Izabrao, proslovom popratio i s kineskoga prepjevao
Dinko Telećan

Proslov 

    „Ja sam Zha Haisheng, nastavnik filozofije na Kineskom sveučilištu političkih znanosti i prava. Moje samoubojstvo nema veze ni s kim. (...) Neka se rukopisi mojih pjesama predaju Luo Yiheu iz književnog časopisa Listopad.“ Tako je glasila poruka pronađena među stvarima koje je kineski pjesnik Hai Zi imao uza sebe kada se 26. ožujka 1989., dva dana nakon svoga dvadeset petog rođendana, bacio pod vlak u blizini Shanhaiguana, tristotinjak kilometara istočno od Pekinga. U torbi koju je nosio toga dana nalazila se Biblija, izabrane pripovijetke Josepha Conrada, Thoreauov Walden i Heyerdahlova Ekspedicija Kon-Tiki.  

    Zha Haisheng (查海生), koji će si u dvadesetoj godini nadjenuti ime Hai Zi (海子, u prijevodu: „Dijete/sin mora“), rođen je 1964. u malom selu u pokrajini Anhui. Djetinjstvo je proveo u tome zabitom ruralnom kraju, u doba kad je Kinu zahvatila notorna Kulturna revolucija. Godine 1979. preselio se iz malog sela u golemi grad: kao klasičan wunderkind, u dobi od samo petnaest godina upisao je studij prava na elitnom Pekinškom sveučilištu. Poeziju je počeo pisati kao student, ranih osamdesetih godina, a nakon diplome zaposlio se na gore spomenutoj ustanovi, najprije kao urednik fakultetskog časopisa, a onda i kao predavač. Glavnina njegove poezije, a radi se o opusu od preko 250 lirskih pjesama, niza grandioznih poema i nekoliko pjesničkih drama, nastala je u rasponu od svega šest godina. Bilo je to doba koje je uslijedilo nakon što su u kineskoj književnosti zabljesnuli takozvani „magloviti“ ili „nepronični pjesnici“ (朦胧诗人, menglong shiren), čija je poetika dijelom bila reakcija na ograničenja nametnuta Kulturnom revolucijom, koja je od poezije, i od književnosti i umjetnosti općenito, striktno zahtijevala služenje ideološkoj propagandi. Hai Zi nije bio dio toga kruga, iako je s njime imao poetičkih dodirnih točaka; na njega su, osim dakako cjelokupne kineske pjesničke tradicije, utjecali brojni zapadni uzori, kao što se vidi i iz štiva nađenog onoga kobnog dana uz prugu. U jednom sačuvanom ogledu kaže da se „zauvijek zaljubio“ u Hölderlina, od kojeg je „naučio da je poezija vatra, a ne retorika“; nadahnjivao se Goetheom i Nietzscheom, divio se Shelleyju i Puškinu, poistovjećivao se s Rimbaudom. Ovom prevodiocu čini se da u njegovoj lirici razaznaje odjeke Georga Trakla – ili je to možda samo srodnost na neviđeno. Piše da se „pjesnici moraju čuvati masā i proze“. Motivi su mu vezani uz siromašni kraj u kojemu je odrastao, uz njegove izbrazdane njive i ruralne predaje, pučku poeziju, kao i krajolike zapadne Kine, Tibeta i Unutrašnje Mongolije kojima je putovao. Noć, snijeg, rijeke, gore i more, sutoni i zore, krv i kosti, stalno su prisutni, ali ništa toliko kao ta beskrajna pšenična polja, iako je, kao što je netko primijetio, zapravo odrastao među rižištima. Od godišnjih doba u stihovima slika jesen, rjeđe zimu i proljeće, gotovo nikad ljeto. Visokoparni izrazi smjenjuju se s kolokvijalizmima, uzvišeno sa zemnim, ezoterično s folklornim, mitsko s intimnim, a stih mu je pretežno slobodan, uz iznimke poput „S bijelim tigrom u naručju ona prelazi ocean“. Premda je sam pjesnik najviše držao do svojih monumentalnih epskih poema, koje je čak nazvao „jedinom pravom poezijom“, ali koje počesto tvore nepronične, egzaltirane retoričke bujice, zasluženu famu među čitačima i tumačima ipak je izborio lirski dio opusa, koji i ovdje predstavljamo. 

