U povijesti poljske filozofske misli ime Henryka Elzenberga (1887. – 1967.) stoji rame uz rame s najvećim izdancima poljske filozofske škole dvadesetoga stoljeća i ubraja se u vrhunce poljskoga mudroslovlja. Budući profesor i filozof školovao se u Švicarskoj, a studije je završio u Francuskoj. Tijekom školovanja naučio je sedam jezika – savršeno se služio latinskim, grčkim, njemačkim, francuskim, talijanskim, engleskim i sanskrtom, što će mu uvelike pomoći u njegovom daljnjem životu i radu. Doktorirao je u Francuskoj na temu religijskih sentimenata u djelu Leconta de Lislea. Po izbijanju Prvoga svjetskog rata vratio se u domovinu i kao dragovoljac sudjelovao u mnogim bitkama. Po svršetku rata ponovno kao dragovoljac sudjeluje u poljsko-sovjetskom ratu, nakon čega je habilitirao iz estetike, etike i povijesti filozofije. U međuraću je radio na vilnuškom sveučilištu kao profesor filozofije. Drugi svjetski rat proveo je u Vilnu, poučavajući na tajnom sveučilištu. Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata dobio je dopuštenje sovjetskih vlasti za preseljenje u Poljsku. Ondje je do umirovljenja, sa stankom između 1950. i 1957, kada su mu vlasti zabranile javno djelovanje zbog „nepopravljivog idealizma“, predavao etiku, estetiku, aksiologiju i povijest filozofije.

    Elzenberg je mnogo pisao, ali većina njegovih radova je iz raznovrsnih razloga nažalost ostala u rukopisu. U svojem se radu uglavnom bavio etikom, estetikom, aksiologijom i poviješću filozofije. Središnje mjesto njegove filozofske misli zauzima ipak etika. Za života je objavio samo tri knjige, od kojih se izdvajaju Nevolje s postojanjem (Kłopot z istnieniem, 1963), zbirku aforističkih napisa, unikatni filozofski dnevnik koji je autor vodio punih pedeset šest godina i Vrijednost i čovjek (Wartość i człowiek, 1966), autorski izbor eseja i skica koje je smatrao najvažnijim djelom svoje filozofske ostavštine.

Henryk Elzenberg, „herojski etičar“, kako su ga nazivali, osim za filozofiju, cijeli se život živo zanimao i za književnost, napose poeziju, koju je smatrao jednakomjernom filozofiji. Sâm se prije smatrao „umjetnikom, nego znanstvenikom“, ali njegovi pjesnički radovi još nisu ugledali svjetlo dana. Elzenberg se tijekom svojeg javnog djelovanja susretao i družio s mnogim uglednim imenima poljske intelektualne misli, a na neke od njih je svojim mišljenjem i izravno utjecao, napose na, tada mladog, Zbigniewa Herberta, jednog od najvećih poljskih dvadesetostoljetnih pjesnika (njihova prepiska, koja je trajala do Elzenbergove smrti, nedavno je objavljena u Poljskoj i izazvala je veliko zanimanje).

Izbor iz Elzenbergovih Dnevnikâ, koje je autor za života objavio u krakovskome časopisu Znak, prvi je prijevod nekog od djela ovoga poljskoga mislioca na hrvatski jezik. 

12. XI. 1941.

    Prezir i nadmenost siguran su put u osobni moralni pad. 

21. XII.

    Protivno samoj suštini vjere jest pripisivanje joj osobine nekakvoga posvemašnjega čina spoznavanja, pa makar se to njezino pojmljenje kasnije na neki način upotpunjavalo. Sâm prvi korak pobožnika je pogrešan, jer ono što posjeduje naziva „vjerom“, a samoga sebe „vjernikom“.

