Tehnički fenomen obuhvaća različite tehnike i tvori cjelinu. Ta je cjelovitost bjelodana već u činjenici da tehnički fenomen uvijek očituje uvelike ista obilježja. Izlišno je ovdje tražiti različitosti. One postoje, ali su sporedne. Ustvari, suočeni smo sa zajedničkim značajkama, toliko jasnim da je vrlo lako razlučiti ono što jest tehnički fenomen od onoga što to nije. Poteškoće na koje nailaze istraživači u proučavanju tehnike proizlaze iz metode kojom se služe i njihova vokabulara, ali ne i iz samoga fenomena, koji je čak vrlo lako konstatirati. Analiza tih zajedničkih značajki je komplicirana, ali one su sasvim primjetne. Nitko neće osporiti da postoje zajednički principi između tako različitih stvari kao što su radiouređaj i motor s unutarnjim izgaranjem: tako postoji i identičnost između, na primjer, organizacije ureda i konstrukcije aviona. Ta identičnost, koju je izlišno isticati, zapravo je prvi znak tog dubokog jedinstva ključnog za tehnički fenomen, ali zastrtog krajnjom raznolikošću njegovih pojavnosti. Posljedica toga je da nije moguće odijeliti od njega ni jedan od njegovih elemenata. To je ključna istina, koja se danas osobito previđa. Svi koji razmišljaju o tehnici skloni su razlikovati: razlikovati između različitih elemenata tehnike, od kojih se neki mogu zadržati, drugi odbaciti; razlikovati između tehnike i njezine upotrebe. Ta su razlikovanja potpuno promašena i pokazuju da se ništa nije shvatilo od tehničkog fenomena, čiji su svi dijelovi ontološki povezani i čija je upotreba neodjeljiva od njegova bića.

Uobičajeno je nijekati to jedinstvo tehničkog kompleksa i onda položiti nade u neki od njezinih odjeljaka. Mumford pruža izvrstan primjer toga kad ističe opreku između ljepote i veličajnosti tiskarskog stroja i ružnoće i niskosti žurnalizma: "S jedne strane golemi tiskarski stroj, čudo precizne artikulacije koje je iznjedrilo novine, s druge pak sadržaj samih novina koje simbolički bilježe najvulgarnija i najelementarnija emocionalna stanja… Ovdje neosobnost, suradnja, objektivnost. Ondje zadrtost, subjektivnost, obijest, ego, pun mržnje i straha itd…". Nažalost, Mumfordu nije palo napamet upitati se nije li možda sadržaj novina diktiran upravo socijalnom formom koju je stroj nametnuo čovjeku.

Taj sadržaj nije plod slučaja ni bilo kakve ekonomske forme. On je rezultat točno određenih, psiholoških i psihoanalitičkih tehnika. Te tehnike imaju za cilj opskrbiti čovjeka onim što mu je neophodno da se zadovolji u uvjetima u koje ga smješta stroj, kako bi se u njemu inhibirala svaka sklonost prevratu, kako bi ga se podjarmilo ugađajući mu. Drugim riječima, to je određena tehnička cjelina čiji je cilj prilagoditi čovjeka stroju.

Bez sumnje, tisak visokointelektualnog tona, s visokim moralnim kriterijem, ili ne bi bio čitan (u tom slučaju ne vidimo razlog zbog kojeg bi ti lijepi strojevi uopće postojali) ili bi s vremenom izazvao žestoku reakciju protiv svakog oblika tehničke civilizacije, uključujući njene strojeve. Do te reakcije ne bi došlo zbog ideja koje bi takav tisak širio, nego zbog toga što čovjek u njemu više ne bi našao neophodni odušak i sredstvo oslobađanja svojih potisnutih strasti.

Da bi se ispravno pristupilo tom problemu, nikad stoga ne treba reći: s jedne strane tehnika, s druge njene zloupotrebe. Uvijek treba imati na umu da i na jednoj i na drugoj strani postoje različite tehnike, koje odgovaraju na različite potrebe, ali su nerazdruživo povezane. Kao i u mehaničkome, i u tehničkome je svijetu sve međuovisno. U oba ta svijeta prikladnost pojedinačnih sredstava treba razlikovati od prikladnosti mehaničkog "kompleksa". Zahtjevi potonjega nužno će prevagnuti kad, na primjer, suviše skup ili suviše usavršen stroj ugrozi funkcioniranje mehaničke cjeline.

Postoji privlačna ideja za koju se čini da rješava sve tehničke probleme: Nije tehnika ono što je loše, nego njena upotreba. Promijenite upotrebu, i tehnici se više neće imati što prigovoriti.

