Lelujave, mutnjikave siluete ljudi raspoređenih u dva para, te siluete kao poruka primljena preko kakve aplikacije, poruka kojom se pošiljatelj u bilo kojem trenutku, neopterećen izricanjem pozdrava ili povoda, neopterećen korištenjem interpunkcije, ubacuje u primateljev život – ako je primatelj pošiljatelju iole blizak – a da pri tom i ne licne bezobrazluk, jer tko još kuca na širom otvorena vrata. Tako često ne dobacujemo dalje od razine obavijesti koja voli čuvati svoju suhoću, držati se visoko u uzduhu, tobože pljuckajući u misaoni zdenac. Dok god tipkamo, nije važno što tipkamo. Nek se tipka. Čavrljajmo. Tipkajmo brzo, sporo, brižno ispravljajmo tipfelere ili se na njih uopće ne obazirimo. Možemo odaslati plahtu od poruke, a možemo i pojedinu rečenicu rastranširati tako da svaka riječ dobije vlastiti redak. Kućice za chat jedan su od vidova beskonačne role pisaćeg papira kakvu je priželjkivao Kerouac, u suvremenoj komunikaciji one su digitalni nedogled i dežurni kanal kojem ne trebaju ni san ni voda ni hrana, treba mu, eto, samo zera struje i inernetske veze, da bi kroza nj, onda, migoljila trajna mogućnost razgovora, mogućnost razmjene koju će prekinuti tek smrt ili blokiranje. Stoga ove siluete ljudi raspoređenih u dva para svojom lelujavošću i mutnjikavošću priznaju da su uljezi. Neopterećeno šetuckaju napuštenom zgradom, – iskrzani cigleni zidovi, kosi krov dopola u mjestimično zelenkastim i mjestimično plavkastim (fotografske kerefeke?) golim gredama od, čini se, natrula drva, visoki stropovi, siva kutija prekidača za svjetlo nalik primitivnoj gitarističkoj pedali, zahrđala cijev koja se spušta odnekud odozgor i dopire do štoka vrata koje vode u prostoriju, cijev koja bi, da se radi o eksterijeru, mogla proći pod neobično širok oluk te nasuprot zidu s lijeve strane fotografije: visoki prozori staklo kojih, premreženo metalnim rešetkama, zatvara očito veliku prostoriju, a s kojih u pravilnim razmacima vise metalne svjetiljke nalik odsječenim crkvenim zvonima, kad bi crkvena zvona imala tako neugledne baze – zgradom koja mora imati industrijsku prošlost, dok joj budućnost mora biti sasma drugačija. I eno jedne naprosto puknute krovne grede, gle kako joj se polovica gotovo dirljivo drži. Da, prije tvornička hala nego išta stambeno, i to s aromom ili vonjem bivšeg Istočnog bloka, nešto miriši istočno premda propale tvornice, u zrelim godinama postindustrijskog doba, pupaju i na rajskim poljanama Zapada. Zgurani u siluete, u dva para, od kojih je jedan već na izlasku iz hodnika, ljudi u ovoj ruševini možda planiraju izgradnju nove buduće ruševine, možda i oni, kao Danijel Dragojević, zavide svojim šeširima, koji nikada nisu bili na njihovim glavama, ili im koraci, kao Dragojevićevi sa Sljemena, brišu sami sebe, da iza njega ne ostane ništa. Kako god, oni su graditelji. A da bi postojali graditelji moraju postojati rušitelji, istina tako jednostavna da je ljudski um teško prihvaća, pa opet gradi i ruši, kroz teologiju, filozofiju. (»Zamisli: kad je završio Prvi svjetski rat? Koji je znak za olovo? Zamisli!« kaže jedna žena, po izlasku iz prostorije u kojoj se održavao pismeni ispit poznavanja opće kulture, drugoj ženi, koja sjedi na klupi u hodniku. »Ma ja sam se ionako prijavila iz vica«, odgovori sa smiješkom druga žena, koja sjedi na klupi u hodniku.) Ta dva ljudska para nemaju publiku, njima publika ne treba, ne zanimaju ih parafirani ugovori niti im iz rukava curkaju neobične a opet nekako poučne anegdote, oni su tek na visinskim pripremama, svatko od njih svoj vlastiti trener. Odabrali ekipu za koju će igrati.