23. XII.

    Običavao sam koristiti izraz empirija za svijet koji nas „svakodnevno“ okružuje, tvorevinu misaonih opažanja i intelektualnih umišljaja. Ali taj termin nije sretno odabran, kao ni „zatečen“ ili „dani svijet“. Postoji, dakako, taj svijet, „dani“, „zatečeni“, „empirijski“ u odnosu na subjekt, tj. kakav jesam u tom trenutku: u posve časovitoj slici takvim ga uistinu „vidim“, „zapažam“. Ali nije takav in rigore, jer je unaprijed uobličen od materijala koji se u njemu još mogu pronaći, i samo je taj materijal odista i bespogovorno „dan“. Sâm pak ovaj svijet je već konstrukcija. „Praktični svijet“? – također nije najbolje rješenje, jer je taj svijet istodobno onaj u kojem se provodi najvažnija intelektualna raščlamba, ona koja se ne pokušava preobraziti u skeptičnu rušilačku dijalektiku. Nemam nikakav prihvatljiv naziv, a upravo je ono što imam na umu – „empirijsko“ – posve dohvatljivo. 

Istog dana

    U Dionizija Areopagita „Bog“ nije duša ni inteligencija, nije misao, nema razum, nije svjetlo, nije sila niti pak nema snage. Ne živi i nije život. Nije znanje, istina, snaga, mudrost; nije dobrota. Nije duh (sa zadrškom); i opet: ne poznaje stvari koje postoje; nema u njemu znanja (Dion. Areop. u djelu O mističnoj teologiji). Tako izgleda ono kamo doseže dosljedna mistika. I to je dobro.

    Sada ipak postavljam dva pitanja. Kao prvo: postoji li i natruha smisla, da bi se takva pojava još mogla nazivati Bogom? Kao drugo: što se tu još ima voljeti?

    Dopiranje do Neopisivoga, zadržavanje istoga u svojem vidokrugu, čini nam golemu uslugu, oslobađajući nas – u određenom smislu – ȕza pogrešno nazvane „empirije“ i ȕza diskursa, uništavajući svijet koji nas čini bezvoljnima i vraća nam slobodu. Ipak, osjećaj koji na tom mjestu može izniknuti prije je radost ili zanos, nego ljubav. Neopisivo nema vrline, dobre osobine, prednosti, nema nikakvu vrijednost, ništa što bi ljubav mogla obuhvatiti. 

    U najboljem slučaju možemo reći ovako: tko je spoznao Neopisivo može – ako je kadar – iskoristiti stečenu slobodu kako bi se posvetio izgradnji vlastitoga svijeta, boljega od onoga kojeg je ostavio iza sebe. I tek se taj, bolji svijet, može zavoljeti.

27. XII.

    Ispunjava me neko neobično zadovoljstvo dok čitam knjigu ili promišljam kakav problem u sebi! A kako samo to zadovoljstvo iščezava u trenu kada trebam s nekime podijeliti ishode jednoga ili drugoga! Želja ili obveza izlaska izvan vlastitoga uma pred ljude kvari čitavu sreću mišljenjâ. 

9. I. 1942. 

    Kada na dnu kakvih valjanih, savjesnih razumskih istraživanja nabasamo na iracionalnost (prije bih rekao „transracionalnost“), to za nas predstavlja jamstvo kako smo bili u dodiru sa stvarnošću.  Kada nam, međutim, sve izgleda silno lijepo, kada nam sve postaje krajnje „jasno“ i prikladno za diskurzivnu misao, to predstavlja suprotan dokaz: kako nismo dohvatili stvarnost, kako je ostala izvan dosega onoga o čemu je cijelo vrijeme bilo riječi, kako smo se cijelo vrijeme vrtjeli u krugu pukih misaonih konstrukcija.

    „Stvarnost je iracionalna“: danas je to neka vrsta dogme od koje se teško odmaknuti. Kada bi me pitali kako to znam, mogao bih ukazati na protočnost i krutost predodžaba o njoj, na beskonačnost njezinih elemenata uz konačnost izvora tih predodžaba (i termina), na neiscrpnost osobnosti sučeljene s tom možebitnom činjenicom kako je sve što je stvarno upravo individualno i tome slično. Ali – zanemarivši čak i dvojbenu valjanost nekih uopćenih teza te vrste – bila bi to uvijek riječ samo o primjerima. Znam kako je stvarnost iracionalna jer sam to iskusio, jer sam samo izišavši izvan racionalnoga mišljenja doživio ono nešto što bih mogao odrediti kao iskustvo stvarnosti: nešto jedinstveno, čemu taj termin, kako ga ja shvaćam, pristaje. 

