Poljski esejist, autor ogleda i filozofskih crtica pisanih književnim jezikom, rodio se 1911. godine. Bratić je Tadeusza Micińskog (tadeuša), čuvenog poljskog modernista, jednog od najvećih „mračnjaka“ poljske književnosti. U ranoj mladosti pojavili su mu se prvi simptomi tuberkuloze, poradi čega je morao prekinuti započeto školovanje i otputovati u Zakopane na liječenje. Ondje se upoznao i družio s poljskom intelektualnom elitom, između ostalih i sa Stanisławom I. Witkiewiczem (stanjislavom vitkjevičem), svjetski poznatim Witkacyjem, s kojim je ostao u bliskim prijateljskim odnosima do kraja njegova života. Nastavlja studij filozofije u Varšavi pod mentorstvom čuvenih poljskih filozofa Tadeusza Kotarbińskog (tadeuša kotarbinjskog) i Władysława Tatarkiewicza (vladislava tatarkjeviča). Debitirao je 1930. stihovima u Kwadrygy, časopisu koji je okupljao mlade poljske neoavangardne pjesnike, između ostalih i Czesława Miłosza. Radio je kao urednik u književnim časopisima i na Poljskom radiju, jedno vrijeme bio je asistent na studiju filozofije Varšavskog sveučilišta. Po izbijanju Drugog svjetskog rata bježi u Francusku, 1940. probija se do Grenobla, gdje se kanio skrasiti u skloništu za intelektualce, ali ga zbog uznapredovale tuberkuloze odbijaju primiti. Potucajući se okolicom Grenobla u potrazi za spasom, umire 1943, u 32. godini života, u završnom stadiju tuberkuloze. 

    Autor je obujmom jednog od najmanjih opusa u poljskoj književnosti, međutim njegovi tekstovi Put u pakao, Kantov portret i Filozofijska diližansa ubrajaju se u vrhunce poljske humanističke misli. Veliki protivnik svih oblika totalitarizama i diktatura, Miciński je u zavjet ostavio djelo koje svjedoči o nepobjedivosti ljudskog razuma i vladavini dobrog u ljudima. Ulomci nazvani Iz zabilješki pronađeni su u piščevoj ostavštini i objavljeni nakon njegove smrti. Očevidno je riječ o dnevničkim zapisima koji su dijelom bili namijenjeni objavljivanju, a dijelom ih je autor pisao isključivo za vlastite potrebe. Ostatak zabilježaka nikada nije pronađen, tako da i ovaj izbor svjedoči o fragmentarnosti djela Micińskog, ali fragmentarnosti koja otkriva velikoga pisca koji nažalost nije dospio ostvariti svoje djelo u punini.    

Istinski velik čovjek toliko je velik da se mora sagnuti dok prolazi kroz kapiju smrti.

Barok nas nije udaljio, naprotiv, „čuvstvenošću“ svojih oblika približio nas je Bogu. Nigdje kao u baroku eshatološka uobrazilja nije poprimila takvu ispunjenost, takvu očevidnost.

Dokaz propasti zapadnjačke kulture je iščeznuće eshatološke uobrazilje. Bog, nebo, pakao, čistilište – te „riječi“ su čak i za one koji vjeruju postale apstraktne i zato je tjeskobno čovječanstvo, lišeno usmjerenosti, zakoraknulo, tumarajući naslijepo, u svijet tame i prašine.

Gotička katedrala – iskusio sam to napose u Chartresu – izvlači ono najbolje iz pojedinca, istodobno ga slamvljujući i razjedinjujući. Tu nije samo riječ o trijumfu Boga, nego i o padu i posvemašnjoj čovjekovoj rezignaciji. Svijet zatvoren u vitrajima katedrale u Chartresu je zapravo nedostupan, nedokučiv. Moć lukova, stupova i boja baca nas na koljena: približava nas Bogu, a udaljuje od čovjeka.

Individualizacija oblika svojstvenih baroku „razotkriva“ Boga i ne slama čovjeka u čovjeku. Barokna katedrala je uobličena poput Leibnizove monade: govori vlastitim individualnim jezikom. Slično je s baroknom crkvom: ne možemo je razumjeti posredstvom „stila“, posredstvom druge crkve. Valja nam pronaći njezin vlastiti, pojedinačan, neponovljiv „jezik“, njezinu „šifru“. Historijsko poklapanje baroka i Leibnizova monadizma više je no zadivljujuće.