Više ćemo se puta vratiti na to mišljenje. Ovdje ćemo istražiti samo jedan njegov aspekt. Prvo, ono očito počiva na zabuni na koju smo već ukazali, koja počiva u brkanju stroja i tehnike. Čovjek može upotrijebiti svoj automobil da nekamo otputuje i može ga upotrijebiti da pregazi svog bližnjeg. Ali u potonjemu slučaju više se ne radi o upotrebi, nego o zločinu. Stroj nije načinjen za to, i stoga ta činjenica nema nikakve važnosti. Znam, oni koji pokušavaju objasniti stvari na taj način ne misle na ubijanje ljudi. Oni misle na to da čovjek usmjerava svoje istraživanje u smjeru dobra a ne u smjeru zla. Misle na to da tehnika pokušava stvoriti lijekove a ne otrovne plinove, energiju a ne atomsku bombu, putničke a ne ratne avione itd. Tako se oni vraćaju čovjeku: čovjek odlučuje u kojem će smjeru usmjeriti svoja istraživanja. (Ne podrazumijeva li to mišljenje da usprkos svemu čovjek postaje bolji?) Ali to je pogrešno. Gledati stvarnost na taj način znači odbiti uvidjeti što tvori tehničku stvarnost. Prvo, to bi pretpostavljalo da čovjek usmjerava tehniku iz moralnih pobuda, odnosno pobuda koje nisu tehničke. No, jedno od glavnih obilježja tehnike, kojem ćemo posvetiti još mnogo pažnje, upravo je to da ona ne podnosi moralni sud, da je potpuno neovisna o njemu i uklanja ga iz svoje domene. Ona se nikad ne pokorava tom razlikovanju i sklona je, nasuprot tome, izgraditi potpuno neovisan tehnički moral.

To je jedna od slabih točaka tog gledišta: previđanje činjenice da je tehnika najstrože autonomna u odnosu prema moralu i da uvođenje u nju više ili manje maglovite svijesti o dobru čovječanstva ne bi ništa promijenilo. Čak i kad bi se tehničari potpuno obratili od svojih sadašnjih praksi. Osim toga, oni bi tada prestali biti dobri tehničari.

Taj stav pretpostavlja, nadalje, da se tehnika razvija prema nekoj svrsi, i da je ta svrha dobro čovječanstva. No, kao što smo pokazali u prošlom poglavlju, tehnici je svaki pojam svrhe potpuno stran. Ona ne ostvaruje neki cilj, priznat ili nepriznat, nego evoluira na potpuno kauzalan način: kombinacija prethodnih elemenata pruža nove tehničke elemente. Tu nema nikakvog postupnog razvoja plana ili koncepcije. Nema ni nikakve težnje prema ljudskim ciljevima. Posrijedi je fenomen slijep za budućnost, domena integralne kauzalnosti. Stoga, nametnuti proizvoljni cilj toj tehnici, predložiti neko usmjerenje, znači zanijekati samu tehniku, oduzeti joj njezin karakter i njenu snagu.

Postoji i zadnji argument protiv tog gledišta. Tvrdi se da upotreba čini tehniku štetnom. No ta tvrdnja zapravo nema nikakvog značenja. Kao što smo utvrdili, postoji više upotreba stroja, ali samo je jedna tehnička upotreba. Upotreba automobila kao ubojitog oružja nije tehnička upotreba, odnosno najbolji način da se taj stroj upotrijebi. Tehnika je sredstvo s utvrđenim pravilima igre. Ona je "način korištenja" koji nije prepušten našem slobodnom izboru; jer nećemo ništa izvući iz stroja ili organizacije ako se njima ne služimo kako treba. U toj upotrebi postoji samo jedan put, samo jedna mogućnost. Kad ne bi bilo tako, to ne bi bila tehnika. Ona je sama po sebi metoda djelovanja, što je upravo značenje riječi "upotreba". Reći za neko tehničko sredstvo da je loše upotrijebljeno znači reći da nije tehnički upotrijebljeno, da nije upotrijebljeno na način da pruži ono što može i mora pružiti. Vozač koji koristi svoje vozilo tako da ga pokvari ne upotrebljava ga na dobar način. Taj "dobar" ili "loš" način nema nikakve veze s upotrebom koju moralizatori pripisuju tehnici. Tehnika jest upotreba. Moralizatori bi joj htjeli nametnuti neku drugu upotrebu, neki drugi kriterij upotrebe. Ali to znači željeti da tehnika više ne bude tehnika. Kad se takav stav prihvati, kao što se najčešće prihvaća, onda tehnika više ne predstavlja nikakav problem.

Ne postoji ama baš nikakva razlika između tehnike i njene upotrebe. Pojedinac je suočen sa sljedećim izborom: da koristi tehniku kao što ona mora biti korištena, u skladu s tehničkim pravilima, ili da je uopće ne koristi. Nemoguće je koristiti tehniku drukčije nego u skladu s tehničkim pravilima.

Nažalost, današnji čovjek teško prihvaća tu bazičnu činjenicu. Tako, kad ustvrđuje (na to ćemo se još vratiti) da je "vojska idealna forma prema kojoj svaki čisto mehanički industrijski sustav nužno teži", Mumford se ne može suzdržati a da ne doda: "ali rezultat nije idealan". Čemu ovdje "ideal"? Ideal uopće nije problem. Jedini problem je odgovara li određeni oblik organizacije tehničkim kriterijima ili ne odgovara. Mumford može dokazivati da to nije tako jer ograničava tehniku na strojeve; ali kad bi prihvatio uvidjeti ulogu ljudskih tehnika u organizaciji vojske shvatio bi da vojska doista ostaje nedodirljivi model tehničke organizacije, i da njena vrijednost nema nikakve veze s idealom. Djetinjasto je htjeti podvrgnuti stroj idealu. Taj je pokušaj možda najgora od svih današnjih obmana.

Tvrdi se i da bi se tehnika mogla usmjeriti prema onom što je pozitivno, konstruktivno, obogaćujuće, isključujući ono što je razorno, negativno, sterilizirajuće. Demagoškim jezikom izraženo, trebalo bi razvijati tehnike mira i odbaciti tehnika rata. Sofisticiranije kazano, valjao bi iznaći sredstva koja ublažuju negativnosti tehnike i ne umnažaju ih. Nisu li nuklearni motori i atomska energija mogli biti otkriveni i bez konstruiranja bombe? Tako rasuđivati znači posve neutemeljeno odijeliti tehničke elemente jedne od drugih. Ma što mislile naivčine, ne postoje tehnike mira i tehnike rata.

