Kakvo ime može nositi Brazilac, penzioner, 71 godinu star, koji strusi tri rakije Pinga 51 iz čaše za mlijeko pa krene klasičnim krasopisom bilježiti registracije automobila uzjurenih obližnjom cestom da bi po njima, svojim posebnim tajnim sistemom, razradio kombinacije za lutriju, Diego, Waldir..., ili: što smrt Paula Austera znači nekomu tko je u mladosti cijenio njegova djela opsesivno nakačena na magičan slučaj, sinkronicitet, gdjegdje kafkijanski apsurd – pitanje koje drži do sebe možda očekuje sebi sličan odgovor, ali pitanje koje drži do sebe nikako neće završiti bez znaka upita, pa možda je bolje prijeći na goveda. Naime, fotografija skulpture krave ili bika, postavljene na betonski podestić unutar uznjegovane zelene površine, i dok preostali američki kauboji, navodno ih još ima, mamuzaju konje ne bi li stado zadržalo poželjnu ispašnu putanju, poželjan ispašni oblik, dok preostali američki kauboji paze da ljubitelji dobra steaka u dobru steakhouseu ne ostanu kratkih nepca, ova krava ili bik (ipak prije krava) ne samo da ne jurca nikuda i nikamo, takva iskulpturirana, nego, ni manje ni više, čuva red i mir, i to ne bilo koji red i mir, nego onaj čuvanje kojeg iziskuje interventnu opremu, dakle eto te krave obojene u modro, sa sve kacigom ispod koje vire rogovi, a na kojoj je bijelim slovima ispisano Policija, spušten vizir, oklop koji pokriva većinu tijela, s iznimkama u leđnom dijelu desnog buta (lijevi se ne vidi), desnoj koljenici (lijeva se ne...), desnoj potplećki (lijeva se...), donjem dijelu trbušine, grudima i plećkama. Puna oprema, čak i vrat joj zaštićen, spremna za suzbijanje ozbiljnijih oblika građanskog neposluha. Možda je u gradu za odvraćanje od kriminala dovoljan i ovaj ne baš živi obrnuti kauboj; možda se uopće ne radi o gradu, jer treći plan otkriva cesticu, nešto ogoljelih stabala i niz katnica koje izgledom ne odudaraju od bilo kojeg istočnoeuropskog sela razvedenog uz bilo koju istočnoeuropsku cesticu. Možda djelić zida s prozorom s horizontalno postavljenim rešetkama u drugom planu pripada upravo policijskoj stanici, no bila bi to ipak nezamisliva autoironija, da se radi o svojevrsnom spomeniku zaslužnim ljudskim pozornicima, jer spomenuta arhitektura u trećem planu teško da je u Indiji. Nigdje traga kiše, ni lokvice ni kapljice, a na betonskom podestiću, oko svake modre kravlje nožice – mrlja od vlage: to nektar postupanja policijskih službenika probija iz nutarnjeg kravljeg krčaga sastavljena od buraga, kapure, knjižavca i sirišta pa, ako u jednom jedinom automobilu na fotografiji (bijelom Golfu, Škodi, što li je već), parkiranom u trećem planu, i vreba kakva nečasna primisao, s prvim pokušajem skrnavljenja mirna života u pitomu naselju, ta će se za tili časak zateći na koljenima, sa zlikovačkim ručicama uredno zavrnutim na leđa i olisičenim tako da zglobovi trpe ali ne više nego što je nužno da se obrani zakon i očuva red. Ova krava u stanju je vječnog preživanja, njezin ju je tvorac, smjestivši je u neživi život statue, poštedio osjećaja gladi, a onaj tko njezinom fotografijom poželi ukrasiti zid, pa tom se čestitom građaninu sigurno neće dogoditi da je samo umetne u ramu preko kakve stare fotografije, kao što se u pojedinim državnim institucijama vrhovnika Tuđmana kalemilo na maršala Broza.