Ima jedna debela, duga i, naravno, mračna zmija, koja se sva omota oko krave pa je siše, siše, siše, dok je ne isiše. Zmija se otud i zove kravosas, što se tumači kao kravo-sis. Znam dosta ljudi koji za nju znaju, ali ne znam ni za jednog tko je tu zmiju ikad vidio. A nije ju nikad vidio iz jednostavnog razloga što ta zmija – ne postoji. E sad, kako ja, koji nisam nikakav zoolog, a kamoli herpetolog, to znam? Pa ovako: stručnjak za životinje možda i nisam, ali posvećenik riječi jesam. A od riječi je sve stvoreno, pa i životinje.

Najprije sam primijetio da u tibetskom riječ glan znači i kravu i slona. To se zatim u meni samo od sebe povezalo s već poznatom mi činjenicom da u sanskrtu, tom jeziku svih jezika, naga znači i slona i zmiju. Do susreta s glanom vjerovao sam da je u sanskrtu to tako zbog očite sličnosti zmije i slonove surle: čovjek je u potonjoj prepoznao oblik prve pa je riječ koja, idealno, izražava formulu zmije praktično preslikao na slona. Susret s glanom otvorio mi je međutim oči i za slona kao kariku, u lancu bića, između zmije i krave. Simbolički rečeno, gdje vrijedi A=B, a onda i B=C, nužno slijedi A=C. Ako je dakle zmija i slon, a slon i krava, neizbježna je istina da su zmija i krava ista životinja. Tek tad primijetih koliko glan i naga i zvuče slično: tȁ razlika je samo u jednom glasu! Eto zašto − sinu mi već sljedećeg časa − nitko za koga znam da zna za kravosasa nije kravosasa nikada i vidio. Jer ga nikad nije vidio ni itko koga ne znam. Jer kravosasa nema. Jer zmija zmiju ne siše. Niti kravu krava.

Još uzavreo od uzbuđenja primih se pisanja ovog članka, nestrpljiv da moje otkriće što prije ugleda svjetlo kakvog znanstvenog časopisa. Ali objavio ga nije nijedan. Ništa čudno, zaključih tek naknadno. Otkad je riječ znanost prisvojilo zanimanje ne za riječ, nego za stvar, zaokupljenost s-tvarnošću, ne z-biljom, od znanosti valja očekivati jedino čeprkanje po mrljama na stolnjaku trpeze po kojoj se bez prestanka razlijeva živo vino. Stoga članak objavljujem kao književni, u nadi da književnost još uvijek, koliko-toliko, bolje čuva osjećanje iskonskog poretka svijeta. Pa i kad ga nije osobito svjesna.

Voda što je pije krava pretvara se u mlijeko; 

voda što je pije zmija pretvara se u otrov.

Tako čitamo u Zenrinkušuu, antologiji koja je u šesnaestom stoljeću okupila oko četiri tisuće izreka iz spisa zen-budizma, konfucijanizma i taoizma, kao i odlomke kineske lirike. Krava i zmija, opet na jednom mjestu. U opreci. Možda se na tisuću, možda i na deset tisuća takvih vodopija nađe tek jedan u kojega se voda pretvori u mlijeko, a ne u otrov. Ali opreka između krave i zmije, vidjeli smo, prividna je. Ona proizlazi iz nepoznavanja jezika, koji izažima skrovitu bit iskonskog poretka svijeta. A malobrojni su koji poznaju jezik. I zato se tek na deset tisuća puta deset tisuća svih gore spomenutih puta – a najvjerojatnije i na puno, puno više od toga – nađe jedan za kojeg nema ni razlike između mlijeka i otrova. O čemu ponovno svjedoči jezik svih jezika, u kojem pajas, u konkretnim slučajevima, znači ponajprije upravo mlijeko ili vodu (a onda i kišu, i spermu), iako je, u ishodišnom značenju, pajas tekućina bilo koja. Jer je bilo koja tekućina svaka tekućina. A to zna samo onaj rijetki, prerijetki pilac.

Da ovaj zapis ovdje završava, bio bi već sasvim zaokružen. Ali nedugo nakon tog pretpostavljenog dovršenja do mene je doprla spoznaja od koje krug teksta nije postao ništa zaokruženiji, ali se zato proširio. Saznao sam tako da je smuk, životinja koju sam dotad također znao samo kao riječ, ona ista zmija koju u drugim nekim  krajevima zovu baš kravosas. I tako, sad kad znamo da ta zmija zapravo ne postoji, znamo da se onda ne može ni piti ko smuk. A ako se zapravo ne može popiti ko smuk, ne može se onda ni popiti previše.

I zato pijmo! 

Od one vječne vode/mlijeka/otrova/kiše/sperme/vina od koje(g) slabovidni vide tek sve rujnije mrlje na stolnjaku one trpeze.