Organizacija svake vojske postaje sve sličnija organizaciji velikog industrijskog pogona. Tehnički fenomen očituje čudesno jedinstvo u svim svojim dijelovima, i toj cjelini se ne može ništa oduzeti. Atomska bomba napravljena je prije nuklearnog motora. I to nije bilo bitno rezultat moralne izopačenosti tehničara koji su na njoj radili. Niti je stav države tu bio jedini činilac. Da, intervencija države jest bila ključna u razvoju nuklearnih istraživanja (na to ćemo se još vratiti). I da, ta istraživanja bila su itekako pospješena potrebama rata, koja su ih usmjerila prema konstrukciji bombe. Da država nije imala ratne ciljeve, ona ne bi utrošila toliko novca na atomsko istraživanje. Sve je to bio neporeciv usmjeriteljski faktor. Nikad to nismo nijekali. No, da država nije potaknula tolika nastojanja, sva bi nuklearna istraživanja bila zaustavljena bez razlikovanja između ratne i neratne upotrebe.

Ako se potiču nuklearna istraživanja, neminovno će se proći kroz stadij atomske bombe, jer ona je daleko najjednostavnije korištenje atomske energije. Probleme vezane za ograničenje i odgađanje oslobađanja energije mnogo je lakše riješiti nego probleme vezane za njezinu industrijsku upotrebu. Što se tiče industrijske upotrebe, da bi se našlo njeno adekvatno rješenje moraju se prvo riješiti svi problemi koji su u nju uključeni, kao što je istaknuo Oppenheimer u predavanju u Parizu 1958. Iskustvo Velike Britanije 1955. – 1966. što se tiče proizvodnje struje nuklearnog porijekla u tome je pogledu vrlo znakovito.

Bilo je dakle nužno proći kroz taj period istraživanja koji je rezultirao bombom, prije prelaska na ono što je logično slijedilo: pokretačku energiju. Bez sumnje, faza atomske bombe bila je privremena i nesretna faza u općem razvoju te tehnike. Ali posjedovanje tako moćnog sredstva kao što je bomba vodilo je njenoj upotrebi. Zašto? Zato što će se svi proizvodi tehnike neizbježno upotrijebiti, bez razlikovanja između dobra i zla, čim ih se ima u rukama. To je glavni zakon naše epohe. Sjetimo se krajnje znakovite tvrdnje Jacquesa Soustellea (svibanj 1960.) u vezi s atomskom bombom, tvrdnje koja izražava duboki osjećaj svih nas: "Budući da je to moguće, nužno je." To je glavna krilatica cjelokupna tehničkog razvitka.

Čak i mislilac toliko naklonjen stroju kao što je Mumford priznaje da postoji sklonost prema korištenju svih izuma neovisno o tome postoji li potreba za njima ili ne postoji. "Naši su djedovi upotrebljavali lim u gradnji zidova iako su znali da je željezo dobar vodič topline… Uvođenje anestetika dovelo je do obavljanja suvišnih operacija…" Tvrditi da može biti drukčije znači jednostavno izuzeti čovjeka iz cijele priče.

Drugi je primjer policija. Policija je usavršila svoje tehničke metode, i istrage i akcije, do nečuvena stupnja. I to na sveopće zadovoljstvo jer taj razvoj jamči sve učinkovitiju zaštita od kriminalaca. Stavimo na stranu pitanje korumpiranosti policije i usredotočimo se na tehnički aparat, koji, kao što sam napomenuo, postaje nevjerojatno precizan. Hoće li se taj aparat primjenjivati samo na kriminalcima? Znamo da neće, i u iskušenju smo reagirati argumentom da je država ona koja primjenjuje taj tehnički aparat bez razlikovanja. Sam tehnički instrument nema ništa s time. Ali to je greška u perspektivi. Instrument se teži primijeniti svagdje gdje se može primijeniti. On funkcionira bez razlikovanja zato što postoji bez razlikovanja. Policijske tehnike, koje se razvijaju iznimno brzim ritmom, za svrhu nužno imaju preobrazbu cjelokupne nacije u koncentracijski logor. To nije monstruozna odluka neke stranke ili vlade. Da bismo osigurali zaštitu od zlotvora i njihovo privođenje pravdi, svi moraju biti nadzirani. Nužno je znati što svaki građanin snuje i čini, poznavati njegove društvene odnose, navike, hobije… I postoje sve veće i veće mogućnosti da se to zna.