    „Čemu u tom slučaju baviti se smislenim istraživanjima, i to „savjesno“?“. Između ostaloga i zato kako bismo, došavši do transracionalnoga dna omogućili sebi ovo iskustvo stvarnosti koje se na drugim putovanjima često ne susreće. 

28. III.

    Znalac je onaj tko je određenom broju svojih bližnjih pomogao da se dostojanstveno uzdignu iznad muke življenja na zemlji. 

6. V.

    Pisanje oduzima dio vremena koji bismo mogli utrošiti na razmišljanje. Stoga se kod ljudi poput mene, koji pišu polagano i mukotrpno, javlja nesretna alternativa: ili zauzdati protjecanje svojih misli, ili se odreći njihova objelodanjivanja. 

12. V.

    Mudrost je najistančanija, najproduhovljenija od svih oblika vladavinâ. Ne nad ljudima, nego dakako nad svijetom.

14. VII.

    Ako smrt predstavlja mistično oslobođenje, postavlja se pitanje: hoću li se „ja“ osloboditi nečega, ili će „nešto“ biti oslobođeno mene, dok „ja“ to nešto ograničavam, sputavam, sapinjem. 

1. VII.

    Ako je misao „nož“, dopušteno nam je – raspredajući dalje tu metaforu – izreći sljedeći paradoks: samo još donekle tupim nožem možemo rezati kruh ili meso; nožem savršene oštrice može se sjeći još samo zrak.

2. VII.

    Od proze se ne može napraviti onaj isti formalistički hokus-pokus kakav se može od poezije. Zato formalisti tako rado nipodaštavaju prozu.

22. VII.

    Lacus, in quem vita defluit.

    Ne zbog „lutnje“, niti zbog „imena“, nego zbog samoga svijeta neću iza sebe ostaviti nikakvoga nasljednika. Nemam ništa zajedničkoga ni sa kakvom dušom; ni sa jednom dušom nije mi zajedničko ono što mi rasvjetljava put, ono što mi udahnjuje polet i život. I uzalud je tražiti takve duše: na ljepoti, na draži života, na lepršavim igrama, na višeznačnim simbolima nikada nećemo zasnovati nikakvo zajedništvo. Ni u kakvoj srodnoj mi svijesti ništa od onoga što volim neće se zrcaliti kao u mojoj, niti će omogućiti nov život umjesto onoga koji će izgubiti zajedno sa mnom. Nisam samo ja usamljen, usamljen je i moj svijet usred nepregledne količine svjetova podijeljenih nepremostivim apsolutom uzajamne drugotnosti. To je ta golema sjeta, taj ocean tuge razliven nad oceanom ljepote, ono što čini da se ne može umrijeti veseo. Kako nam dakle valja umrijeti? – s ljubavlju, ljubavlju spram onoga – da parafraziram slavnoga pjesnika – „onoga što dvije duše nikada ne mogu ugledati“. 

27. XI.

    Veliki, veliki mir obuzima onoga tko je naučio promatrati svijet iz dvije perspektive: smrti i vlastite slabosti. Smrti koja sve izjednačuje. I slabosti koja se odriče svekolikih ambicija, pa čak i ambicije izlaženja na kraj s ponešto većim moralnim zahtjevima. 

2. IV. 1943.   

U dijametralnoj suprotnosti s poznatim pragmatističkim zasadama rekao bih kako čak i budućnost valja promatrati retrospektivno. Kao da je cijela ljudska povijest već prošlost i kao da čovječanstva nije ni bilo. Je li to turobno gledište? Ne nužno: omogućava nam da na povijest gledamo kao kada, čitajući, pratimo tijek uzbudljive drame čiji nam je kraj poznat.

22. VIII.

    Nije loša stvar gajiti nadu, ali je loše ne moći živjeti bez nje. 

31. XII.

    Vrline onoga tko nam je mrzak još su nam mrskije od njegovih mana.

