Znatniji dio književnog opusa Gyule Illyésa moglo bi se opisati kao proširenu autobiografiju ili autobiografiju s dopunama. S očeve strane pisac je potekao iz roda pastira-ovčara, katoličke vjeroispovijesti, koji su sa svojim stadima živjeli na blago brežuljkastim zemljištima središnjeg Zadunavlja, između Dunava i Blatnog jezera. Otac János Illés (stariji oblik obiteljskog prezimena) izučio je kovački i ložački zanat te se nastanio kao najamnik-mehaničar na vlastelinstvu grofovske obitelji Apponyi, u zaseoku Felsőrácegrespuszta nedaleko od većeg sela Pálfe, u kojem je stajao jedan od nekoliko dvoraca te obitelji. Ta se mjesta nalaze dvadesetak kilometara od Dunava, u sjevernom dijelu županije Tolna, a najbliži su im gradovi Paks na Dunavu i Simontornya prema sjeverozapadu. Piščeva mati, Ida Kállay, potekla je iz obitelji mjesnog kolara, iz seljačkog roda puritanske reformatske (kalvinske) vjere. Otac je prezirao knjige, ali je mati prenijela djeci ljubav prema čitanju i učenju. Gyula je najmlađe od njihove troje djece. Rođen 1902., prvih deset godina proveo je u rodnom zaseoku-pustari i ondje pohađao katoličku pučku školu. Školovanje je nastavio u Simontornyi, kamo se obitelj preselila 1912. nakon što je otac prestao raditi kod grofova Apponyija i pokrenuo samostalan posao; potom u većem gradu Dombóváru, boraveći kod strica koji je ondje držao krčmu; i naposljetku, od početka Prvoga svjetskog rata, u luteranskoj gimnaziji u Bonyhádu. 1916. roditelji se razvode i Gyula odlazi s majkom živjeti u Budimpeštu. U višim razredima gimnazije koje ondje pohađa piše pjesme, stječe prijatelje s kojima raspravlja o književnosti, filozofiji, umjetnosti i politici. Preko školskih praznika redovito posjećuje djedove i bake u zavičaju, s vremenom samo one s majčine strane, nastanjene u selu Cece. U Budimpešti odlazi na priredbe ateističkog Galileovog kružoka te za Revolucije krizantema i Prve mađarske republike (1918. – 1919.) sudjeluje u akcijama „Crvene pomoći“ i drži predavanja radnicima. G. 1920. tiskana mu je u novinama, anonimno, prva pjesma, „Nemoj pasti, brate“. 

U jesen 1921. upisuje na sveučilištu studij francuskoga i mađarskoga, ali već prije kraja te godine, strahujući da će ga zbog ilegalnih aktivnosti nova vlast regenta Miklósa Horthyja dati uhititi, bježi preko Beča i Berlina u Francusku, gdje kratko radi u rudniku željeza uz granicu s Luksemburgom. G. 1922. prelazi u Pariz i tu ostaje četiri godine. Stanuje u skučenoj tavanskoj sobi, za život zarađuje obavljajući razne poslove, od lučkog radnika do knjigoveže, a uz to na Sorboni sluša predavanja iz književnosti i sociologije te čita u knjižnicama. Ne bavi se izravno politikom, nego se posvećuje kulturnom radu među mađarskim doseljenicima. Izbliza prati književne prilike u Parizu i osobno upoznaje neke od vodećih pisaca avangarde, dadaizma i nadrealizma. Rane članke, pjesme i prijevode objavljuje u mađarskim glasilima koja izlaze u Parizu, Beču i Americi; piše i na francuskom i objavljuje na tom jeziku u domaćim časopisima i listovima. U domovini je 1926. amnestiran pa se vraća u Budimpeštu, gdje se 1927. zapošljava u jednoj osiguravajućoj tvrtki. (Nakon njezina stečaja prijeći će u Mađarsku narodnu banku, gdje će raditi od 1937. do 1948. kao referent za javna glasila.) Od 1931. u braku je s učiteljicom gimnastike Irmom Juvancz; nakon razlaza s njom ženi se 1939. Flórom Kozmutzom, pedagoginjom i psihologinjom, posljednjom ljubavi nesretnog pjesnika Attile Józsefa, s kojom će ostati u braku do kraja života.