Sada, dok pišem ove opaske, ispod prozora protječe rijeka automobila sa sjevera i njemačke su trupe u predgrađu Pariza. Razgovarao sam o tome (doslovce pripremajući se za smrt) s vlč. Śledziewskim (šleđevskim, meko š) u Vilnu, kada se na Vilno spustio mrak, da – boljševički mrak. To nije estetizam –naprotiv. Estetizam je prokleti Proust koji vidi ta ista čuda u katedrali, kao i u kavi sa šlagom. Moliti se u katedrali znači tražiti u toj građevini bliskost s Bogom – tražiti u njoj Boga. Najzad, zašto bi se inače gradile crkve?

Najgori oblik kapitalizma protiv kojeg se borim – jest intelektualno rentijerstvo; ono se zasniva na iskorištavanju vrijednosti koje su nastale iz boli – bez osobnog emocionalnog uplitanja. To rentijerstvo jezgrovito opisuje riječ koju je Julek silno mrzio: zaaanimljivo! Ljubopitljivost današnjeg vremena je znak njegove nemoralnosti, riječ je o ljubopitljivosti „naturalista“ kojima je – uostalom, ispravno – zanimljiva svaka lihoprstaška protuha. Ljubopitljivost ihtiologā ili ornitologā je utemeljena. Ista ta ljubopitljivost spram svijeta ljudi i ljudskih tvorevina, ali koju ljubav i suosjećanje čine neuravnoteženom, izgleda mi duboko nemoralnom, a ustanovljivanje ljestvice vrijednosti izgleda mi kao čovjekova bezuvjetna obveza. Okrutna znatiželja djeteta koje promatra očajničko batrganje hrušta probodenog pribadačom. Jerzy Stempowski (ježi stempovski) mi je znao reći: „gospodine Bolesławe, ne priliči se zuriti u luđake, ne pristoji se gledati u ljude koji su već izvjesili bijelu zastavu“. Silno mi se dopala ta rečenica – ne odveć jasno osjećao sam na što je Julek mislio kada je bjesnio na riječ „zaaanimljivo“. Prvi sam puta to shvatio na gregorijanskoj zornici u St. Germain l'Auxerrois. Gašenje svijeća, kretnje, jezovit poj – sve to je u sebi sadržavalo nešto transcendentalno. Shvatiti, shvatiti kako se nalazimo između toga da se gledamo s Bogom licem u lice – i ognja koji nas neće spaliti i jada pakla na kojeg se sami osuđujemo. Ljudi su se uspinjali, stajali su na prstima, promatrali. Sudjelovali su u jezovitom prizoru, nemajući uz sebe ništa osim pet franaka i znaaatiželje.

Potom sam H.-u prilično nemušto govorio o romanu koji se razvio u „zadnje vrijeme“ (recimo u posljednjih sto godina), o kinu kao otrovu – govorio sam o tome kako nam vrijeme u kojem živimo omogućuje da pridonosimo vrijednostima koje su nastale iz boli – pridonosimo bez ikakvog osobnog uplitanja. 

Tada sam govorio samo o „trpljenju“, jer sam ustrajavao na „objektivnosti“ i još, još – nisam želio govoriti o Bogu. Sada znam kako je strahota toga prizora bila stoput opasnija, veća: ljudi su promatrali tajnu Istine i Otkupljenja – kao u kinu, kao da je riječ o likovima iz romana. Promatrali su kao da promatraju obredni ples žitelja Melanezije: zaaanimljivo! Sve je jednako zaaanimljivo: uskršnja zornica, Crnci, utrke pasa u Kanadi i pogreb kralja Đure V. Toliko zaaanimljivo, koliko je za naturaliste zanimljiva svaka lihoprstaška protuha. 

U toj se zanimljivosti prije svega krije velika bezbožnost i isto tako posvemašnji izostanak čovječnosti. Izostanak suosjećanja i straha. Suosjećanja s onim koji u trpljenju stvara vrijednosti – i straha za vlastitu dušu. Ne bojati se ispraznosti! Budućnost će pokazati kakva je strašna stvar Amerika (riječ „stvar“ pišem s punom sviješću). 

Nemam vremena. Najvažnije.

Ne samo ja (jer sam bolestan) – nitko nema vremena. Kome je suđeno da proživi osamdeset godina ionako se mora požuriti kako bi skratio muke negledanja Boga licem u lice; ionako se mora požuriti kako bi zaslužio mjesto na nebu i izbjegao pakao.

