misli pronađoše

Med spokoja u starim stihovima.

(1924.)

Blistaj, republiko na izdisaju

Dok se ova Amerika oblikuje u kalupu vlastite vulgarnosti,

gusnući u teški odljev imperija

Gdje protest, tek kakav mjehur u toj rastaljenoj masi, pukne

i dahne, a masa nastavi tvrdnuti,

Ja žalosno osmiješen pamtim kako cvijet vene da sazda

plod, kako plod gnjili da sazda tlo.

Izlazak iz majke; pa kroza sve radosti proljeća

do zrelosti, potom raspad; i povratak domu, majci.

Vi koji hitate, hitate istrunuti: nije to vrijedno prijekora; život

je dobar, bio on tvrdoglavo dug ili iznenadno

Smrtno veličanstvo: meteori nisu ništa manje potrebni od

planinâ i gorâ: blistaj, republiko na izdisaju.

No što se tiče moje djece, rado bih da se drže podalje od tog

središta gušnjenja; izopačenost

Nikad nije bila obvezna, ako se gradovi već i jesu predali

čudovištu, tȁ preostaju planine.

I momci, budite krajnje umjereni u ljubavi spram čovjeka,

spram domišljata sluge, nesnosna gospodara.

To je zamka u koju upadaju najuzvišeniji umovi, u koju je upao

– tako kažu – Bog, dok je hodio zemljom.

(1925.)

Ljetni praznici

Kad Sunce uzvikne te nastane vreva

Čovjek pomisli na kameno doba i brončano doba

I željezno doba; željezo, taj nestabilni metal;

Čelik iskaljen od željeza, nestabilan kao i mati mu; gradovi sa svojim visokim tornjevima

Pretvorit će se u mrlje hrđe na humcima žbuke.

Neko vrijeme korijenje neće se moći probiti kroz te hrpe, dobrostive kiše bit će mu lijek,

Potom ničeg više neće ostati od željeznog doba

A osim kakve bedrene kosti ništa ni od svih tih ljudi, spjev

Zaglavljen u svijetu misli, krhotine stakla

Na smetlištima, betonska brana daleko u planini...

(1925.)

Postelja uz prozor

Za solidnu samrtnu postelju odabrao sam onu u prizemlju, uz prozor s pogledom na more

Kad smo sagradili kuću; sad spremno iščekuje,

Ne liježe u nju nitko osim kakva gosta jednom godišnje, koji teško da sluti

Njezinu krajnju svrhu. Često je gledam,

Niti s odbojnošću niti s čežnjom; prije s oboje, u tako jednakom omjeru

Te jedno drugo pobije i kristalno bistro zanimanje

Ostane sâmo. Mirne duše možemo dovršiti ono što moramo dovršiti;

I tada zvučat će to više kao muzika

Kad strpljivi demon iza paravana morske hridi i nebesa

Udari štapom, i triput zazove: »Dođi, Jefferse.«

(1932.)

Stijena i jastreb

Ovo je jedan simbol u kojem

Mnoga uzvišena tragična misao

Pazi na vlastite oči.

Ova siva stijena, uznosita

Na rtu, gdje morski vjetrovi

Nijednom stablu ne dadu rasti,

Potresima kušana, opečaćena

Vjekovima olujâ: na vrh

Spustio joj se sokol.

Mislim da je ovo amblem koji biste

Mogli prišiti budućim nebesima;

Ne križ, ne košnicu,

Nego ovo; svijetlu moć, tamni spokoj;

Divlju svijest spojenu s konačnom

Nepristranošću;

Život s mirnom smrću; sokolove

Oči realista, njegov čin

Sjedinjeni sa silnim

Misticizmom kamena,

Koji se ne može snužditi nad promašajem

Niti osjetiti ponos zbog uspjeha.

(1934.)

Ave, Caesar

Bez gorčine: naši su preci počinili ovo.

Bili su samo neuki i puni nade, željeli su slobodu ali i bogatstvo.

Njihova djeca naučit će se nadati kakvu Cezaru.