Suradnik je najprije u avangardnim časopisima koje uređuje Lajos Kassák (kratkovjeki Dokumentum i dugovječniji Munka). Utemeljitelj mađarskog slobodnog stiha Milán Füst zapaža njegove pjesme i povezuje ga s časopisom Nyugat ('Zapad'), najutjecajnijim književnim glasilom u Mađarskoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Prvi Illyésev rad objavljen ondje prikaz je knjige Georgesa Duhamela o putovanju u sovjetsku Rusiju. Već 1928. izlazi mu u nakladi Nyugatove biblioteke prva pjesnička zbirka, Teška zemlja (Nehéz föld). Od tada redovito surađuje u Nyugatu sve do njegova gašenja 1941.; u književnoj povijesti drži ga se jednim od glavnih predstavnika drugog (od triju) naraštaja pisaca okupljenih oko tog časopisa. Ušao je tako u najviše mađarske književne krugove; zbližio se najprije s Attilom Józsefom, pa s nizom drugih značajnih pisaca međuratnog razdoblja (József Erdélyi, László Németh, János Kodolányi, Lőrinc Szabó). Do pada Horthyjeva režima 1944., Illyés je objavio više od dvadeset knjiga stihova, eseja, romana i drugih proza. Tridesetih je godina u četiri navrata bio među primateljima Baumgartenove književne nagrade, tada najuglednije u Mađarskoj. Već od 1931. lijevo usmjerene književne skupine poput one oko Kassáka optužuju Illyésa da je odustao od naprednih i revolucionarnih ideja i priklonio se malograđanskim zabludama. G. 1934. Illyés putuje u Sovjetski Savez kao gost tamošnjeg društva pisaca, koje tada organizira Prvi kongres sovjetskih pisaca; u Moskvi susreće Bélu Kuna, Andréa Malrauxa, Borisa Pasternaka (kojeg drži najboljim ruskim pjesnikom tog vremena); po povratku objavljuje putopis Rusija: putne bilješke (Oroszország: úti jegyzetek), bez oduševljenja, s rezervama i primjedbama, ali ne odviše kritično, zaključujući ipak da „nije vidio onaj bratski duh ni osvit novog rajskog svijeta“ o kojem su sanjali intelektualci 19. stoljeća. 

Prijateljstvo i druženje s Lajosem Fülepom, filozofom umjetnosti i baranjskim reformatskim pastorom, potaknulo ga je da se još bolje zadubi u problematiku ruralne Mađarske. Od 1934. surađuje u časopisu Válasz ('Odgovor') koji okuplja autore koji sebe nazivaju „narodnim piscima“ (népi írók). Njih ne zanimaju aristokratske elite ni gradsko društvo, nego većinsko pučanstvo Mađarske koje živi u seoskoj provinciji, najčešće u bijednim materijalnim uvjetima. Motivacije i politička uvjerenja posve su im raznorodni, protežući se od nekog oblika socijalizma (među takve spada Illyés, uz Pétera Veresa, Józsefa Darvasa, Ferenca Erdeija i druge) do ekstremnog nacionalizma začinjenog rasizmom i antisemitizmom. Karakterističan žanr „narodnog pokreta“ u književnosti jest sociografija, kombinacija književne i objektivno-znanstvene (ili „znanstvene“) obrade života neke društvene skupine ili lokalne zajednice. Istodobna, srodna i djelomice teško odvojiva pojava u mađarskoj kulturnoj povijesti bilo je takozvano „istraživanje sela“ (falukutatás), pokret koji je daleko prerastao akademske okvire i uvelike se sastojao od (građanskih) amaterskih nastojanja da se, na terenu i empirijski, što bolje upozna život mađarskog sela i seljaštva. Mnogi su od tih „istraživača sela“ (falukutatók) ujedno tragali za izvornim bićem mađarskog naroda, njegovom neokaljanom dušom, za koju su u skladu s već ustaljenim stereotipom vjerovali da se još čuva na selu, dok se u multikulturnom i odnarođenom gradu uvelike zatrla. Jedan posjet skupine takvih nadobudnih istraživača koji ga je zatekao na salašu, kod „tete Terike“, opisao je Illyés u knjizi Čizma na stolu; kada su od njega zatražili da izrecitira neku pjesmu, pala mu je na pamet pjesma Paula Valéryja koju je nedavno preveo na mađarski pa im je nju izdiktirao u pero. Iako nipošto nije bio neosjetljiv za sve što spada u duhovni život sela, Illyés je važnijim pitanjem držao ekonomsko stanje seljaštva, naročito bezemljaša i najamnika, a najprečim zadatkom zemljišnu reformu i ukidanje stoljetnog „feudalnog“ sustava veleposjedništva.