Želio bih da u ovim zabilješkama koje polako zadobivaju neki oblik ne bude ništa od zaaanimljivosti: ništa od „ljupkosti“, „čari“, „umješnosti“, ničeg što bi moglo vonjati po estetizmu, intelektualnom rentijerstvu. Možda mi od toga ne prijeti nikakva opasnost: teško je reći, kada duboko proživljavam svaku misao – koliko boli!

Ono do čega mi je stalo – to je izbavljenje. Obuzet sam paklom. To je istina. Geneza te opsesije uopće me ne zanima (jasno, mislim na psihološku genezu, jer čemu se obmanjivati, bojim se, bojim se predodređenja). Psihološka geneza može biti samo razvoj (već prilično odmakao), izraz, uobličavanje zastrašujućega biljega i svi grijesi djetinjstva (u kojima psihološki može tinjati uzrok opsesije) više ne predstavljaju ništa drugo doli kretnje dječjim koracima po zastrašujućoj putanji. Neću sada o tome pisati. Ne zanima me psihološka geneza moje opsesije. Pisat ću o tome opetovano. Zasad sve svoje zabilješke posvećujem antigenezi.

Ne zanima me kako je nastala neka stvar – nego kakva jest.

Mislim kako ću u ovim zabilješkama puno pisati o predratnoj epohi, mrskoj epohi! – nastojat ću naznačiti neke elemente te epohe. Zato sam započeo ove zabilješke s mrskom „zanimljivošću“. (…)

Teško mi je izraziti koliko duboko, koliko bezgranično mrzim predratno doba. Izmasakrirati, preinačiti, preraditi Sofokla à la Cocteau, napučiti svijet protuhama (lihoprstaškim!) koje napučuju svijet Prousta, crtati grčke stupove valovitom linijom. U današnjoj glazbi izbjegava se sam čin skladanja zvukova. Riječ je o megalomaniji, nečasnosti, svjetonazoru naturalista, pogledu na svijet koji se roji od protuha. Nema nikakvog nastojanja u smjeru pronalaženja bilo kakve ljestvice vrijednosti. Posvemašnje zatiranje osjećaja veličine. O tome ću više pisati. (…)

Zapadnoeuropska kultura našega vremena odgovorna je za rat, za silazak vraga na zemlju. Krist se spustio na zemlju, vrag je otišao, uspeo se po paučini nadrealista, po ljestvama sklepanima od banalnosti, po vitrajima od pribadača. Čovjek ima potrebu za veličinom, čovjek za njome žudi. Lišen je osjećaja veličine i vlastita imena (Bog y compris) počela su se pisati malim slovom. Umjesto borbe za ustaljenje ljestvice vrijednosti – nastupila je nivelacija. Čovjek je dakle pomahnitao do oduševljenja kada su mu pokazali velik stadion, mnoštvo ljudi. Ali čovjek nije svjestan kako je transcendentna, nesaglediva veličina zamijenjena opipljivom, empirijskom veličinom. (…)

Kada bih jednom riječju morao opisati predratnu kulturu – rekao bih infantilizam. 

Moje pisanje predstavlja pokušaj filozofiranja u drugačijem obliku od onoga koji filozofija njeguje manje-više posljednjih 150 godina. Zagriženi individualist ne može shvatiti činjenicu da idealist, jednako kao i racionalist – vjernik i ateist – svoje misli izražavaju u identičnim stilističkim konstrukcijama. Individualizacija je, izgleda, dužna obuhvatiti ne samo sadržaj, nego i način izražavanja. 19. stoljeće je stvorilo mit znanstvene filozofije – bio je to običan maquillage, koji u sebi nije imao znanstvenu preciznost, a resila ga je ružnoća stila policijskih protokolā i službenih spisa. 

Tzv. filozofski stil se izrodio iz ambicije za znanstvenom preciznošću, što je potpuna besmislica, jer su riječi „ljubav“, „ironija“, „očajanje“ više nedvosmislene od „privida“, „korelacije“, „sveze“. (…)