    U rečenih šest godina njegova posvećenost poeziji bila je bezostatna, podređivao joj je sve, živjeti značilo je pisati, neumorno i grozničavo: jedan njegov drug kaže da je obično pisao cijele noći i da bi zaspao tek nakon zore. Imao je malo društvenih kontakata i još manje sreće u ljubavnim vezama (koje sublimira u čuvenoj pjesmi „Četiri sestre“). Jeo je malo i pio puno, trpio nalete depresije, patio od samoće koja mu je s druge strane bila neophodna, i osim što je od nevelikih primanja uzdržavao obitelj u Anhuiju, slabo ga je zanimala svakidašnja zbilja. Sanjao je o „velikom pjesničkom pokretu“ koji će „krajem ovoga [dvadesetog] i početkom sljedećeg stoljeća“ nastati u Kini. 

    Hai Ziova poezija nije za njegova života, kada ju je objavljivao u časopisima i samizdatima, ostala bez odjeka, barem u pojedinim užim, avangardnim krugovima, tj. među samim pjesnicima njegove generacije, ali kanonizaciju i širu slavu, koja seže dotle da danas gotovo svaki obrazovani Kinez zna pokoju njegovu pjesmu naizust (ako ništa drugo, onda „Sučelice moru, u proljetnom cvatu“, ma kako tu pjesmu doživljavali u svjetlu njegova života i smrti), dosegnula je tek posmrtno. Toj je slavi uvelike pridonijelo pjesnikovo samoubojstvo, s kojim se nažalost i dandanas samo njegovo pjesništvo prečesto poistovjećuje, u čijem se znaku čita i oko kojega su ispletene čitave legende. Spekulira se da je tom činu kumovala duševna bolest – sam Hai Zi u jednoj bilješci potkraj života spominje priviđenja i slušne halucinacije te strah od shizofrenije, a i same posljednje pjesme daju naslutiti nekovrsno rastrojstvo – i intenzivno bavljenje qigongom, duhovnom tehnikom koja putem disanja, tjelesnih pokreta i meditacije usmjerava qi (čitaj: ći), odnosno, kako se to obično pokušava prevesti, „životnu energiju“. Krivnju za one halucinacije u nekima od tih posljednjih bilježaka Hai Zi svaljuje na osobe povezane s njegovom praksom qigonga. Po jednoj od brojnih anegdota koje ilustriraju njegovu (dobrim dijelom samoskrivljenu) skrajnutost, Hai Zi je jednom zgodom svratio u neku krčmu i ponudio gazdi da će ondje čitati svoje pjesme u zamjenu za piće, a gazda mu je odvratio da će ga častiti s koliko god pića bude htio, samo ako ne bude čitao. Kako bilo da bilo, kritičari i tumači nerijetko njegovu biografiju pretvaraju, odnosno svode na tanatografiju, ili pak kreiraju nešto poput „tanato-poetike“, uz bok s kultom koji je u kineskoj kulturnoj javnosti ionako neumitno nastao oko njega kao „mučenika“ i „proroka“ poezije, čija je smrt bila njegova „posljednja pjesma“, odnosno spektakularna kruna njegova stvaralaštva. I koliko god je takva smrt, samoubojstvo mladog pjesnika koji, eto, nije dobacio ni do „kluba 27“, neodvojiva i od Hai Ziova života i od njegova djela, naprosto je šteta da se jedno i drugo, a pogotovo poezija takvog ranga, romantičarskim impulsom svodi na taj krvavi kraj na željezničkim tračnicama. Pritom, jedan je kineski književni kritičar pertinentno ustvrdio da je cijeli jedan naraštaj kineskih pjesnika rođenih 1970-ih godina takoreći sam sebe bacio u pjesnikov grob zahvaljujući tome mitu. Dadu se povući paralele s posmrtnom sudbinom jednog Van Gogha, inače i danas neobično popularnom figurom u kineskim umjetničkim krugovima, kojemu se sam Hai Zi, uostalom, u jednoj pjesmi obraća kao svome „mršavom bratu“.