Iako tada još nije član nijedne političke stranke, Illyés je aktivan na političkoj pozornici Horthyjeve Mađarske: u povodu prijekih sudova za komuniste, potpisnik je javnog zahtjeva za ukidanje smrtne kazne, kao i supotpisnik proglasa „Ožujske fronte“ iz 1937. u kojem se traže demokratizacija zemlje, građanske slobode, eksproprijacija veleposjeda i suprotstavljanje nacizmu. U više je navrata zbog takvih aktivnosti osuđen na kraće zatvorske kazne. Uoči Drugog svjetskog rata, pokret „narodnih pisaca“ uglavnom se raspada zbog prevelikih razlika među članovima, a Illyés se posvećuje časopisu Nyugat, koji suuređuje s Mihályem Babitsom do njegove smrti 1941.; budući da vlasti ne dopuštaju da časopis nastavi izlaziti pod istim imenom, Illyés kao njegov nastavak osniva i uređuje Magyar csillag ('Mađarska zvijezda'), u kojem nastoji potisnuti politiku u korist umjetnosti i ravnopravno tretirati „narodne“ i gradske književne teme. Njemačka okupacija Mađarske u ožujku 1944. prekida izlaženje i tog časopisa, a Illyés se kao poznati protivnik nacizma mora skrivati do kraja rata. Nakon rata, nakratko ulazi u formalnu stranačku politiku, kao član vodstva Nacionalne seljačke stranke; u ime te stranke izabran je u Nacionalnu skupštinu, u okviru krhkog interludija višestranačke demokracije pod paskom Sovjetskog Saveza. Već 1946. odrekao se dužnosti u stranci, a 1948. i formalno ostao bez mandata u parlamentu. U jesen 1946. oživio je, zajedno s Mártom Sárközi, časopis Válasz (obustavljen 1938.), koji je potom uređivao do sredine 1949., kada je konačno ugašen skupa sa svim građanskim glasilima. 1945. postao je dopisni član Mađarske akademije znanosti; te je počasti također lišen 1949, kao i mnogo drugih dotadašnjih akademika. Kada je u prijelomnoj 1949. Mađarska postala jednostranačka staljinistička diktatura pod vlašću Mađarske radničke partije i njenog vođe Mátyása Rákosija, Illyés se već bio povukao iz javnog života i veći dio vremena počeo provoditi u ljetnikovcu suprugine obitelji u Tihanyu na Blatnom jezeru. 

G. 1950. napisao je pjesmu Rečenica o tiraniji (Egy mondat a zsarnokságról), koja će biti objavljena u časopisu tek u vrijeme Mađarske revolucije 1956. te dijeljena na ulicama kao letak i apel za slobodno društvo. U budimpeštanskom stanu Illyésevih tih je dana održan sastanak na kojem je donesena odluka o obnovi Nacionalne seljačke stranke, sada pod imenom Petőfijeva stranka, a Illyés je ponovno izabran u njeno upravno tijelo. Stranka je sudjelovala u kratkotrajnoj vladi Imrea Nagya u studenome 1956. Nakon sovjetskog gušenja mađarske pobune, obnovljeni komunistički režim pod ravnanjem umjerenijeg Jánosa Kádára smatrao je Illyésa, kao i druge pisce sličnih ideoloških usmjerenja, neprijateljem poretka; no, vlast je uskoro usvojila pomirljiviji pristup, u duhu „velikog kompromisa“ s društvom, nudeći povlastice ponajprije uglednim pojedincima iz različitih segmenata društva. Illyés je od nekoliko najvažnijih pisaca kojima se režim nastoji dodvoriti. G. 1962. sudjeluje u Firenci na konferenciji Društva europskih pisaca, a 1963. nekoliko mjeseci putuje po Europi i SAD-u. Od 1969. jedan je od potpredsjednika međunarodnog PEN-a. Inozemni pisci koji posjećuju Mađarsku susreću se s njim u Budimpešti i Tihanyu. Od 1961. opet redovito objavljuje nove tekstove, nakon nekoliko godina stanke. G. 1970. dobio je međunarodnu Herderovu i treći put domaću Kossuthovu nagradu. Umro je 1983. u Budimpešti od raka od kojeg je bolovao posljednjih deset godina.