25. I. 1945.

    Tko se bavi umjetničkom kritikom voli ne kritiku, nego samo umjetnost. Isto tako, onaj tko se bavi filozofijom voli ne filozofiju, nego samo suštinu stvari. 

22. VII.

    Kada bismo iz kulture izbrisali sve ono što su u nju nadjenuli ljudi lišeni vjere u čovjeka i njegovu budućnost, malo toga bi od te kulture ostalo. 

15. VIII.

    Zašto na svijetu nikada neće biti pravednosti? Zato što joj nitko ne stremi. Tko misli da je drugačiji nije dobro zagledao u dubinu svojega srca. 

10. V. 1946.

    Jedna od draži bavljenja poviješću grčkoga duha jest činjenica da je ondašnja uobrazilja silno umna, a um toliko ispunjen uobraziljom. 

3. VI.

    Spengler: križanac Nietzschea i grafomanke. Ali odgojila ga je grafomanka. 

5. VI.

    Ljepota svijeta ne predstavlja nikakvo uporište. 

15. XI. 1947.

    Koga Bog kani izvesti na vrh, toga lišava uporišta.

12. XII.

    Teror vlastite zajednice gori je od terora najgorega osvajača. 

15. XII. 1948.

    Licemjerje je počast koju je despotizam uvijek spreman iskazati slobodi. 

22. X. 1949.

    „Strašna vremena, ali zanimljiva“, govore često upravo najrazumniji, koji se ne žele neprestano samo žaliti. A ipak treba prosvjedovati: nisam se zato obreo na svijetu, da bih gledao zanimljive stvari. 

26. X.

    Nesreća više razdvaja ljude od neprijateljstva. 

29. III. 1951.

    S koje god strane joj se približim, u mojem filozofiranju empirija je uvijek satrvena; očevidno je to tendencija moje naravi. 

31. III.

    Opet sam nakon dugo vremena danas slušao petu simfoniju. Svijet je ipak čvrsto izgrađen, kad ga Beethoven nije dospio razrušiti. 

24. IX.

    Moć uvjeravanja poduprta silom nije moć uvjeravanja. 

4. X.

    Filozofiranje predstavlja ratno stanje. Ne dajmo se zavesti prividom: odnosi između filozofâ mogu u najboljem slučaju biti kurtoazni – ne priječi ih to što su određeni borbom, borbom za svjetonazor, dakle za život. Tko se u toj borbi ne brani, dakle tko ne napada, taj pogiba: lišen je svojeg obličja i biva zbrisan s lica zemlje. 

25. XII.

    Ništa toliko ne truje zrak koliko klimavo prijateljstvo.

7. I. 1952.

    Tragična pomisao: najveće darovi života postaju izvor patnje usamljenošću na koju nas osuđuju. Većina ljudi ih ne želi znati, a katkad ih jednostavno osuđuju. Najveći trenuci sreće u sebi nose tu tužnu osobinu da se ne možemo njima podičiti: nitko ih ne želi jer ih uglavnom nitko ne može ni zamisliti. Sami smo s njima, a istodobno nismo: odbačeni smo. 

18. I.

    Određena količina moralnoga zla izgleda kao jedan od nužnih simptoma čovjekove životnosti. Moj ispit savjesti pokazuje kako su lišeni zla samo oni već odavno protraćeni i mrtvi dani. 

24. XI.

    Posve usamljen čovjek ne osjeća potrebu za vrednovanjem, jer jednostavno slijedi svoju najdublju ljubav i nema se što pitati o njezinoj „ispravnosti“ ili „zakonitosti“. Pojmovi ispravnosti i zakonitosti pojavljuju se tek kada želimo obrazložiti svoja nagnuća spram nekog drugog. 

30. XI.

    Za pisca „realistu“ određenoga tipa možemo bez pretjerivanja kazati da „vidi samo onoliko, koliko daleko može pljunuti“. „Dopri do mjesta do kojeg tvoja slina ne može“, za njega predstavlja neizvediv zahtjev. 