    Hai Ziova pjesnička ostavština naposljetku je, budući da je njegov prijatelj i pjesnik Luo Yihe i sam umro nekoliko mjeseci nakon njega, završila u rukama drugog prijatelja, Xi Chuana, jednog od najvažnijih živućih kineskih pjesnika čije su pjesme lani objavljene u hrvatskom prijevodu i koji je pred sobom imao golem posao da uredi rukopise obujma blizu tisuću stranica. (Xi Chuan je svojedobno izjavio da će „Hai Ziova smrt postati jedan od velikih mitova našeg vremena“, ali će kasnije, u važnom eseju pod naslovom „Pogovor smrti“, ujedno i konačno de-mitificirati suicid svoga prijatelja.) Sabrana djela ugledala su svjetlo dana 1997. godine, a prema tom izdanju načinjeni su i prepjevi u ovoj knjizi. U izbor, poredan kronološki, uvrstio sam najpoznatije, ključne Hai Ziove pjesme, kao i one nešto manje poznate koje, ne samo po mom sudu, spadaju u sam vrh kineskog pjesništva 20. stoljeća, nastojeći u prepjevima, koliko sam znao i umio, formalno i sadržajno ne iznevjeriti njihovu snagu, autentičnost i ljepotu.   

亚洲铜

Azijski bakar

Azijski bakar, azijski bakar

Djed je umro ovdje, otac je umro ovdje, i ja ću umrijeti ovdje

Ti si jedino mjesto za čovjekov pokop 

Azijski bakar, azijski bakar

Ptica što ljubi sumnju i ljubi let, more je ono što potapa sve

Tvoj gospodar ipak je trava, koja živi na svom tanašnom struku, čuva

    dlan i tajnu divljeg cvijeća

Azijski bakar, azijski bakar

Jesi li vidio? Ona dva bijela goluba par su bijelih cipela što ih je Qu Yuan

    ostavio na pješčanom žalu

Hajde da ih – hajde da ih mi i rijeka zajedno obujemo

Azijski bakar, azijski bakar

Nakon udarca u bubanj, mi srce koje pleše u tami zovemo mjesecom

Taj mjesec prije svega je za tebe sazdan

                                1984.

阿尔的太阳

Sunce Arlesa

    – mome mršavom starijem bratu 

„Sve što sam stvorio prema prirodi jesu kesteni, izvađeni iz vatre. Ah, oni koji ovdje dolje ne vjeruju u sunce pravi su svetogrdnici.“

idi na jug

idi na jug

u tvojoj krvi nema dragana ni proljeća

nema mjeseca

ni kruha nema dovoljno

prijatelja još manje

samo djece koja pate, gutaju sve

mršavi brate Vincente, Vincente

iz podzemlja žustro šiknuti

kao vulkan što ne haje za posljedice

čempresi i polja pšenice

i ti sâm

u tavorenju što izbacuje suvišnosti

samo jedno tvoje oko može osvijetliti

svijet

ali ti rabiš i treće oko, sunce

Arlesa

da sažgaš zvjezdano nebo do surove rijeke

da sažgaš zemlju do vrtnje

zgrčena žuta ruka što diže se, suncokret

poziva sve ljude što vadili su kestenje iz vatre

da ne slikaju više Kristov maslinik

ako hoćeš slikati, slikaj berbu maslina

slikaj strahovitu vatru

zauzmi mjesto starca na nebu

pročisti život

riđokosi brate, ispij apsint

užgaj tu vatru

gori

            1984.

新娘

Mladenka

rodna koliba, štapići, vrč obične vode

i poslije premnogi dani

premnogi odlasci

tobom obasjani

danas

više ništa ne govorim

puštam druge da govore

puštam lađara na dalekoj rijeci da govori

ima jedan lampion

to je treperavo oko rijeke

što u daljini svjetluca

taj lampion noćas spava u mojoj sobi

kad prođe ovaj mjesec, otvorit ćemo vrata

cvijeće će cvasti na visokom stablu

plodovi zreti u dubokoj zemlji

                1984.

民间艺人

Pučki umjetnici

na ravnici su tri slijepca

polaze na dalek put

crveni doboši u ponoć

odjednom zabubnjaju

i nema mrtvih

i nema štapova pod stablom žižule

zvoni, zvoni

srce spava na najdaljem mjestu

na ravnici su tri slijepca

polaze na dalek put

u noći toga dana

u tami jedu kolač pod visokim gredama

                11. 1984.

写给脖子上的菩萨

Napisano bodhisattvi na vratu 

diši, diši

puni smo vruće pare

dvije bočice

što ih je bodhisattva stavio zajedno

bodhisattva je istočnjakinja

silno voljna

da pomogne

u životu ti pomogne tek jednom

i to je bilo dovoljno

prolazeći kroz nju

i prolazeći kroz mene

dvije su ruke naišle na tebe, tvoj

dah

dva mala treperava crvena jedra

između mojih usana

bodhisattva zna

bodhisattva živi u bambusovoj šumi

ona zna sve

zna večeras

zna sve milje

zna da je morska voda ja

koji ispirem tvoje obrve

zna da ti na mom tijelu dišeš, dišeš

bodhisattva je voljna 

bodhisattva je od sveg srca voljna

samo me pusti da se rodim 

pusti da izrastem u tijelo

koje visjet će s vlažne tebe

            4. 1985.