To ne znači vladavinu terora li proizvoljna hapšenja ljudi. Najbolja je tehnika ona koja je najneprimjetnija, koja najmanje pritišće. Ali to znači da svatko mora biti pod stalnom prismotrom, neopazice nadziran. Što je posljedica usavršavanja metoda. Policija može postići tehničko savršenstvo samo pod uvjetom totalne kontrole. Kao što primjećuje E. K. Bramstedt, ta sveobuhvatna kontrola ima i objektivnu i subjektivnu stranu. Subjektivno, ona može zadovoljiti duh moći, određene sadističke težnje. Ali subjektivna tendencija nije dominantna. Ona nije glavni aspekt, izraz onoga što mora biti. Glavni aspekt postaje objektivni aspekt – ono što stvara milje, atmosferu, okruženje, čak i obrazac ponašanja u društvenim odnosima. Policija se mora kretati u smjeru predviđanja i prevencije. Intervencija će nakraju biti izlišna. To se može postići na dva načina. Prvo, neprestanim nadzorom, čija je svrha da štetne intencije budu unaprijed poznate i da policija može djelovati prije izvršenja kriminalne radnje. Drugo, stvaranjem ozračja društvenog konformizma o kojem je bilo riječi. Taj cilj pretpostavlja očinski nadzor, ali i usku povezanost s administrativnim, organizacionim i psihološkim tehnikama. Tehnika policijske kontrole ima vrijednost i moć samo ako je policija usko povezana s drugim miljeima, sindikatima, školama, radnim i obrazovnim sredinama. A osobito je policija povezana s propagandom. Tu vezu uvijek nalazimo, s kojeg god očišta gledali. Propaganda može biti učinkovita samo ako uključi u igru cjelokupnu državnu organizaciju, napose pak policijsku moć. Obrnuto, policijska je moć prava tehnika samo ako je poduprta propagandom. Propaganda ima vodeću ulogu u psihološkom okruženju nužnom za potpunost policijske moći. Ali propaganda mora i naučiti ljude da prihvate policijsku moć i ono za što je ona sposobna, mora joj dati njenu psihosociološku strukturu u masi. To nije slučaj samo u diktatorskim režimima u kojima su policija i propaganda usredotočene na teror, nego i u demokratskim režimima. U demokratskim režimima, na primjer, filmovi prikazuju pozitivno djelovanje policije i čine je simpatičnom publici. Začarani krug koji spominje E. K. Bramstedt (prošli teror akcentuira sadašnju propagandu i sadašnja propaganda priprema put budućem teroru) jednako je prisutan i u demokratskim režimima, ako se teror zamijeni učinkovitošću.

Taj tip policijske organizacije nije nešto arbitrarno. On nije samo ono čemu teži svaka autoritarna vlast, gdje je svaki građanin sumnjivac koji toga nije svjestan. Tu težnju nalazimo i u Sjedinjenim Državama, a njezinim prvim tragovima svjedočimo i u Francuskoj. Administracija francuske policije usmjerena je, od 1951., na "dubinsku" organizaciju sustava. To je očito na razini arhiva. Neki su elementi jednostavni i dobro poznati: datoteke otisaka prstiju, datoteke vatrenog oružja, primjena statističkih metoda omogućuju policiji da u najkraćem vremenskom periodu prikupi najrazličitije podatke i dnevno prati aktualno stanje kriminaliteta u svim njegovim oblicima. Drugi su elementi nešto kompleksniji i novi, kao što je uspostava kodnog sustava "Recherches" u Odjelu za kazneno pravosuđe. To je sustav koji se služi bušenim karticama i pruža 400 mogućih kombinacija, omogućujući na temelju tih tehnika pokretanje istrage na temelju bilo kojeg elementa zločina: vremena izvršenja, mjesta, prirode, ukradenih predmeta, korištenog oružja itd. Jasno, kombinacija ne pruža rješenje, već niz aproksimacija. No, ovdje je najvažnije stvaranje takozvanih "dosjea stavljanja pod prismotru", koji pokazuju je li se policija ikad zanimala za nekog pojedinca zbog bilo kojeg razloga, iako protiv njega ili nje nikad nije postojao nikakav pravni prigovor niti je pokrenut ikakav proces (J. Baylot, šef policije, na tiskovnoj konferenciji 1951.). To ugrubo znači da je svaki građanin koji je u određenom trenutku života imao bilo kakve veze s policijom, pa i iz nekriminalnih razloga, stavljen pod prismotru. To zacijelo obuhvaća, prema skromnoj procjeni, barem polovicu odraslog muškog stanovništva. Očito je međutim da su ti dosjei samo polazna točka, jer bit će neodoljivo, dapače nužno, upotpuniti ih svim podacima koji će se moći prikupiti.

Konačno, ta tehnička koncepcija policije pretpostavlja i uvođenje koncentracijskih logora: ne, ponavljam, pod njihovim dramatičnim, nego pod njihovim administrativnim vidom. Upotreba kojoj su ih podvrgnuli nacisti iskrivljuje naše poglede. Logor se temelji na dvije ideje koje izravno proizlaze iz tehničkog shvaćanja policije. Prva je preventivni pritvor (koji dopunjava prevenciju), druga je preodgoj. Činjenica da upotreba tih termina nije odgovarala konkretnoj stvarnosti nije razlog da ne vidimo u koncentracijskom logoru vrlo napredni oblik tehničkog sustava. I činjenica da su takozvane metode preodgoja najčešće bile metode destrukcije nije razlog da sâm koncept preodgoja smatramo nečim neozbiljnim. Što dalje napredujemo, to će se policija smatrati zaduženijom za preodgoj društveno neprilagođenih: taj cilj čini dio reda koji je ona obavezna štititi.