24. XII.

    Ljudi više vole tuđu agresivnost nego tuđu samodostatnost, neumjerenoga egoista nego onoga tko živi u skladu sa sobom. Jer ovaj agresivni priznaje kako bez njih – voljenih bližnjih – ne može, kako su mu potrebni pa makar i kao žrtve njegovih napada. A samodostatan se snalazi bez svega toga i prolazi neokrnjen: kakav prostakluk! 

3. I. 1953.

    „Tragičnost prevladava pesimizam“, to je moja formula; ali nije li i obrnuto? Pesimizam je prevladavanje tragičnosti, jer se taj, hic et nunc, nepovratan i bezuvjetni poraz – dakle u tom smislu tragičan – za pesimista raspršuje u posvemašnjem porazu, kakav predstavlja postojanje u cijelosti. 

15. II.

    Najneoprostivija stvar jest sramotna hijerarhija vrijednosti. 

12. IV.

    Postoje dva stava koja možemo zauzeti naspram zla koje vlada svijetom. Prvi je: izolirati se, suprotstaviti se. Svoje malo, beznačajno ja s njegovim „jesam“ i njegovim „želim biti takav i takav“, čitavoj kolosalnosti postojanja koje se svodi na nešto periferno, nekakvu dekoraciju. Drugi bi bio: prihvatiti taj kozmos, zapravo turoban demonski ne-kozmos, sa svim njegovim demonskim osobinama; postojati i ustrajati. Prvi stav blizak je meni, drugi N-u. On želi greznuti, sve otrpjeti, ne tražiti nikakav Olimp, nikakvu „utvrdu“, nikakve templa serena; pretpostavljam kako djelomice iz toga proizlazi njegova nesklonost Goetheu. Ali templa serena su dobri, i Marko Aurelije je dobar, kao i stoicizam, i „utvrda“, i Goethe. Riječ je samo o tome da taj „optimizam“ (?) ne sadrži primjese laži, onoga što Sartre naziva „lošom vjerom“. Ali to je posve moguće ako se povučemo u puku subjektivnost, u sebe same, i ništa nećemo tvrditi o bitku.

20. IV.

    Doprijeti dublje u vlastitu nutrinu od grijeha i vina: je li to moguće?

13. V.

    „Svaka ljubav je znamen slabosti“: u tom promišljanju nema gorčine. Čovjek je slabašno biće, dakle voli; ali katkad se dospijeva lišite te slabosti i više nema potrebe za ljubavlju; a ono što dolazi na mjesto ljubavi neusporedivo je veće od nje. 

23. VIII.

    Mudrost naspram misticizma: u čemu je, izuzevši brojne sličnosti i razlike, suština njihove nepodudarnosti? I u mudrosti i u misticizmu tražimo unutarnje neovisnosti i prigodu da životu kažemo „da“; u mudrosti je to „da“ toliko suzdržano, kao da promatra svisoka i dohvaća empiriju; u misticizmu je zanesenjačko i ne dohvaća empiriju. Put ka mudrosti vodi kroz preobrazbu samoga sebe; slika svijeta ostaje nedirnuta. U misticizmu je pomalo drugačije, kada se preobražavam, to činim s mišlju o preobrazbi naličja svijeta: želim biti drugačiji, kako bih svijet vidio drugačijim. 

    U osnovi mudrosti jest prihvaćanje; još dublje: uvjerenje da su stvari dane, nepovratno zadane te da ih se ne može poništiti. U osnovi misticizma je pobuna, a zajedno s njome i nada kako sve nije jednostavno „dano“; kako ništa ne predstavlja krajnju, nepovratnu stvarnost; kako su i svijest i stvarnost jednako beskonačne, plastične do svojih krajnjih nutrina. 

    Preobrazba samoga sebe drugačija je u misticizmu, kao i u mudrosti. U misticizmu je iščupan sâm korijen osobnosti, a ukorjenjuje se drugi. U preobrazbi posredstvom mudrosti pojavljuju se dva izraza od kojih svaki sadrži djelić istine: disciplina i preinaka.

6. IX. 

    Za nirvanu se još može reći: „sreća bez sretnikâ“. 

