Šetajući nedavno zabitim kalama i vozeći se kanalima Venecije, pobjegavši od radoznalih gomila jednodnevnih turista koji Veneciji dolaze u posjet ujutro a napuštaju je iste večeri, ostavivši za sobom hrpe smeća i vidjevši tek najpoznatije povijesne spomenike i turističke suvenirnice oko Kanala grande, crkve svetog Marka i oko mosta Rialta, u glavi mi se neodagnjivo začela vrtjeti metafora o gradu teatru.

Gotovo nehotice, nametnula mi se usporedba o Budvi “gradu teatru” i Veneciji, Gradu Teatru.

Nažalost, misli su me zavele uspomenama stanovite prošlosti zvane Jugoslavija.

Preda mnom se počeo odvijati niz slika i prizora…

S obzirom na narav ljudske zbilje, tumačenje uspomena je, poput snova, tautologija.

Budva grad teatar. Vjerojatno je trebalo mnogo primitivne bahatosti i neukosti da se jedan mali grad, ili će prije biti varoš u koju za ljetnjih mjeseci dolaze oni koji su si to mogli priuštiti u postkomunističkom rasulu i tranzicijskoj pljački ili koji su, poput glumaca i estradnjaka, poslovno tj. kulturno-turistički pozvani u goste; dakle, da se ta varoš s turističkom sezonom u najboljem slučaju od nekoliko mjeseci, nazove gradom teatrom.

Prizori u tom gradu teatru, usprkos okolnog mediteranskog ugođaja, čak i bez pretjeranog promišljanja, provincijalno su šturi, nezanimljivi i nerijetko mučni.

Trbušasti suprug i žena u visokim potpeticama vuku se s cmizdravom i uplakanom djecom na plažu, nekoliko domaćih bonvivana koji su tu radi odmora i razbibrige, čitava četa novokomponiranih ratnih profitera što razmetno pokazuju svoje najnovije modele Mercedesa, BMW-a i Porschea iz čijih stereo uređaja odzvanja turbo folk, crnogorski zgubidani što vječito razglabaju o politici, narodni pjevači i “pevaljke” što spremno dođu, pokupe lovu i odu, beskrupulozne supruge dobrostojećih beogradskih i banjolučkih poslovnih ljudi kojima je trač rubrika jedino pročitano štivo, nekoliko k. g. glumaca koji su tu došli odraditi ljetnu tezgu… Velika farsa malog mjesta: “biti viđen i po svaku cijenu uočen” – bez obzira na narav bolesti.

Uz sličan učinak, hotelski prepredenjaci i domaći ugostitelji djeluju u skladu s okruženjem – zdipi što više i što brže.

Konačni rezultat je, naravno, uzajamno poricanje koje se pretvara u svojevrsnu duhovnu mimikriju.

I sve mi se nekako čini da je to mnogo više teatar Sirovosti (i jako daleko čak i od Artaudovog teatra surovosti).