A Dubrovnik, a Grad?
A teatar zvani Grad bez malicioznih komentara Toma Šeparevića, bez isprovociranog gnjeva i bjestimji Tonka Bonića, bez kreštavog smijeha Papagala Iva Labaša, bez promuklog glasa i tamburice Beba Burina, bez vriske djece u igri na Brsaljama, ispred Peskarije i iza Katedrale, u ulici Za Rokom, bez naših baka i djedova koji su u predvečerje opušteno ćakulali sjedeći na kamenim odmorištima u starom portu, bez Bogišićevog perivoja na Ilijinoj glavici, bez osmijeha dobrodošlice glumca Nika Kovača u čijem domu su desetljećima brojni glumci i glumice besplatno spavali došavši odraditi tezgu na Ljetnim igrama, bez onog upitnog ali dobrodušnog pogleda Iva Mrčele, bez nedjeljnih kundurarija dunda Pera, Mare i Kate koje su u svakom domu nekadašnjeg Grada odzvanjale s valova Radio Dubrovnika s kojeg sada svakodnevno odzvanjaju besmisleni i uzaludni izvještaji o broju ostvarenih noćenja i povećanom postotku putnika… Bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad, pretvorili smo u isprazni folklor kineskih suvenira s okusom Jadrana “kakav je nekad bio”.
Razmišljajući danas o nelagodnom osjećaju prisilne otuđenosti u svom rodnom gradu, prisjetio sam se kako sam prije dvadesetak godina vodio gotovo cjelodnevni razgovor sa znamenitim meksičkim piscem Carlosom Fuentesom koji je najveći dio svoga života proveo u raznim zemljama i daleko od svoje domovine. Pitajući ga o tegobnom životnom osjećaju raseljenosti naveo sam mu rečenicu Witolda Gombrowiza: “Bilo koji umjetnik koji poštuje samog sebe mora biti, u svakom smislu te riječi, emigrant”. Carlos Fuentes mi je (u skraćenoj verziji) odgovorio: “Čitavog života sam putovao jer je moj otac bio diplomat pa sam oduvijek imao osjećaj raseljenosti. Mislim da je osoba koja se najbolje, najudobnije osjeća u vlastitom zavičaju tek nježni početnik. Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastiti zavičaj ili domovinu, može nazvati savršenim čovjekom.”
Na kraju, ne preostaje mi ništa drugo doli, poput kakvog književnog patologa, ponoviti riječi koje je prije punih stotinu godina s očitom sjetom zapisao Lujo Vojnović u svojim Dubrovačkim elegijama: “Ove su Elegije nikle na grobovima. Iz njih viri jedan svijet, neznan i nerazumljiv današnjemu koljenu i koji je zaspao malo po malo za vazda. Blaga je priroda obavila Grad, koji nekada bješe najčudniji pristan Slobode i Civilizacije na svijetu. Opustio je veliki teatar.”
1. rujna 2012.