6. III. 1954.

    Ljepota i dobrota nisu stvari kojima se možemo dičiti i koje bi nam mogle poslužiti u usamljenosti. One iziskuju zajednicu; voljeti ih možemo samo zajedno. Stoga im onaj tko je osuđen na samoću mora oduzeti vladavinu nad svojim životom (nad svojim težnjama). Razočarali smo se u vrijednosti, jer nitko ne dijeli vjeru u njih; ali nismo izgubili želju za spasenjem. Spasenje je stvar pojedinca koji se udaljio od bilo kakve zajednice. 

8. III.

    Nijedno društvo kao cjelina ne osjeća potrebu za spasenjem: neprestano puca od samodopadnosti. 

21. III.

    „Istina! Istina!“ – kliču i misle da s time sve svršava. Ali sve ovisi o tome u kojem se duhu ta istina ispovijeda. 

8. IV.

    Preciznost misli je odlika epigonâ; recimo smotreno: drugog naraštaja nakon stvaraoca. Otkrivačka misao je posve neprecizna. 

15. IV.

    Sva silina te veličanstvene kulture koju sam volio i koju još uvijek volim, neće jedno srce izbaviti smrtnih muka, neće jednu dušu spasiti od uništenja. Ljepota i vrlina nisu nam ni od kakve pomoći pred patnjom, trpljenjem i krivnjom. 

9. VI.

    Temeljna razlika među ljudima nije ono što drže istinom, nego ono što drže za dobro. Zato možemo biti saveznici onih koji svijet vide drugačije, ali ne i onih koji ga drugačije prosuđuju – točnije: koji koriste drugačije mjere prosudbe.

25. VI.

    Pri svekolikim našim susretima, druženjima, nazovizbližavanjima krećemo se u domeni puke konvencije. Ondje gdje započinje istina života više se nitko ni sa kime ne susreće. 

7. X.

    „Ne žanje svatko tko sije; ne stiže na cilj svatko tko putuje; ne nalazi svatko tko što ište“ (Al Gazali, Eliksir sreće). Zašto je to toliko lijepo? Jer je to tragična istina izrečena staloženo.

10. III.

    Duša života je njegova jeza. A oko gospođe Jeze međusobno plešu razni dražesni kerubini.

11. III.

    Kozmos je trom; možemo ga uvjeriti u svetost i biti sretni. Čovjeka se ne može uvjeriti u svetost. 

30. III.

    Nije nam dopušteno izgovarati uistinu jezovite istine. A to su one koje govore o silnoj čovjekovoj nemoći. 

4. IV.

    Pomoći fizički čovjeku koji pati, a moralno se od njega okrenuti: nije li to jedna od važnijih zakonitosti koje upravljaju međuljudskim odnosima?

6. IV.

    Osjećati se solidarnim samo sa čovječanstvom, ne osjećati sebe kao djelić bitka, a svoj život kao komadićak povijesti univerzuma, istodobno predstavlja i zločin i veliku nesreću.

7. IV.

    Izraz humanizam, onakav kakvim ga se danas najčešće shvaća, označava prilično brutalan antropocentrizam ili, još bolje, antropoteizam, ne ontološki, nego normativni; ne tvrdi se kako je čovjek odista središte i odredište svega, nego mu se nalaže da se prema sebi ophodi kao prema takvome središtu i da nema drugih stremljenja izuzev antropocentričnih – te da u sebi i svojim problemima vidi smisao svijeta. 

16. IV.

    Nužnost govorenja o beznačajnim stvarima, a šutnja o onim važnima, u mjeri u kojoj život promiče i iščezava nada u promjenu, u međuljudskim odnosima predstavlja jednu od najtežih i najmučnijih stvari.

5. V.

    Ljepota je istodobno naličje nečega i veo koji nešto zastire, put i zastranjivanje s istoga. 