Ili prije – jer nismo mi orlujski Rimljani nego blago mješoviti kolonisti –

Nekom dobrostivom tiraninu sa Sicilije koji će odvraćati

Siromaštvo i Kartažane dok ne stignu Rimljani,

S nama je lako upravljati, kao stado živimo,

Duboko osjećajni, spretni u mehanici, a i volimo svoje luksuze.

(1935.)

Budite gnjevni na Sunce

To da javni službenici obmanjuju javnost

Nije nikakva novost. To da Amerika mora prihvatiti

Trulež i imperij kao što su to morale druge republike u povijesti

Znade se već godinama.

Budite gnjevni na Sunce zbog njegova zalaska ako

Vam gnjev búde te stvari. Gledajte kolo, naginje se, okreće,

I upravo svi oni svezani su na kolu, svi ovi ljudi, svi oni ratnici.

Ova republika, Europa, Azija.

Promatrajte im kretnje rukû,

Promatrajte kako se spuštaju. Zločinačka družba služi laži, a strastveni

Igraju svoju ulogu; hladna strast za istinom

Lovi izvan svakog čopora.

Znate, niste vi nikakav Katul

Da se izrugujete ovim grubim skicama Cezara. Daleko ste od

Danteovih nogu, no još dalje od njegovih gadnih

Političkih omraza.

Neka dječaci žele užitak, neka muškaraca

U borbi za moć, ženâ možda u borbi za slavu,

I neka udvorni dvore Vođu, a lakovjerne neka lako varaju.

Njihovo nije i vaše.

(1941.)

Mi smo ti ljudi

Gnušao sam se nad ratovima i prezirao sam lažove, smijao se prestrašenima

I predvidio pobjedu; bez i trunka sumnje.

No sada to nije daleko, preko leđa nekih gmizavih godina, stup

Prašine i ognja sljedećeg velikog rata previja se

Rubovima neba: postaje jasno da bismo i mi mogli propatiti

Ono što su drugi, surovu strahotu poraza –

Ili ako ne u sljedećem, onda u onom poslije njega – stoga promatrajte Njemačku

Te proričite budućnost. Mi želimo, naravno, da naše žene

Umru ujedajući kao podrumski štakori, a muškarci poput gorskih vukova:

Neće biti tako. Naši muškarci proklinjat će, puziti, ispunjavati naredbe;

Naše žene pred nacerenim pobjednicima razodijevati se za komadiće čokolade.

(1948.)

Ljepota svega

Osjećati i kazivati zapanjujuću ljepotu svega – zemlje, stijene i vode,

Zvijeri, muškarca i žene, Sunca, Mjeseca i zvijezdâ –

Ljepotu krvavih očiju čovjekove prirode, njegovih misli, mahnitostî i strastî,

I neljudsku prirodu stvarnosti koja ga nadvisuje –

Jer čovjek napol je san; čovjek je, moglo bi se reći, priroda koja sanja, ali stijena

I voda i nebo postojani su – osjećati

Snažno, i razumijevati snažno, i izražavati snažno, prirodnu

Ljepotu, to je jedini zadatak poezije.

Ostalo je skretanje od suštine: ona sveta ili plemenita čuvstva, zamršene ideje,

Ljubav, požuda, čežnja: razlozi, ali ne i pravi razlog.

(1951.)

Pustite ih na miru

Ako je Bog bio tako blag da vam podari pjesnika

Pa poslušajte ga. No za ime toga Boga pustite ga na miru dok je živ; bez nagradâ, bez počasti,

To ubije čovjeka. Pjesnik je čovjek koji osluškuje

Prirodu i vlastito srce; i ako se buka svijeta oko njega pojača, a on je dovoljno snažan,

Uzmoći će otresti se svojih neprijatelja, ali ne i prijatelja.

Zbog toga je Wordsworth usahnuo, to je ugušilo Tennysona, a bilo bi ubilo Keatsa; zbog toga

Hemingway izigrava ludu, a Faulkner zaboravlja na svoju umjetnost.

(1963.)