Jedna od zadaća filozofije je vraćanje života riječima. Riječi nisu samo znakovi – nisu samo utjelovljenje neovisnih bitaka – riječi su „bici“ koji sadrže ne samo dinamiku izražajnosti, nego i domišljatosti. Konačan filozofijski rječnik – snatrenje suvremenih neopozitivista, bio bi istoznačan s ubojstvom filozofije. Filozofijski rječnik je također pitanje izbora. Ne postoje riječi izvan čovjeka – filozofijski rječnik stoga može imati samo pomoćnu, povijesnu vrijednost. Kada bi se ostvarila nakana neopozitivista o definitivnom normiranju riječi – na svijetu ne bi postojale dvije knjige koje bi se međusobno razlikovale. Rječnik –naizgled bespomoćna i objektivna institucija – despotski bi svim knjigama, koje bi željele biti u suglasju s tim rječnikom, nametao njihov sadržaj. Dovoljno je definitivno odrediti samo jedan pojam, primjerice pojam privida ili cilja – kako bi se samim tim posve odredila vrsta, narav i domena svake metafizike nastale u prijetećoj sjeni rječnika. Konačan filozofijski rječnik predstavlja lijes filozofijske invencije, jer ne samo da riječi slijede misao, nego i misao slijedi riječi. Pokušat ću predstaviti tzv. filozofski problem transpozicijom predodžaba u pojmove. Ne mogu i nikada nisam mogao shvatiti umjetnu podjelu vladavine subjekta na a) intelekt, b) volju, c) čuvstva – u suštini su to samo različiti aspekti aktivnosti – posve iste, kao što je i subjekt jedan i jedini. Može se filozofski slagati kamenje na kaldrmu i može se o filozofiji govoriti kao da u njoj nema međe između predodžbe i, primjerice, uobrazilje. 

Antika je proizvela dva modela filozofijske izražajnosti: Platona i Aristotela. Jedan je imao sklonost za književnost, drugi za prirodne znanosti. Današnja filozofija je prihvatila taj drugi način izražavanja…

Strah od smrti 

    Kao i okrutnost, strah od smrti je trajan element ljudske prirode. Nećemo raščlanjivati njegove mnogoznačne i složene oblike, govorit ćemo o dvije inačice koje na sebi nose pečat epohe. 

Pacifizmu se često poriče ozbiljnije značenje u strukturi međuraća i njegovom tragičnom raspletu. Ipak, strah od smrti je, koji se tako silno izrazio u pacifizmu, ne samo moralno, nego i materijalno razoružao zapadna društva, nagrižena vjerom u vrijednost četverosložnog, infantilnog silogizma koji smrt nastoji lišiti života. 

Pacifizam – slično znatiželji promatrača koji stoji izvan života – briše pojam vrijednosti i njihove hijerarhije. Doktrina integralnoga pacifizma sadrži proturječje koje ocrnjuje doktrinu; mir po svaku cijenu, čak i po cijenu odricanja od doktrine koju ne želi, u ime mira, braniti. 

Pacifizam prodaje sve vrijednosti za cijenu života. A kakvu vrijednost mogu imati načela u obranu kojih se život ne stavlja na kocku? 

Postoji samo jedna sramotna smrt koja prekida život poput Parki: smrt od srama. Zapadna su društva odabrala rat u ime obrane mira. I tako će pronaći mir, kao što su već našli život. Ipak, doktrina integralnoga pacifizma opterećuje savjest međuraća. Navigare necesse est – kaže stara maksima – vivere non est necesse. Pacifizam je odabrao drugu krilaticu: Fluctuat nec mergitur! Kako je lijep grb Varšave, izgorio u plamenu, obavijen dimom. Sirena koja resi grb Varšave – poput Vande koja nije željela Nijemca – pronašla je slobodu u sivoj struji Visle. 

Problem infantilizma 

    Psihoanaliza se nije „slučajno“ dogodila u povijesti misli. Elementi psihoanalitičkoga shvaćanja života i terapije bijahu poznati filozofima i moralistima već stoljećima – ako su postali aktualni, ako su se razvili i proširili u Freudovoj teoriji – to je prije svega zato što je na početku 20. stoljeća psihoanaliza bila „potrebnija“ nego u 16. ili 17. stoljeću. Povijesne mijene stvorile su plodno tlo za razvoj doktrine: razvoj neuroze iziskivao je odgovarajuću terapiju. 

Pronalasci i teorije ne oblikuju povijesne promjene. Riječ je u nečem posve drugom. Razvoj i primjena „novih“ teorija govori ne samo o razvoju domišljatosti, nego i strukturi epohe koja iz golemoga, historijskoga rekvizitorija manje-više preciznih zamisli izvlači i produbljuje „sebi potrebne“ teorije života ili umjetničkoga oblikovanja. 

Freudova koncepcija zacijelo predstavlja revoluciju u povijesti psihologije, ali istodobno je i svjedočanstvo bolesti koja izjeda vrijeme: govori o infantilizmu epohe, govori o prevazi slijepih nagnuća nad stvarnošću, o besmislenoj okrutnosti, o papagajskom oponašanju i majmunskoj znatiželji. 