给母亲

Majci

1. Vjetar

vjetar je lijep    i plodovi su lijepi

blagi lahor je lijep

i grudi prirode su lijepe

voda je lijepa    voda

kad nitko s tobom

ne govori je lijepo

trošna vrata tvoga doma

lijepo kriju siromaštvo

vjetar    puše diljem stepe

kosti konja    pozelene

2. Vrelo

voda vrela voda vrela

usne života

plava majka

svojim tijelom

citrom od divljeg cvijeća

pokriva stijene

pokriva kosti i čaše za rakiju

3. Oblaci

majko

ostarjela si, bijela ti kosa visi

majko odmori se

tvoji mirni sinovi leže na kosini

kao mirna voda obronka

što utječe u nebo

opijevam oblake

znam da ću na koncu biti sretan

sa svima svetima i čistima

koje srest ću na nebu

4. Snijeg

majka opet sjedi na hoklici u našem mjestu, misleći na mene

ta je hoklica kao moj krov na kojem se nakuplja snijeg

majčin krov

u sutrašnje jutro

sunčeve zrake

želim te vidjeti

majko, majko

okrenuta štaglju

zakoračuješ u sumrak

znam da svakim danom sve si slabija

5. Jezik i izvor

jezik je po sebi

kao majka

uvijek ima nešto reći, uz rijeku

na obalama rijeke iskustva

na obalama rijeke pojava

cvjetovi kao blaga supruga

pomno slušaju uši i pjesme

sve obrastaju

pomno slušaju vodu što pati

voda se smješta na daleko mjesto 

        1984.; prepravljeno 1985., ponovo prepravljeno 1986.

死亡之诗 (之一)

Pjesma smrti (I)

u mračnoj noći, nečiji smijeh slama moju nadgrobnu ploču

možda i znaš, ovo je zemlja gdje sahranjuju se tigrovi

dok je vatrenocrveni tigar prelazio vodu

od tvoga smijeha slomile mu se dvije kosti

dok se rijeka počinjala lediti od smijeha u noći

tigar slomljene šape sišao je s rijeke

i došao do moga prozora. 

tigrova nadgrobna ploča

od nečijeg smijeha lomi se napola

                1986. (?) 

抱着白虎走过海洋

S bijelim tigrom u naručju ona prelazi ocean 

Majka što naginje velebnom 

s bijelim tigrom u naručju prelazi ocean

Na kopnu ima pet odaja

bolesnički je krevet u rodnome mjestu

Majka što naginje rodnome mjestu

s bijelim tigrom u naručju prelazi ocean

Unatoč bolesti izlaze sinovi

otvaraju vrata i motre krvavo sunce

Majka što naginje suncu

s bijelim tigrom u naručju prelazi ocean

Služavka slijeva je život

Služavka zdesna je smrt

Majka što naginje smrti

s bijelim tigrom u naručju prelazi ocean

                    1986.

土地·忧郁·死亡

Zemlja, sjeta, smrt

U suton, iz žila iz kojih krvarim ne može se ništa ojanjiti.

U zoru, kao da izrastam iz maternice, poput zeca oderanog za doručak.

Uvečer, padam sa zvijezda, konje na groblju škopim il oplođujem.

Danju, od lijesa koji je plutao rijekom sklapam most ili svadbeni brod.

Gomila mojih izbijeljenih kostiju tvori krov na vodi na kojem stoji preostalo čovječanstvo.

Lastavica i majmun stoje na divljim hlepnjama moje utrobe.

U mom srcu dvor države Chu bez riječi se sučeljava s prognanicima sa sjevera.

Žitelji sveg svijeta sada su u ratu, a ratna oprema još nije spremna.

Jela s posljednje večere proslijeđena su izravno našim djevojkama

našim ranama šavovima naših lubanja

Posljednja večera stiže ravno pred nas

zajedno blagujemo, začinjemo mnoštvo: nas same. 

                        2. – 3. 8. 1987.