Illyésevo književno djelo obuhvaća knjige pjesama, romane, eseje, studije, drame, putopise, dnevnike, kritike, antologije, knjige za djecu i prijevode. Petnaestak knjiga pjesama zacijelo je najsnažniji dio njegova opusa. Studija Petőfi (1936.) bila je pozdravljena ne samo kao uspjela povijesna i književnokritička biografija, nego i kongenijalan portret najvećeg „nacionalnog pjesnika“. Mala studija Tko je Mađar (Ki a magyar, 1939.) Illyésev je pokušaj da „složeno i proturječno pitanje podrijetla Mađarâ prikaže kratko i izravno, kao da razgovara s nekim od svojih seoskih znanaca“. Vrlo je dobro primljena tematski čvrsto povezana zbirka autobiografskih zapisa i kratkih eseja pod naslovom Na Haronovom čunu ili znaci starenja, u podnaslovu žanrovski samodefinirana kao roman-esej (Kháron ladikján vagy az öregedés tünetei. Esszé-regény, 1969.). Illyésevo majstorstvo crtice i fragmenta dolazi do punog izražaja u njegovim dnevnicima. Za života je objavio samo dnevničke zapise iz tridesetih godina 20. st., u knjizi naslovljenoj Mađari (Magyarok, 2 sv., 1938.). Cjeloviti Dnevnički zapisi (Naplójegyzetek), koji obuhvaćaju razdoblje 1929. – 1983., objavljeni su u osam svezaka od 1986. do 1995. Dramske tekstove Illyés je počeo pisati najkasnije; većina ih je povijesne tematike, neki su satiričke komedije, ali prva drama koju je objavio, Ušica igle (A tű foka, 1944.), ima autobiografsku podlogu – u glavnom liku povezuje Pariz i mađarsku provinciju.

Illyés je autor šest dovršenih romana. Među njima, „filmski roman“ Dva muškarca (Két férfi, 1950.) stoji po strani jer obrađuje povijesnu temu iz vremena Revolucije 1848. Ostalih pet tvore cjelinu, svojevrstan ciklus, jer su autobiografski i tematski svi spadaju u kronološki okvir od desetak godina počevši od izbijanja Prvog svjetskog rata: Rano proljeće (Kora tavasz, 1941.); Poput ždralova (Mint a darvak, 1942.); Huni u Parizu (Hunok Párisban, 1946.); Beatriceini paževi (Beatrice apródjai, 1979.); Karavana Svetoga Duha (A Szentlélek karavánja, 1987.). Posljednji je roman objavljen posmrtno na temelju autorovih rukopisa. U njima se mađarska povijest tih burnih godina prožima s lirskom evokacijom mladosti u provinciji, ispovijestima pisca koji se rađa, pričama o ljudima u revoluciji, kontrarevoluciji i emigraciji.

Među Illyéseve romane svrstava se obično i „mali roman“ Ručak u dvorcu (Ebéd a kastélyban), objavljen kao knjiga 1962., a prvi put 1961. godine, pod naslovom Preokret (Átváltás), u nastavcima u časopisu Kortárs ('Suvremenik'). U ranijim izdanjima nosi podnaslov Poglavlja jednoga životnog romana (Egy életregény fejezetei). Iako ga zemljopisne odrednice i društvena problematika povezuju i s gore spomenutim ciklusom, tematski to djelo ipak pripada drugom krugu Illyésevih radova, u čijem se središtu nalazi knjiga Narod pustâ (A puszták népe, 1936.). U toj svojoj najpoznatijoj i vjerojatno, uzimajući sve u obzir, najboljoj proznoj knjizi Illyés je stopio autobiografiju i „sociografsku“ studiju o suvremenom životu nadničara, radnika-bezemljaša i slugu na veleposjedima mađarske aristokracije, u danom slučaju na imanjima jedne grane grofovske obitelji Apponyi u okolici Pálfe, u kraju koji je Illyés intimno poznavao. U taj tematski krug spada još i spomenuta knjiga kratkih eseja i crtica Čizma na stolu (Csizma az asztalon, 1941.). Ručak u dvorcu nadovezuje se na Narod pustâ slično kao što se Poput ždralova nadovezuje na Rano proljeće (otud se u izdanjima te knjige često sparuju u jedan svezak). Drugo je, u okviru opusa, neophodna dopuna prvom.