Ministra kojem se danas divimo u fraku budućnost će – ako će povjesničari imati smisao za humor – gledati očima psihoanalitičara. Vidjet će ga u kratkim gaćama, u majici s mornarskim ovratnikom, natučenih koljena i s praćkom u džepu. Kako bismo drugačije, ne pozivajući se na klinički gubitak osjećaja za stvarnost – shvatili tupavu ograničenost onih koji su sa znatiželjom s prozora svojih ureda gledali rat koji je izbijao i kako drugačije shvatiti svu okrutnost onih koji su taj rat nametnuli svijetu. 

Slabljenje osjećaja za stvarnost 

    Izgleda da je pomanjkanje osjećaja za stvarnost – što je odlika infantilizma – glavni uzrok izopačenja osjećajnosti, koja će u budućnosti postati predmetom suosjećanja i poruge.

Riječ „stvarnost“ u posljednje je vrijeme bila na dobrome glasu i predstavljala je posljednju instancu u svekolikim sporovima. Uobičajilo se primjerice o jednome od državnika govoriti kao o „velikom realistu“, predmnijevajući tim samim kako je stvarnost ništa drugo doli umijeće obmanjivanja. 

Razna značenja, kakva u povijesnome razvoju pripisujemo izrazu „stvarnost“ – govore ne samo o njezinoj nedohvatljivosti, koliko o moralnoj strukturi epohe. U 17. stoljeću Descartes se, nastojeći dokazati postojanje stola na kojem je pisao i stolice na kojoj je sjedio – pozivao na Boga kao na jedinu očevidnu stvarnost, posredstvom koje je, u svojem čuvenom traktatu, mogao potkrijepiti postojanje stola i stolice. U predodžbi Boga vidio je naime zadovoljavajući smisao postojanja – smisao koji nije uspio spoznati u stolu i stolici. Za Descartesa je Bog bio nužna stvarnost – a stol nepotrebna. 

Okrutnost i znatiželja su dva od mnogih elemenata infantilizma, koji su svoj posebni izraz pronašli u dobu vladavine prezira.

Znatiželja promatrača predstavlja najgnusniji oblik kapitalizma: omogućuje mu da bude dionik tragičnoga razdoblja svijeta bez ozbiljnijeg čuvstvenoga uplitanja i bez osjećaja odgovornosti. To je oblik psihičkoga rentijerstva koje jezgrovito oslikava otkidanje kupona od stvarnosti. 

Opaske prosječnoga čitatelja novina

    Budućnost je danas bliža od prošlosti. Prosječan čovjek, pokorni Sancho Panza, sve češće se prepušta razmišljanjima o budućnosti. Budućnost je bliska, gotovo opipljiva – a prošlost daleka i nepoznata. Lišen – nažalost – vizionarskih sposobnosti i nemajući u ruci (nasreću!) po pravilu neistinita diplomatska izvješća, prosječan čovjek je osuđen na kolebljivo predviđanje budućnosti. U tim će mu promišljanja od velike pomoći biti humor. Lišen poruge, zlonamjernosti i sarkazma, kojima bijaše očarano međuraće. Prosječan čitatelj novina, dobrodušni Sancho Panza – u ulozi proroka koji će govoriti o neveselim stvarima, imat će, osim Otkrivenja, pri ruci i Gospodina Tadiju – jer nema humora bez dobrote.

    Prošlost može poslužiti kao model za predviđanje budućnosti. Proigrani mir iz 1918. godine je, kako izgleda, posljedica mehaničkoga povratka oblicima života otprije 1914. Četverogodišnji rat je shvaćen kao nemila epizoda u idiličnome životu, epizoda koju valja što prije zaboraviti. U tom besramnome odnosu spram poginulih, čijim smo sjenama dosađivali svakodnevnim svetkovinama i sjećanje na koje smo oskvrnjivali tradicionalnim „buketima cvijeća“ koje je na njihovu nadgrobnu ploču na Slavoluku pobjede donosio budući ubojica njihove djece – očituje se sva glupost ljudi koji prije svega vjeruju u diplomatski protokol. Pobjednička zapadna društva su po svaku cijenu nastojala izbjeći čak i revoluciju bez krvoprolića i tako su, stvarnosti usprkos, ponovno okrenuli tijek povijesti i lijenom strujom zaputili se u dobra prijeratna vremena. Da novi rat nije prekinuo tu regresiju – vratili bismo se do Enciklopedije i aplauzima pozdravili ostarjeloga Voltairea u osuvremenjenom kućnom ogrtaču. Nije dopušteno oblikovati budućnost na minulim predlošcima. 