日记

Dnevnik

sestro, večeras sam u Delinghi, obavijen tminom

sestro, večeras samo Gobi postoji

stepi je došao kraj i moje su ruke prazne

ne mogu u čemeru nijednu suzu zadržati

sestro, večeras sam u Delinghi

pustom gradu oblivenom kišom

neki su u prolazu, neki tu žive

Delingha... večeras

ovo je jedini, posljednji izraz čuvstva

ovo je jedina, posljednja stepa

kamenje vraćam kamenju

pobjednicima prepuštam pobjede

večeras ječam visoravni pripada samo sebi

sve raste

večeras imam samo lijepi Gobi    prazninu

sestro, večeras ne marim za nikog od ljudi, mislim samo na tebe

        25. 7. 1988. u vlaku koji prolazi kroz Delinghu

西藏

Tibet

Tibet, samotna stijena ispunjava nebo

Nijedna me noć ne može uspavati

Nijedna me zora ne može probuditi

Samotna stijena ispunjava nebo

On kaže: u ovih tisuću godina volio sam samo sebe

Samotna stijena ispunjava nebo

Nijedna me suza ne pretvara u cvijet

Nijedan me kralj ne pretvara u tron

                8. 1988.

面朝大海，春暖花开

Sučelice moru, u proljetnom cvatu

Od sutra, postat ću sretan čovjek

Hranit ću konje, cijepati drva, putovati diljem svijeta

Od sutra, brinut ću o žitu i povrću,

imati kuću što gleda na more, u proljetnom cvatu

Od sutra, pisat ću svim rođacima

govoriti im o svojoj sreći

o tom što mi je munja sreće rekla

pobrinuti se da svima to prenesem

Svakoj ću rijeci i svakom brdu od toplog milja ime dati

I vama, neznanci, želim sreću

usrdno vam želim blistavu budućnost

želim da se s voljenima sjedinite

Usrdno vam na ovom svijetu želim sreću

a ja želim tek sučelice moru biti, u proljetnom cvatu

                    13. 1. 1989.

四姐妹

Četiri sestre

na pustom brežuljku stoje četiri sestre

svi vjetrovi pušu prema njima

svi dani razbijaju zbog njih

u zraku stabljika pšenice

izvija se do mog tjemena

moje tijelo na tom zaraslom brežuljku

u mislima moja prazna, prašnjava soba

volio sam te četiri smetene sestre

četiri sestre koje zračile su u svim smjerovima

noću mi naslon za glavu svici i Božanska zemlja

mislim na četiri sestre u plavoj daljini

volio sam te četiri smetene sestre

kao da volim četiri vlastoručno napisane pjesme

moje četiri sestre koje drže se skupa

za jednu brojnije od suđenica

vode lijepe bijele krave    k mjesecolikom gorskom vrhu

veljača je, odakle li dolaziš

nebom se valjaju proljetni gromovi, odakle li dolaziš

ne dolaziš sa strancima

ne dolaziš s teretnim kolima

ne dolaziš sa ptičjim jatima

četiri sestre drže tu stabljiku

stabljiku pšenice u zraku

drže veliki jučerašnji snijeg, današnju kišu

sutrašnje žito i pepeo

molim, kažite sestrama: ovo je pšenica beznađa

uvijek je ovako

iza vjetra je vjetar

iznad neba je nebo

onkraj puta još je puta

        23. 2. 1989.

春天，十个海子

Proljeće: deset Hai Zia

Proljeće: deset Hai Zia odreda uskrsava

u krajoliku svjetlosti

ismijavajući ovog divljeg i tužnog Hai Zia

tako si dugo bio u dubokom snu, a čemu? 

Proljeće: deset Hai Zia duboko zavija

oko tebe i mene plešu i pjevaju

vuku te za crnu kosu, jašu na tebi pa odjure, prašina se diže

bol tvoje raskoljenosti prostire se zemljom

U proljeće, divlji i tužni Haizi

ostaje jedini, na koncu jedini

to je dijete noći, zaronjeno u zimu, zaljubljeno u smrt

ne može se odriješiti, žarko ljubeć pusta i hladna sela

Tamošnje žito gomila se visoko, zastire prozore

pola im služi za šest usta u obitelji, za jelo i želudac

a pola za sjetvu, za obnavljanje sebe

vjetar puše s istoka na zapad, sa sjevera na jug, ne hajuć za noć i zoru

i što najzad znači to što si govorio o svjetlosti svitanja

                14. 3. 1989., između 3 i 4 sata u noć