3. VI.

    Cijeli život nisam shvaćao razlike i proturječja u svjetonazorima kao izvor neprijateljstava među ljudima: odveć sam bio pod utjecajem svojeg razumskoga, nagonskoga uvjerenja da u svakom razboritom mišljenju dreždi velika doza skepticizma i nepovjerenja spram samoga sebe, da je svaki svjetonazor u određenoj mjeri iracionalna opcija te kako u tim uvjetima sukob prije podsjeća na viteški turnir, nego na borbu na život i smrt, na nož. Bio sam u krivu; promatrajući ne samo druge, nego u mnogim slučajevima i sebe, s vremenom sam morao priznati kako su razlike u svjetonazorima – danas, kao i u vrijeme vjerskih ratova – izvor vjerojatno najveće mržnje na svijetu. Mrzimo suprotan svjetonazor, jer je sama oprečnost dosegnula prilično duboko i očešala se o suštinska pitanja. Za viteštvo nam ostaje mjesta samo ondje gdje u velikim razlikama među uvjerenjima postoji nešto zajedničko barem u osnovnome stavu.

9. VII. 

    Posvemašnja nedostatnost drugoga čovjeka i drugih ljudi i čitavoga čovječanstva – kao oslonca. Čovjek je čovjeku ona trska za koju Izaija (?) govori da se zabija u ruku onoga koji se na nju naslonio. 

12. VIII.

    San prošle noći: svečano iščekivanje bitke, bez straha, samo s velikom ozbiljnošću. Nitko nije znao koja će strana pobijediti i nitko nije znao tko će poginuti; ali trebalo se dogoditi nešto uzvišeno. Taj me san podsjetio na mene, kakav sam nekoć bio, davno, ne posut pijeskom stvarnosti, i na onu moju misao kako u pozadini rata i svih njegovih strahota izvire nekakva ljepota: ta pomoć koju jedan čovjek udjeljuje drugome, da bi mogao nadvladati volju za postojanjem. Ne treba se odricati te misli, premda ju je povijest opovrgnula. Ne treba se odricati nijedne svoje misli. 

29. VIII.

    Ako netko posjeduje vlastitu, stvaralačku, omiljenu ideju, tada za njega jedini oblik suživota sa zajednicom predstavlja borba za tu ideju. Svi pokušaji dogovora, sporazuma, zaobilaženjem glavnoga problema, iznevjeravaju: dovode do odstupanja od sebe, a suprotnoj se strani približavaju samo prividno, gotovo himbeno. Ponor, prekriven himbom, ostaje.

Istog dana

    Mistiku u stanju ekstaze poznat je osjećaj izvanvremenskoga postojanja. „Besmrtnost“ u izvanvremenskome smislu predstavljala bi ekstazu iz koje više nema povratka. 

4. XII.

    U određenom smislu izraz kultura znači manje-više isto ono što i „vašar“.

    U drugom, ozbiljnijem, mogli bismo reći: „kultura predstavlja junački i neuspjeli pokušaj osmišljavanja zemaljskoga života bez uporišta na metafizičkoj ravni“. 

14. I. 1957.

    Kultura predstavlja pokušaj prisiljavanja povijesti da iznjedri kakvu vrijednost. 

2. II.

    Kad se sve zbroji, sloboda je puno bolja od nametnute savršenosti.

11. XII.

    Prigodom čitanja jedne knjige. Postoje umovi – čak i oni pronicavi – koji ne vole svjetla odveć neugodnih spoznaja. Najveća draž svjetiljke za njih je – njezino sjenilo.

1. I. 1959.

    Htjeti od života samo jedno, da se sačuva od sramote; nije li upravo to sramotno? Nije, nego predstavlja defetizam, kapitulaciju, slamanje, smrt, ništavilo. I moralist koji taj negativni program proglašava svojim programom je samo apostol smrti.

25. I.

    Sâma činjenice da smo odlučili sve staviti na kartu junaštva je već neki oblik pobjede.

12. X.

    Konvencionalnost nas posve izjeda. Postoje čak i konvencionalni načini nadvladavanja konvencionalnosti. 

4. XI. 1960.

    Nietzsche o mudracima:

    „Mudrac nikada ne može postati filozof… Filozof naime nije samo… mislilac, nego i stvaran čovjek; a kada je to neki mudrac postao stvarni čovjek?“ (Schopenhauer kao odgajatelj)

Silno misaono izrečeno. Ali ima nešto u tome; i ja čak znam što. Ali neću reći.