    Prosječan čitatelj novina koji mašta o budućnosti, o Varšavi, prestravljen vidi prijeteću, sjenu sveopćega nepovjerenja, slijepljenu od prašine, koja se izleže u dobu koje nadolazi. (…)

    Prosječan čovjek od učenih ljudi i vladara ne zahtijeva nikakve vizionarske sposobnosti, ali od prosvijećenih ljudi, koji upravljaju sudbinama narodā i društava, ipak zahtijeva da znaju – uzevši u obzir mnoštvo možebitnih situacija – osmisliti mnoštvo možebitnih rješenja i u toj pukoj predvidljivosti spreman je vidjeti sposobnost predviđanja. 

Osim posvemašnjega nepovjerenja, prosječan čovjek predviđa emocionalno izopačenje koje u svakome mora izazvati razularena mržnja. Stanovnik bilo koje varšavske ulice će s urođenom mu čestitošću Nijemcima oprostiti ubojstva i nanesene nepravde – ali okupatorima neće oprostiti to što su ga zarazili mržnjom. 

Država – tvrdi Freud – se spram pojedinca odnosi kao spram maloljetnika: skriva pred njime istinu pod krinkom „pedagoških“ laži i monopolizira bezakonje. Rasap načelā u međunarodnim odnosima ne može ne izopačiti individualne savjesti: u pojedincu se uslijed zatiranja autoriteta zakona oslobađaju okrutnost i mržnja.

Ako će se djeca prosječnoga čitatelja novina, stanovnika bilo koje varšavske ulice, uspjeti oduprijeti, sučeliti s dvostrukim problemom: tada će se ili dati zavesti optimističkim tlapnjama u ocjeni čovjeka i u tom slučaju zahtijevati petosatni radni tjedan i tromjesečne izbore za parlament – ili će pristupiti načelnoj i posvemašnjoj prosudbi svijeta koji nije umro 1914, nego 1940. (…)

Diplomacija ili diplomati?

    Postoje samo diplomati, ne postoji međutim nešto takvo kao što je diplomacija. 

    O povijesti diplomacije kao o zasebnom obliku misli moći ćemo govoriti kada ćemo u mnoštvu diplomatskih zamisli uočiti onu jedinstvenost i posebnost, autonomnost, koju uočavamo u razvoju filozofije. Sve dok se diplomati neće znati legitimirati tom neovisnošću od općeg povijesnoga razvoja, nećemo moći priznati povijest diplomacije i morat ćemo stavljati pod znak pitanja postojanje nečeg takvog kao što je „diplomacija“ u koju se možemo „razumjeti“ ili „ne razumjeti“. 

    Postoje oblici ljudskoga djelovanja koji otkrivaju stalan (premda ne nužno ravnomjeran) napredak. U takvo što ubrajaju se prirodoslovno-matematičke znanosti. Postoje i oblici koji ne pokazuju napredak: primjerice umjetnost. (…)

    Možemo govoriti o povijesti umjetnika i o povijesti umjetnosti. Možemo govoriti o povijesti ljudi koje nazivamo diplomatima – ali ne možemo govoriti o povijesti diplomacije. 

    Razvoj, kako nam se čini, navodnoga diplomatskoga znanja ne može se legitimirati čak ni sjenom neovisnosti od općeg povijesnoga razvoja, pa bilo to i iz tog razloga što ljudi, koje nazivamo diplomatima, tvrde kako su upravo oni ti koji oblikuju tu povijest. U velikoj se mjeri smatraju tvorcima povijesti, kao da su se mogli odmaknuti od te povijesti, preduhitriti je i osmisliti neku zamisao neovisno o općem razvoju čovječanstva. 

    Ipak, postoje određene sličnosti između čovjeka kojeg nazivamo diplomatom i umjetnikom. Ne možemo govoriti o progresivnom razvoju umjetnosti kojom se bave diplomati, kao što ne možemo govoriti o nadmoći Delacroixa nad Chardinom. 

    Zlonamjernik bi između ostaloga mogao ukazati i na još jednu sličnost: diplomata i artistu povezuje umjetnicima svojstvena lišenost osjećaja za stvarnost.

