Za razliku od mentalnog napora da si dočaram Budvu kao “grad teatar”, Venecija za svoje duge i bogate povijesti nikada nije ni pomislila da bi stoljeća svoje dobrostojeće životnosti i umjetnosti nazvala “Gradom Teatrom”. Vjerujem da bi to za La Serenissimu (i njezine preostale stanovnike) bila uvreda.

Nije im to palo na pamet čak ni kad je znamenita La Fenice posve izgorjela.

Osim toga, ovdje pravo bogatstvo nije vaš razmetljivi identitet, nego vaša anonimnost.

Jer predstava-teatar koji se u Veneciji događa iznova svakog dana slavi ljudsku prolaznost. U ovom gradu svatko je, ma koliko bio VIP, običan smrtnik.

Oko kojim promatrate čipku venecijanskih pročelja, oko kojim duboko prodirete u crvenu unutrašnjost opeka, oko kojim se divite raspelima i putirima u mnogobrojnim crkvama i muzejima, oko kojim prelazite po oblinama nekog od više stotina kamenih mostova, oko kojim izmišljate pridjeve slomljenim drvenim i gipsanim anđelima u mračnim kutovima starinarnica, oko kojim slavite Umijeće Življenja…

Veselost mladenaca na bračnom putovanju,

ostarjeli bračni parovi iz čitavog svijeta,

ocvala Venecijanka u uškrobljenoj čipki pognuta pod težinom starinskog

zlatnog nakita ritualno odlazi popiti capuccino u obližnji bar,

mladi punkeri s pribadačama u nosevima i probijenim jezicima ukrašenim

srebrnim kuglicama,

paralizirani gospodin odani republikanac zagovornik što moćnije i što bogatije

Amerike kojeg u kolicima gura unajmljena medicinska sestra dok njegova

supruga korača nekoliko koraka ispred njih razgledajući izloge,

mlada Ruskinja što se drži za ruku s ofucanim šezdesetogodišnjim talijanskim

plejbojem u crno obojene kose,

mačka što u ponosnoj poniznosti drijema na suncu ispred vrata ribljeg

restorana,

svjetski kockari i bjelosvjetski lupeži,

francuske sestre Svetog Srca na ekskurziji po povijesnim gradovima Italije,

japanski industrijalci s obiteljima na odmoru,

organizatori filmskih festivala i izlagači na Biennalu,

ribari iz obližnjih laguna i muranski staklopuhači,

klimakterične gospođe i njihovi muževi koji bi još uvijek htjeli ali više ne

mogu…

gondolijeri, hotelijeri, vozači vaporetta, orkestarski glazbenici,

bogati i stari, mladi i siromašni, voljene osobe i nitkovi,

prevrtljivi političari i krupne zvjerke, domaćini i gosti,

svi znaju da su glumci vlastitih uloga u predstavi zvanoj:

jedan običan dan u Veneciji.

1. kolovoza 1997.