Sve danas potkrepljuje tu tezu. Više ne možemo tvrditi da je usavršavanje policijskih tehnika rezultat državnog makijavelizma ili tek prolazna faza u razvoju. Cjelokupna struktura našega društva nužno uključuje takvo usavršavanje. Što se više mobiliziraju prirodne sile, to je više potrebno mobilizirati ljude i uvoditi sve veći red. A red danas predstavlja najvišu vrijednost. Nitko to ne može poreći a da se ne ogriješi o tijek vremena. Taj red nema u sebi ništa spontano: to je strpljivo stjecanje silnog mnoštva tehničkih pojedinosti. I svatko od nas objeručke pristaje na amelioracije koje čine red učinkovitijim i budućnost pouzdanijom, jer nam one daju osjećaj sigurnosti. Prianjamo uz vrijednost reda, i čak ako smo neprijateljski nastrojeni prema policiji u isto smo vrijeme, u neobičnu proturječju, zagovornici reda. U procvatu modernih otkrića i naše moći obuzima nas vrtoglavica, zbog koje osjećamo tu potrebu u najvećoj mogućoj mjeri. S izvanjskog gledišta, upravo je policija zadužena osigurati taj red, koji obuhvaća i organizaciju i moral. Kako bismo joj mogli uskratiti krajnje neophodno usavršavanje njenih metoda? U Francuskoj smo još u pripremnoj fazi, ali ta je organizacija već veoma razvijena u Kanadi i na Novom Zelandu. Tehnička nužnost nameće stvaranje nacionalnog koncentracijskog logora (k tome bezbolnog za stanovništvo).

Uzmimo drugi primjer. Nov stroj s velikom proizvodnom snagom stavljen u optjecaj "oslobađa" veliku količinu rada, odnosno zamjenjuje velik broj radnika. To je neizbježna posljedica tehnike. Radnici su jednostavno gurnuti u nezaposlenost. Za to se okrivljuje kapitalizam te nam se, i opet, tvrdi: to nije greška tehnike, socijalistička solucija bila bi dovoljna da riješi problem. Kapitalist odgovara: "Tehnološka nezaposlenost uvijek postupno nestaje sama od sebe, na primjer uzrokuje pojavu novih djelatnosti koje će s vremenom omogućiti zaposlenje radnicima koji su dobili otkaz." To se čini moralno neprihvatljivim, jer posrijedi je readaptacija u vremenu, što pretpostavlja više ili manje dugo razdoblje nezaposlenosti. Ali što predlaže socijalizam? Radnik, "oslobođen", bit će iskorišten drugdje i drukčije. U SSSR-u radnika će pomoću profesionalne orijentacije prilagoditi za nov posao ili će ga poslati u drugu regiju. U planu Beveridge radnik je zaposlen ondje gdje država otvori postrojenje. To je, dakle, readaptacija u prostoru. Ali ta solucija čini se jednako protivnom ljudskoj prirodi: čovjek nije paket da ga se transportira, stvar koja se modelira i primjenjuje ondje gdje je to potrebno. Ta dva oblika (jedina moguća) readaptacije zapravo su jednako nečovječna. I njih nije moguće odijeliti od skupa strojeva s velikom proizvodnom moći. To je nužna i neizbježna posljedica. Idealisti će dakako govoriti o smanjenju radnog vremena, ali to se smanjenje može provesti u djelo samo kad su ekvivalentne tehničke amelioracije ostvarene u svim domenama rada. Štoviše, čini se, vjerujemo li Colinu Clarku, da to smanjenje mora brzo "doseći plafon". Ali time ulazimo u ekonomsku domenu.

Mogli bismo navesti još svu silu primjera, ali i ovi već dostaju da bi se pokazalo kako tehnika sama po sebi (a ne zbog upotrebe kojoj je podvrgnuta i ne zbog nenužnih posljedica) vodi određenim problemima i društvenim nedaćama koje se nikako ne mogu od nje odijeliti. To je sâm njezin mehanizam. Naravno, uvijek je moguće odbaciti neku tehniku kad pokaže loše i nepredviđene učinke. Tada dolazi do amelioracije tehnikâ. Vrlo karakterističan primjer ovdje pruža J. de Castro u knjizi Geografija gladi. On u tančine pokazuje, za Brazil, a što se manje podrobno znalo i za neke druge zemlje, kako su se određene tehnike eksploatacije na kraju pokazale katastrofalnima. Navodi slučaj krčenja šuma radi sadnje šećerne trske, pri čemu se gledalo samo na neposrednu tehničku produktivnost. U drugom djelu de Castro pokušava pokazati kako je problem gladi uzrokovan primjenom kapitalističkog i kolonijalističkog sustava na agrikulturu. Ali njegovo je rasuđivanje točno samo u vrlo ograničenoj mjeri. Činjenica jest da kapitalizam snosi krivnju za zamjenjivanje živežnih kultura monokulturom u komercijalne svrhe (duhan, šećerna trska). Ali najčešće su se živežne kulture ostavile netaknutima i počela su se uzgajati nova zemljišta. To je dovelo do porasta stanovništva, kao i do unilateralnog iskorištavanja radne snage. No to je više problem tehnike nego kapitalizma. Postoji li mogućnost industrijalizacije agrikulture, zašto je ne iskoristiti? Svaki inženjer, agronom ili ekonomist prije sto godina složio bi se da je obrađivanje neobrađenih zemljišta značajan progres. Primjena europskih poljodjelskih tehnika bila je, na primjer, neusporediv progres u usporedbi s indijskim metodama. Ali to je uključivalo nepredvidljive posljedice: krčenje je izmijenilo hidrografijska obilježja, rijeke su se pretvorile u bujice, a odvodne su vode izazvale katastrofalne erozije. Površinski sloj tla bio je potpuno zbrisan i obrađivanje je postalo nemoguće. Istovremeno je nestala i fauna, vezana za postojanje šume. Tako su nestale hranidbene mogućnosti golemih područja. Isto se dogodilo s uzgojem kikirikija u Senegalu, pamuka na jugu Sjedinjenih Država itd. Ali ništa od toga nije bila "loša upotreba" tehnike, tehnika vođena egoističkim interesima. Nego jednostavno tehnika. I kad se situacija popravi odbacivanjem, uvijek "suviše kasno", stare tehnike, to se događa uslijed novog tehničkog progresa. Ali prvi je korak bio neizbježan, jer čovjek nikad ne može predvidjeti sve posljedice tehničke radnje. Povijest pokazuje da svaka tehnička primjena od samih početaka očituje učinke (nepredviđene i sekundarne) koji su mnogo razorniji od prijašnje situacije, osim pozitivnih učinaka, predviđenih i dragocjenih.