    Na taj bi način zapravo mogli odrediti povijest diplomacije koju smo doveli u pitanje kao znanje koje je samo u manjoj mjeri povezano s općom poviješću i stvarnošću, ali teško je zamisliti da bi ljudi koje nazivamo diplomatima htjeli platiti tako visoku cijenu za priznavanje postojanja toga posebnoga znanja koje nazivamo diplomacijom. Postupajući tako poništili bi vlastitu egzistenciju i postali samo rječničkim terminom (koji bismo mogli pronaći u rječniku pod slovom „D“), postali bi samo prividni naziv kojemu ne odgovara nikakav stvarni designat. Consensio gentium sklona je u diplomatima vidjeti ljude ne samo povezane sa stvarnošću, nego i one koji stvarnost uobličuju. Ipak, zabrinut čitatelj novina se, istjeran poviješću iz svoje sobe, pita nisu li diplomati kojim slučajem jednostavno artisti koji, neovisno od Hitlera, soboslikara, i Staljina osmišljavaju lijepe oblike, dostojne najboljih majstora baroka. 

    Postavili smo si sljedeće pitanje: može li uz povijest ljudi koje nazivamo diplomatima postojati povijest diplomacije. Metodologija bi mogla dovesti u pitanje postojanje takvoga znanja ili umijeća – zabrinut čitatelj novina, prosječan čovjek, spreman je ipak priznati postojanje neovisne umjetnosti diplomacije, povijesti lijepih i zamršenih idejnih oblika, udaljenih od stvarnosti. Čitatelj novina, jadni Sancho Panza, ipak će se prema profesionalnom diplomatu odnositi s nepovjerenjem. To otrcano i prostačko shvaćanje diplomatskoga umijeća približava ga tzv. umijeću življenja. U svakodnevnom, banalnom shvaćanju umijeće življenja zasniva se na umijeću nošenja kravate, raspoređivanju gostiju za stolom, blesavom smijuljenju, itd. Inteligentniji čitatelji novina daleko su od tako uskoga poimanja umijeća življenja – u njemu oni vide zakone džungle, tj. umijeće ostvarivanja svojih nauma po – nažalost – svaku cijenu. Diplomat se dakle, kao i vrana, kao pantera, kao lisica – bori za svoj život i sigurnost svojega gnijezda. Njegov nagon ga podučava umijeću puzanja, prikradanja i slamanja kičme iznenađene žrtve. 

    Takvo shvaćanje diplomatskoga umijeća, kao jednog od oblika umijeća življenja, moglo bi potaknuti razvoj onoga što nazivamo diplomacijom prema općim oblicima razvoja prirode. Prirode – ne kulture, kojoj primjerice pripadaju povijest ili filozofija, ili umjetnost. Ovako ili onako, okrutna priroda se prema neprilagođenim stvorenjima odnosi kao Hitler prema Židovima – odobrava njihovo umiranje, olakšava ostvarivanje toga čina i bori se za slobodno mjesto za prilagođena stvorenja, što znači za one koji su partijski prosvijećeni. Nažalost, takvu selekciju ne susrećemo u povijesti diplomatā: pored risova, divljih šumskih mačaka i hijena – kroz povijest promiču lijena stvorenja, dobroćudni mastodonti, posvećeni jedenju trave i lišća. Povijest diplomatā, koja ne poznaje prirodnu selekciju, ne da se zatvoriti u okvire prirodnoga razvoja. 

    Umijeće stvaralačkoga promišljanja? – Ne.

    Umijeće umjetničkoga oblikovanja? – Ne.

    Umijeće življenja? – Ne.

Povijest? – Ne! Povijest je idiografska znanost, njezin predmet su stvarni događaji, pojedinačni i neponovljivi. Povjesničar (ne povjesničar filozofije!) je skroman čovjek koji opisuje minule događaje i ne traži uzroke bitke kod Wagrama. (…)

