Sviđalo se to meni ili ne, i unatoč Jonathanu Livingstonu i njegovoj družini, unatoč i mom prvom romanu, stasalom na njegovome letu, a koji će netko izdati tek ako jednom postanem slavan pisac (pa će i on automatski postati materijalom neizrecivo vrijednim objavljivanja), moram priznati da mi već godinama postaje sve jasnije kako je galeb ptica glupa. Njegove me oči sve više plaše svojom bezizražajnošću, prazninom, staklenošću kao u goluba – ne zovu se valjda te dvije ptice tek slučajno tako slično; kakav Semit, koji baš i ne voli zapisivati samoglasnike, vjerojatno bi ih obje zapisao isto – oči, još i daleko gore, kao u kokoši, bića očigledno toliko tupavog da je jedan svejed svojedobno povjerio jednom biljojedu kako ga više boli srce otkinuti rajčicu sa stapke nego kokoši zavrnuti šiju. Razumljivo. Kad bi se bića baždarila isključivo po mentalnoj inteligenciji. Već mi se dulje vrijeme pojačano gadi i to galeblje svežderstvo, koje uključuje i osobito odvratno lešinarstvo. Ali završni udarac zadao si je galeb pred koji dan.

Moje udaljavanje od galeba teklo je naime usporedo s mojim približavanjem lasti. Spomenutog dana, u suton, prepuštao sam se sa svog prozora letu lastavica. Ništa neobično, moja svakodnevna radnja, dokle god je lasti. Neobično je tog sutona bilo što je na krovu nasuprotne zgrade, na samom njegovome rubu, stajao jedan galeb. Sve sam više promatrao njega, a sve manje laste. Odšepesao bi par koraka lijevo, pa par koraka desno. Sve se više otkrivao u svojoj bijedi: tusto, zadriglo, gegavo središte jedne lepršave, lake, razigrane galaksije koja je čas kao jedinstven oblak, čas raspala na pojedinačne oblačiće, kružila, ponirala i iznova se uzvijala oko tog ukopanog bijelo-sivog gomolja obraslog krilima što su u svojoj golemoj nezgrapnosti izgledala kao nešto davno prevladano i zaboravljeno. S galebovima sam odrastao i poznajem ne samo svaki njihov pokret, nego i svaku gestu, svaki mig. Ali dotični galeb ponašao se na meni potpuno nepoznat način. Kao što rekoh, šetkao je on s jedne strane na drugu, nadvijao se preko ruba krova pa izvijao vrat prema nebu, klackao glavom uzbuđenije no inače. Bilo je očito da prati lastavice. Njihovo kretanje. Baš kao i ja. Nevjerojatno, ali nalikovao je više na mačku nego na galeba. Uvukao bi vrat, baš kao mačka, i upiljio se u lastu koja mu se približava, kao da je vreba, kao da će evo sad zaklatiti zadnjicom, zamahnuti repom i skočiti na žrtvu. Kad bi mu maltene pred labrnjom lasta prelomila svoj let i suknula pravo put paperjastog svoda, glava bi mu poskočila kao na opruzi i pratio ju je, sve i dalje, nastojeći valjda razlučiti krivinu njenog tijela od srpastih rubova oblačića. Najčudesnije je bilo kad bi se lastavica zaletjela pravo put krovne strehe pa nestala u gnijezdu, a galeb istegnuo vrat preko ruba, samo što neće upuzati njime pod strehu, sve od zblanutosti kako se to može nestati u zidu. Po svemu što je on znao, lasta koja se tako strmoglavo približava zidu zgrade mora se o taj zid i smrskati. Tako bi s njim bilo. Ali niti se išta od tog vidjelo, niti se išta čulo. Lasta je jednostavno nestala. Da bi onda podjednako neočekivano iz tog zida opet izletjela, a galeblja se glava po tko zna koji put odapela uvis! Kao mačka, doista, kad u nevjerici ostaje ukočeno zagledana u zid u koji je ubjegao gušter, a onda ne uspijeva reagirati nijednim djelićem tijela prije no što gušter ponovno osvane i još munjevitije ponovno nestane tko zna kamo.

Galeb je samo blenuo. Bilo je očito da on te lastavice, zapravo, ne razumije. Da ne razumije kako je moguće tako letjeti. Da ne razumije kako je moguće ne zabiti se u zid. Kako je moguće iz zida se roditi. Kako je moguće (istina, to ne razumije ni čovjek) jatiti se na istu stranu, s istim razmacima, zakretati u istom kutu i u istom trenu, a onda se u nekom narednom trenu istovremeno i razletjeti. Kako je moguće na zemlju nikad ne sletjeti.

Sve je mučilo i peklo mog galeba, dok je na moje oči postajao ptica sve manja, perja sve pokislijeg i očiju sve staklastijih, goluždravac koji će se, čim se malko pribere, otkotrljati do prvog kontejnera.

Tako je to bilo u mom životu. Trijumf laste odigrao se kao debakl galeba. I još i prije onog sutona shvatiti sam to trebao iz svojih jutara. Onih u kojima galebovi svojim klaukanjem nisu davali spavati ni meni, dok su lastavice začešljavale za njima zrak rasparan tim njihovim urlicima, cvrčanjem koje kao da ključa iz neke paralelne dimenzije.

Lasta je pobijedila. U ostatku mog života, red je opet na galebu da mi za sebe otvori oči.