Tehnika iziskuje najbržu moguću primjenu zato što se problemi našega vremena brzo razvijaju i zahtijevaju hitna rješenja. Današnji je čovjek pritisnut zahtjevima čije rješenje nije moguće prepustiti protoku vremena. Zahtijeva se hitan odgovor, i često se radi o pitanju života ili smrti. Čim je taj odgovor pronađen, specifičan za tu određenu prijetnju, provodi ga se u djelo, jer bilo bi suludo ne iskoristiti sredstvo koje je na raspolaganju. Nemamo vremena za procjenu svih reperkusija. One su najčešće nezamislive. Što više uviđamo međupovezanost svih domena, što bolje možemo pretkazati interakciju instrumenata, to imamo manje vremena za zbiljsku procjenu učinaka. Tehnika iziskuje najbržu moguću primjenu i zato što je skupa. Ona mora biti "isplativa", u vidu novca, ugleda ili moći, ovisno o tome nalazimo li se u kapitalističkom, komunističkom ili fašističkom režimu. Više se nema vremena za poduzimanje svih mjera opreza kad se radi o raspodjeli dividendi ili spašavanju proleterske klase. Bilo bi pogrešno tvrditi da to više nema veze s tehnikom. Jer, kad ne bi bilo niti jednog od tih motiva, ne bi bilo novca za tehničko istraživanje i ne bi bilo tehnike. Tehnika se ne može razmatrati sama po sebi, odijeljeno od svojih aktualnih modusa postojanja.

Navedimo neke ozbiljne činjenice koje ilustriraju taj razvoj. U određenim agronomskim eksperimentima u Engleskoj upotrebljavaju se antiparaziti zvani "sistemski". Nakon ubrizgavanja to sredstvo prožima voćku od korijenja do krošnje. Svaki je parazit uništen. Ali ne zna se koji učinak to ima na plod, na čovjeka, niti koji su dugoročni učinci na samo stablo. Zna se samo da posrijedi nije otrov jako štetan za potrošača. No takvi su proizvodi lansirani na tržište i ubrzo će vjerojatno biti upotrebljavani na širokoj osnovi. Sličan je slučaj insekticida DDT. Tvrdilo se da je taj insekticid potpuno neškodljiv za toplokrvne životinje, i poznato je koliko je on bio upotrebljavan. No 1951. ustanovljeno je da je DDT u masnoj otopini (uljanoj ili drugoj) otrov za toplokrvne životinje, koji izaziva čitav niz poremećaja i bolesti, napose rahitis. Ali ta masna otopina može biti proizvedena potpuno slučajno, na primjer kada krave pasu bilje tretirano DDT-om proizvode mlijeko koje sadrži DDT u masnoj otopini. Utvrđeni su i slučajevi rahitične teladi hranjene takvim mlijekom. I nekoliko međunarodnih medicinskih kongresa istaknulo je ozbiljnu opasnost DDT-a za djecu.

Glavno pitanje ovdje nije mogućnost greške. Greške su uvijek moguće. Nas se ovdje tiču samo dvije činjenice. Prvo, to da je nemoguće predvidjeti sve posljedice tehničke radnje. Drugo, to da tehnika zahtijeva da sve što proizvede uđe u domenu sveopće javnosti. Moć je tehnike takva da je ne može zaustaviti nikakva prepreka, no svaki je tehnički napredak praćen nekim negativnim protuučinkom. Jedno izvrsno istraživanje o eksploataciji nafte u Sahari iz 1958. zaključuje se konstatacijom da je najozbiljniji problem porast bijede lokalnog stanovništva. Uzroci te rastuće bijede uključuju: istiskivanje karavanskog prometa motornim vozilima, nestajanje stabla datulja zbog bolesti nastalih uslijed korištenja kemijskih proizvoda, pomanjkanje žitarica zbog neodržavanja radova navodnjavanja. To je dosta tipičan primjer.

Čovjek je tako ostavljen bespomoćan i u velikim i u malim stvarima svog života, prepušten toj moći koja se ni na koji način ne može kontrolirati. Jer čovjek više ne može utjecati na kvalitetu mlijeka koje pije, kruha koji jede, ništa više nego što može utjecati na odluke države u kojoj živi. Isto vrijedi za razvoj industrijskih postrojenja, prometnih sustava, filma itd. Tehnika se profinjuje tek nakon neizvjesnog eksperimentiranja i uči modificirati svoje sekundarne učinke isključivo nizom tehničkih usavršenja. Upravo je zato moguće, reći će netko, ukrotiti čudovište, odijeliti dobre od loših rezultata neke tehničke operacije. Da, ali uvijek u istoj perspektivi: nov tehnički napredak proizvodi druge sekundarne i nepredviđene učinke koji nisu manje razorni od prijašnjih, iako su očito drukčije prirode. Tako de Castro ustanovljuje da nove tehnike eksploatacije tla pretpostavljaju sve moćniju državnu kontrolu, s policijom, ideologijom i propagandom kao cijenom koju za to treba platiti.

