Bio sam mlad čovjek, gladovao sam, napijao se i pokušavao postati pisac. Najčešće sam odlazio čitati u Javnu knjižnicu koja se nalazila u središtu Los Angelesa, ali ništa od onoga što bih pročitao nije imalo veze sa mnom, s ulicama ili ljudima oko mene. Imao sam dojam da se svi igraju riječima, i da one koji u svojim djelima nisu kazali baš ništa zanimljivo smatraju sjajnim piscima. Njihova književna djela bila su mješavina domišljatosti, zanata i forme, čitala su se, učila u školama, odslužila svoje i ubrzo bila zaboravljena. Bio je to lagodan trik, vrlo spretna i pažljiva Kultura Riječi. Čovjek se morao vratiti na pisce iz Rusije prije Revolucije da bi pronašao bilo kakvo riskiranje, bilo kakvu strast. Bilo je izuzetaka ali ti izuzetci su bili vrlo rijetki, pa bih ih jako brzo pročitao, i opet se našao pred beskrajnim nizovima sasvim dosadnih i nezanimljivih knjiga. S proteklim stoljećima na koja se čovjek mogao osloniti, moderni pisci, ni uza sve svoje prednosti, jednostavno nisu bili osobito dobri.
Vadio sam knjigu za knjigom s polica. Zašto nitko ništa nije kazao? Zašto se nitko nije pobunio?
Isprobao sam i ostale odjele knjižnice. Odjel religije za mene je bio – tek golema močvara. Zainteresirao sam se za filozofiju. Otkrio sam nekoliko žučnih Nijemaca koji su me zabavljali neko vrijeme, ali onda je i to prošlo. Probao sam i matematiku, ali viša matematika za mene je bila isto što i religija – izmicala mi je. Izgleda mi da ono što sam ja tražio uopće nisu imali.
Probao sam geologiju i našao da je zanimljiva ali ipak nedovoljno okrepljujuća.
Pronašao sam neke knjige iz kirurgije i te knjige su mi se svidjele: riječi su za mene bile nove a ilustracije divne. Osobito mi se svidjela i urezala u pamćenje operacija debelog crijeva.
Onda sam odustao od kirurgije i vratio se u veliki odjel s romansijerima i piscima kratkih priča. (Kad sam imao dovoljno jeftinog vina za piće nikada ne bih otišao u knjižnicu. U knjižnicu je bilo dobro otići kad nisi imao što za piti ili jesti, a gazdarica te jurila da joj platiš zaostalu stanarinu. U knjižnici si barem mogao koristiti blagodati zahoda. Tamo sam sretao priličan broj skitnica, uglavnom bi drijemali nad knjigom.)
Ja sam se uporno vrtio po velikom odjelu, vadio bih knjige s polica, pročitao nekoliko redaka ili stranica, i ubrzo vratio knjigu na njeno mjesto.
Onda sam jednog dana izvukao knjigu, otvorio je, i to je bilo to. Načas sam stajao kao ukopan i čitao. Onda sam, poput čovjeka koji je na gradskom smetlištu našao zlato, odnio knjigu do stola. Rečenice su se s lakoćom nizale stranicom, jednostavno su tekle. Svaka rečenica je imala vlastitu energiju, a takva je bila i svaka sljedeća. Sama bit svake rečenice davala je oblik stranici, čovjek je mogao osjetiti da je tu nešto stvoreno. Napokon, tu je bio čovjek koji se nije bojao emocija. Humor i bol miješali su se s izvanrednom jednostavnošću. Početak te knjige bio je žestok i za mene je predstavljao pravo čudo.
Imao sam člansku iskaznicu. Posudio sam knjigu, odnio je u svoju sobu, uvukao se u krevet i počeo je čitati, ali i mnogo prije no što sam došao do njezina kraja, znao sam da se radi o čovjeku koji je razvio svojstven način pisanja. Knjiga se zvala Zapitaj prah (Ask the Dust), a njen autor bio je John Fante. Dovršio sam knjigu Zapitaj prah i u knjižnici potražio ostale Fanteove knjige. Pronašao sam dvije. Dago Red i Pričekaj proljeće, Bandini. Bile su istog naboja, napisane s istom hrabrošću i srčanošću.
Zbilja, Fante je imao snažan utjecaj na mene. Nedugo nakon što sam pročitao te knjige, počeo sam živjeti sa ženom. Ona je bila još veća pijanica od mene i često smo se žestoko svađali, i tada bih se izderao na nju: “Ne zovi me kurvinom sinom! Ja sam Bandini, Arturo Bandini!”
Fante je bio moj bog, ali znao sam da bogove treba pustiti na miru, na njihova se vrata ne kuca. Ipak, često sam se pitao gdje je točno živio na Angel’s Flightu, nadajući se da ondje još stanuje. Gotovo svakog dana prošao bih tuda i pomislio: je li ovo prozor kroz koji se Camilla provlačila? Jesu li ono vrata hotela? A ono ondje predvorje? Nikada to nisam saznao.
Poslije trideset i devet godina ponovno sam pročitao Zapitaj prah. A to znači, iznova sam pročitao taj roman ove godine i on se još čvrsto drži, kao i sva ostala Fanteova djela, ali to je moj omiljeni roman jer u njemu sam, u svojoj mladosti, po prvi put otkrio magiju.
Postoje i druge Fanteove knjige osim Dago Red i Pričekaj proljeće, Bandini. To su Full of Life i The Brotherhood of the Grape. A u ovom času, Fante upravo radi na novom romanu, Dreams from Bunker Hill.
Pod različitim okolnostima, napokon sam ove godine upoznao autora. Ima još mnogo toga što se može dodati priči o Johnu Fanteu. To je priča o užasnoj sreći i užasnoj sudbini, kao i o rijetkoj i prirodnoj hrabrosti. Jednog dana ta će priča biti objelodanjena ali ja osjećam da on ne želi da je ovdje ispričam. Ali neka mi je barem dopušteno kazati da su njegove riječi i njegov životni put sasvim jednaki: snažni, dobri i ljudski topli.
To je dovoljno.
Charles Bukowski:
Fante otišao u Hollywood,
Fante na igralištu za golf,
Fante za kockarskim stolom,
Fante u svom domu u Malibuu,
Fante prijatelj Williama
Saroyana…
ali Johne, sjećam te se daleko
najbolje
iz 1930.-tih
dok si živio u tom hotelu
blizu Angel's Flighta,
mučeći se da postaneš pisac,
šaljući priče i pisma
Menckenu.
vrisak je tada
došao
iz dubine utrobe.
čuo sam ga.
još uvijek ga čujem.
i odbijam te zamisliti
na igralištu za golf
ili u Hollywoodu.
ali to sada nije ni važno.
ti si mrtav
ali dobro pisanje
ostaje
kao i način na koji si mi pomogao
da stvorim svoj stil
onako
kako sam želio.
drago mi je što sam te na kraju upoznao
premda si ti tada
umirao
i sjećam se da sam te
upitao,
“Johne, što li se zbilja
dogodilo s onom
Meksikankom iz
Zapitaj prah?”
a ti si mi odgovorio,
“ispostavilo se da je
jebena
lezbijka!”
a onda je došla
bolničarka
s velikom bijelom pilulom
za tebe