Prosječan čitatelj novina sa čuđenjem je u Bijeloj knjizi pročitao kako je pitanje koridora kroz koridor staro jednako kao i poljsko-njemački pregovori. Kako su trenutačna Hitlerova ostvarenja stara kao i njihovi nagovještaji u Mein Kampfu. Pokorni Zeitungsfresser se također prisjeća kako je dva tjedna prije izbijanja rata razgovarao s uglednikom koji je u ime poljske Vlade prvi s Hitlerom razgovarao o paktu. Razgovor se zbio u zapadnom dijelu Poljske. Seljaci su zakopavali vrijedne predmete, palili žito i iščekivali rat kao oštru zimu, kao lošu ljetinu. „Rata – izjavio je taj uglednik – neće biti! Dobro se sjećam kada je Hitler u Rimu posjetio Mussolinija – tijekom noći me probudio telefon: kancelar Hitler je želio razgovarati sa mnom. Uljudno se ispričao što me digao iz kreveta, a bilo je tek deset sati – i izjavio kako gaji iskreno prijateljstvo spram Poljske i njezinoga vodstva. Stoga, vidite, Hitler nam neće objaviti rat!“. Pun divljenja, ponizni čitatelj novina je pokupio svoje prnje i zaputio se prema Varšavi, kako bi ga mobilizacija zatekla u mjestu stanovanja. Zapamtio je naime priznanje koje se otelo iz usta jednog od najbližih suradnika gospodina ministra vanjskih poslova: „A mi smo mu tako vjerovali!“. Bilo je to nakon Hitlerova travanjskoga govora. Prosječan čitatelj novina je tada pomislio kako diplomacija pripada religiji kao pitanje vjere, ali naposljetku je morao odbaciti i tu zamisao. Više je volio vjerovati u Boga nego u Hitlera. Stoga ni umijeće stvaralačkoga mišljenja, niti umijeće življenja, ni religija, ni povijest umjetnosti, niti umjetnost ne mogu razriješiti taj problem. Nadrealist može naslikati pejzaž „kakvim ga vidi“, ali diplomat ne može naslikati Hitlera sukladno njegovom Mein Kampfu i njegovim posve službenim izjavama. A čak ni to nije odveć teško – jer ga je takvim vidjela cijela Poljska. I to prosječan čitatelj novina ne može oprostiti diplomatima. S time treba ozbiljno računati. 

Ako sam skrenuo u ironiju, učinio sam to pod punom sviješću i s mišlju o načelu koje u osjećaju za humor vidi neophodan element promišljanja o problemima ovoga svijeta. 

Zar profesionalni političari ne utječu na usud ovoga svijeta? Zacijelo da. Međutim, nedvojbeno je da su glasnogovornici svojih naroda: Nijemci su željeli Hitlera i Ribbentropa, Talijani Mussolinija, Rusija Staljina, a Poljska Becka. Nezamislivo je da bi jedan čovjek – ma koliko snažna bila njegova volja – mogao nametnuti svoj koncept života milijunima pojedinaca, koje su oblikovala stoljeća tradicije.

I zato su vođe narodā po pravilu nalik svojim prethodnicima: zato u Staljinu prosječan čovjek zamjećuje crte Ivana Groznog i Petra, u Hitleru karikaturu Lutherova fanatizma i prijetvornost Fridrika Velikoga. Predsjednik Hácha je predstavnik psihičke strukture naroda i zato u njemu zamjećujemo vojnika Švejka. Čehoslovačka je željela Háchu, kao što je Njemačka željela Hitlera i zato consensio gentium ne želi ograničiti odgovornost na nekolicinu vladara, nego želi vidjeti čitave narode pred sudom povijesti. Autodeterminacija se ne odnosi samo na pojedince, nego i na narode. Ponovimo: političari nisu tvorci sudbine čovječanstva – oni su samo predstavnici skupine pojedinaca koja im je dopustila da budu na vlasti. Rusi su nekoć preklinjali Ivana Groznog koji se uvrijedio na boljare da se milostivo vrati u Moskvu, kako bi vladao i odrubio ponizno spuštene glave. Vladari su predstavnici naroda, ali njihova se uloga nimalo ne ograničava na onu pukih statista. Pred sobom imaju skromnu, ali lijepu zadaću: mogu biti – ako se mogu pozvati na kantovsku terminologiju – normativna ideja mnoštva, nadvladati u sebi narodne mane, naglašavati stvarne vrijednosti. Pravi vladari trebali bi vladati kao primjer. 

Da se poljska Vlada 1939. godine pokorila i prihvatila kolaboraciju, nestala bi tijekom narednih šest mjeseci. 

Ne valja ipak pretpostavljati kako se poljski narod odlučio na borbu zato što su ga tako podučili ljudi koji su se nalazili u Vladi. Tako promišljati značilo bi uvrijediti poljski narod pretpostavkom da se mogao ponijeti drugačije i da bi se dao podučiti pozitivističkoj metodi predsjednika Háche. Uostalom, narod koji ima desetostoljetnu tradiciju se ne podučava poput školarca i ne usmjerava ga se tijekom jednog desetljeća. Za rat s Njemačkom poljski narod se odlučio još prije Boleslava Hrabroga.