William Vogt, koji se bavi istim problemom, još je precizniji. On pokazuje kako, da bi se izbjegla glad uslijed sustavnog razaranja tla, treba primijeniti najnovije tehnike. Ali njih ne mogu spontano nadzirati privatni pojedinci. S druge strane, te se metode moraju primijeniti na globalan način, inače ne služe ničemu. Ali tko to može učiniti? Naravno, Vogt se užasava autoritarne i policijske države. Priznaje, međutim, da željeni rezultat mogu postići samo državni mehanizmi kontrole. On kuje u zvijezde nastojanja liberalne administracije Sjedinjenih Država u toj domeni, ali priznaje da ta administracija "gubi tlo pod nogama u doslovnom i figurativnom smislu", jednostavno zbog toga što njezine metode nisu dovoljno autoritarne. Jer, na kraju krajeva, koje se mjere predlažu? Treba klasificirati zemljišta po kategorijama (prema njihovim mogućnostima obrađivanja, bez opasnosti da se našteti tlu) te primijeniti autoritarne mjere kako bi se evakuiralo stanovništvo s ugroženih zemljišta, da se ondje može obrađivati samo određena kategorija zemljišta i uzgajati određen proizvod. Seljak više ne može biti slobodan. Tom razvitku pogoduje centralizacija velikih zemljišnih posjeda. U Latinskoj Americi danas postoji oko 20 do 40 milijuna ekološki raseljenih osoba – to jest onih što zauzimaju zemljišta koja se ne smiju obrađivati. One žive na zemljištima V. i VIII. klase i potrebno ih je otjerati s obronaka ako se želi spriječiti potpuno uništenje životnih sredstava njihovih zemalja. Njihovo premještanje bit će teško i skupo. Ali Latinska Amerika nema izbora. Ako ne riješi taj problem, past će u još veću bijedu.

Tako, svi stručnjaci za poljoprivredna pitanja slažu se u bitnome. I de Castro (nenaklonjen Vogtovim i Dumontovim idejama) i Vogt i Dumont (koji kritizira De Castra) slažu se da samo stroga i globalna planifikacija može riješiti poljoprivredne probleme, i da samo relokacija ljudi i kolektivna raspodjela bogatstva može riješiti pitanje gladi. To znači: da bi se poboljšale tradicionalne poljoprivredne tehnike i da bi se nadoknadilo njihove nedostatke, morat će se primijeniti krajnje rigorozne administrativne i policijske tehnike. I opet, tu nalazimo dobar primjer međupovezanosti različitih elemenata i potpune nepredvidljivosti sekundarnih učinaka.

Još jedan primjer. Dugo se vjerovalo da je Tennessee Valley Authority sjajan odgovor na određene probleme izazvane tehnikom. Ali danas su očiti krupni nedostaci u tome pogledu. Na primjer, nisu se uspjele korisno primijeniti metode pošumljavanja i životinjske reprodukcije. Poplave su se pokušale dovesti pod kontrolu ne zadržavanjem vode u tlu, nego trajnim potapanjem velikog dijela zemljišta čiji je cilj bila zaštita drugih, dragocjenijih zemljišta. Nitko nije mogao predvidjeti da će reguliranje rijeke Colorado u svrhu navodnjavanja dovesti do toga da Tihi Ocean zadre u obalu Kalifornije i ugrozi, odnoseći više od 500 tona dnevno pijeska i kamena, sve doline koje su bile tako "regulirane". Nitko ne može predvidjeti ni tehnike koje imaju za cilj kontrolirati klimatske prilike, tjerati oblake, izazvati kišu ili snijeg itd. Na potpuno drugom području, u jednom istraživanju o narkoticima, profesor Lemaire pokazuje kako tehnika omogućuje sve lakšu i sve izobilniju izradu sintetičkih narkotika. Njihova kontrola postaje sve teža, "jer ništa ne omogućuje predvidjeti jesu li oni ili nisu opasni: jedini je dokaz njihova uobičajena upotreba od ovisnika. Ali da bi se taj dokaz polučio potrebne su mnoge godine iskustva". Je li potrebno podsjećati na to da je opasnost sveopće gladi, najozbiljnije opasnosti koju čovječanstvo poznaje (i u vezi s kojom je Kongres Vevey 1960. izrazio sumnju da će se ikad moći riješiti) prouzrokovana napretkom određenih medicinskih tehnika koje su sa sobom donijele i dobro i zlo, nerazlučivo povezane. To nije pitanje dobre ili loše upotrebe, kao ni u slučaju problema, postavljenog atomskim tehnikama, raspolaganja nuklearnim otpadom. Najveći problem nisu atomske eksplozije, nego opasni otpad, kojeg ima sve više, s kojim se ne zna što valja činiti, unatoč utješnim ali pristranim objašnjenjima određenih nuklearnih znanstvenika. Međunarodna agencija za atomsku energiju priznala je (u studenom 1959.) da taj otpad predstavlja smrtnu opasnost i da – izuzev možda vitrifikacije poduzete u Kanadi – zasad ne postoje sigurni načini da se ona izbjegne. No, ovdje se radi o upotrebi "atoma" u mirotvorne svrhe!