Ručak u dvorcu, kratki autobiografski roman (ili dužu autobiografsku novelu), književni povjesničari drže vrhuncem Illyéseva stilskog umijeća. Sadržajem je to dopuna i istodobno kontrapunkt Narodu pustâ. Formalno, ranija knjiga je u prvom redu esej, terenska studija, analiza ili traktat; u Ručku pretežu autobiografska naracija i dijalog. Poslije Drugoga svjetskog rata i društvenih promjena koje su slijedile nakon njega, a među kojima je glavna zemljišna reforma i razdioba veleposjedâ, Illyés se ovdje iz suprotnog ugla vratio istoj temi. I pripovjedač se nakon više godina vraća u zaselak svoga djetinjstva, nadajući se da će tu na miru, u okrilju vrućeg panonskog ljeta, prevoditi Molièrea. Grofovska obitelj, nekadašnji veleposjednici koji su u međuvremenu ostali bez glavnine imanja, pozivaju ga k sebi na ručak u zapušteni, većim dijelom konfiscirani dvorac, u kojem su se sačuvale samo žalosne, nerijetko i karikaturalne krhotine nekadašnjeg životnog stila. Ime grofovske obitelji pojavljuje se u knjizi samo jednom; sam grof koji je u središtu pripovijesti (stvarni mu je predložak Károly II. Apponyi, 1878. – 1959.) ne imenuje se nigdje. Čak se i selo u kojem se nalazi dvorac ne naziva pravim imenom (Pálfa), nego izmišljenim, Ürgöd ili Ürged (premda su ostala zemljopisna imena koja se u tekstu spominju autentična). Tu izmjenu treba uzeti kao signal i priznanje da nije sve u knjizi faktografija ili plod prisjećanja; riječ je o „romanu“. I sam je naslov knjige zapravo ironičan. Izričaj „ručak u dvorcu“ daje naslutiti svečan i raskošan obred u dvorani s poslugom; zapravo se sve odvija u nekadašnjoj kuhinji dvorca, uz žarko ognjište i u oblaku muha („ljetni dar mađarskih krajeva“), dakako bez posluge. Razvlašteni vlastelin poželio je razgovarati s potomkom svojih bivših „biroša“ koji je sada poznati autor hvaljene knjige posvećene upravo donedavnom polukmetskom društvenom položaju vlastelinskih najamnika. Veći dio knjige ispunjava razgovor koji prije i tijekom ručka pripovjedač vodi s grofom i njegovim ukućanima, uz brojne digresije (pojavljuje se i anegdota o jednom nesuđenom hrvatskom banu). Pripovjedaču ne nedostaje sućuti za sadašnji položaj grofovske obitelji, vidljiva je i stanovita simpatija prema grofu, ne samo kao osobi nego i kao utjelovljenju njegova staleža; ali još je izraženiji osjećaj povijesne nadmoći, čak intelektualno patroniziranje. Nazire se i piščeva ironična distanca prema nekim crtama novog poretka koji se učvršćuje, ali unatoč pokušajima međusobnog razumijevanja i približavanja, dvije strane ostaju odijeljene nepremostivim jazom. Pripovjedač ostaje pri svojem stanovištu: bez obzira na moguće nostalgije i simpatije prema osobama ili pojedinostima, neumitni zalazak stare zemljoposjedničke aristokracije činjenica je koju nipošto ne treba oplakivati. Ne samo da taj silazak s povijesne pozornice znači ispravljanje u nebo vapijuće društveno-ekonomske nepravde; istina je prema Illyésevu alter egu još gorča: zbog društvene promjene ne treba žaliti ni u ime povijesnih zasluga stare aristokracije, jer ovih zapravo i nema. Premda daleko od svake vulgarne političke propagande, temeljne ideje knjige dobro su usklađene s ideologijom njenog vremena i prostora. No, Illyésu se pritom ne može prigovoriti da je iznevjerio sama sebe; Ručak u dvorcu prirodno se nadovezuje na njegov međuratni magnum opus, razmišljanja o društvu ovdje i ondje od jednog su komada. Iako govori u ime pobjedničke strane povijesnog trenutka, Ručak u dvorcu je skladno i snažno, duhovito i pronicljivo, ukratko – izvanredno književno djelo.