U svakom slučaju, posve je očita neminovnost intervencije države radi kontrole tih upotreba. I kad se modificira neka tehnika, zbog njenih učinaka, zlo je već učinjeno. Kad nam se ponudi "izbor" između učinaka, uvijek je već kasno. Naravno, još se može poboljšati svaki element, ali uvijek po cijenu neželjenih posljedica. Nedvojbeno je moguće proizvesti, racionalnom eksploatacijom prirodnih resursa, dovoljno hrane da se nahrani pet bilijuna ljudi, ali po cijenu prisilnog rada i novog ropstva. Koji god problem razmotrili, uvijek ćemo primijetiti tu međupovezanost tehnika. Godine 1960. Svjetski kongres za istraživanje prehrane razmotrio je problem kvarenja modernog načina prehrane zbog upotrebe kemijskih proizvoda koji su sami po sebi važan faktor u porastu takozvanih civilizacijskih bolesti (rak, kardiovaskularna oboljenja itd.). Ali istraživanja Kongresa ukazuju na to da rješenje više ne može biti povratak na "prirodnu" prehranu. Naprotiv, mora se učiniti korak dalje, prema potpuno umjetnoj, takozvanoj "racionalnoj" prehrani. Neće biti dovoljno jednostavno kontrolirati sjemena, meso, maslac itd. Prošli smo fazu kad je to bilo moguće. Moraju biti pronađene nove tehničke metode. Možemo li biti sigurni da ta nova prehrana neće uključivati opasnosti? Svako odricanje od tehnike za koju se ustanovilo da je štetna povlači za sobom primjenu neke nove tehnike, koja se u tome pogledu smatra dobrom, to jest učinkovitom. Ali dugoročne posljedice uvijek ostaju nepoznate. Povijest nam pokazuje da su one rijetko kad pozitivne kad ih pristanemo sagledati u cjelini, umjesto da se ograničimo na ispitivanje pojedinačnih fenomena kao što su demografski razvoj, produljenje prosječne životne dobi, skraćenje radnog vremena. To su simptomi koji možda imaju neko značenje ako je čovjek samo životinja, ali nemaju nikakve ključne važnosti ako je čovjek išta više od stroja za proizvodnju.

Međutim, ne želim ovdje pokazati da će tehnika završiti katastrofom. Naprotiv, ona ima samo jedan princip: racionalizaciju. U njoj je sve usredotočeno na red, i to objašnjava razvitak moralnih i političkih učenja na početku 19. stoljeća. Sve što je predstavljalo neki faktor reda počelo se uzimati smrtno ozbiljno. Istovremeno, počela su se kao nikad prije upotrebljavati sredstva namijenjena usavršavanju tog reda. Nakon što je društvo doseglo potrebni stupanj dezintegracije, red i mir postali su potrebni za razvoj tehnika. Mir je bio neophodan za trijumf industrijalizma. Došlo se do prenagljenog zaključka: industrijalizacija će, dakle, promicati mir. No, kao i uvijek, logičke dedukcije nisu odgovarale stvarnosti. J. U. Nef sjajno je pokazao kako, nasuprot tome, industrijalizam nužno potiče samo ratove. To nije slučajnost, već organska veza. Ona postoji ne samo zbog izravnog utjecaja industrijalizacije na sredstva razaranja nego i zbog njenog nužnog utjecaja na životna sredstva. Prema Nefu, tehnički progres pogoduje ratu zato što: "1. novo oružje otežalo je razlikovanje između napada i obrane; 2. ono je znatno umanjilo osjećaje bola i straha koji su povezani s činom ubijanja".

Na drugoj razini, više nije moguće jasno razlikovati industriju u mirotvorne svrhe i vojnu industriju. Svaka industrija, svaka tehnika, ma koliko bile humane njene namjere, ima militarnu vrijednost. "Humanitarni znanstvenik suočen je s novom dilemom: treba li nalaziti načine da produlji život ljudî kako bi se oni mogli bolje ubijati?" Nef sve to odlično opisuje. Više se ne radi samo o ljudskom ponašanju, već o nužnosti tehnike. Tehnički fenomen ne može se rastranširati na način da se sačuva ono dobro a odbaci ono loše. On ima "masu" koja ga čini integralnim. To smo pokušali pokazati na najjednostavnijim primjerima, koji su stoga i najopovrgljiviji. Da bi se vidjela stvarnost tog holizma trebalo bi prikazati svaki tehnički problem s njegovim implikacijama i ramifikacijama u drugim domenama tehnike. Na primjer, u slučaju policije, nije moguće cjelovito razmotriti policijsku moć samo u njenoj specifičnoj domeni. Policijska je tehnika usko povezana s tehnikom propagande, s onom administracije kao i s onom ekonomije. Ekonomija zahtijeva rastuću produktivnost. Stoga nije moguće uključiti u društveno tijelo one koji ne proizvode – besposličare, rentijere, društveno neprilagođene, sabotere. Policija mora razviti metode koje imaju za cilj učiniti ta beskorisna usta produktivnima. Problem je isti u kapitalističkoj državi, gdje će saboter biti komunist, i u komunističkoj državi, gdje će saboter biti internacionalist u službi kapitalizma. Nužnosti i modusi djelovanja svih tih tehnika povezuju se tako da čine cjelinu, u kojoj svaki dio podupire druge. Oni su usklađeni fenomen, kojem se ne može oduzeti nijedan element. Stoga je iluzija, potpuno shvatljiva, nadati se ukloniti "lošu" stranu tehnike i zadržati samo "dobru". To znači ne shvatiti prirodu tehničkog fenomena.