– Ma jebo sve – prekine vlažnu tišinu naša Ivana Požeška – ajmo mi jednu zapalit!
Ta divna zapovijed, taj njezin borbeni poklič vratio nam je snagu i konsolidirao razbijene redove naše bande. Kihot i ja smo se prenuli iz letargije i visoko uzdignuli čela, još uvijek ne ustajući jer smo što više željeli uživati u svečanosti trenutka. Ivana Požeška stoji iznad nas, ne previše iznad, a visoko, visoko, previsoko. Volimo je, Kihot i ja, upravo bezumno. Poginuli bi za nju, dali joj ostatke pluća, darovali sve preostale dane. Kad bi ona samo htjela…
– Meni se digo – šapne mi Kihot.
– I meni, brate!
– Neću se sad jebat s vama dvojicom, možda kasnije, možda jednom, možda nikad! Jeste vi čuli šta sam rekla? Ajmo! – presiječe naše došaptavanje Ivana Požeška i povede nas iz tame pulmološka podruma, uz bezbrojna stubišta i kroz zavojite hodnike, u bolnički Kanaan, prostrani hol okupan svjetlošću koji je vrvio životom i nadom, bolešću i nagovještajima smrti. Ali jebe se nama za Kanaan, mi hoćemo više i idemo dalje. S Ivanom u sredini, za djelić koraka ispred nas, s nama dvojicom na bokovima, savršeno usklađeni, spremni na svaki manevar, divna ritma, od obične bande mi smo postali brigada, a naš marš kroz prezrenu obećanu zemlju morao je biti veličanstven jer svi su okrenuli glave prema nama, čak je i medicinsko osoblje zastajalo i gledalo nas čudeći se, naslućujući iz čvrstine naših koraka, odlučnosti naših pogleda i pretorijanska držanja da mi idemo na važan zadatak, ali nemaju pojma kakav je to zadatak i ne znaju da smo mi samo prethodnica i izvidnica i da, iako nas je samo troje, za nama stupaju mnogi, prostu i neuku oku nevidljivi, stotine i tisuće naše braće i sestara. Mi pak ne gledamo nikoga, a vidimo sve, naša izoštrena čula bilježe svaki pogled, svaki šapat, svaki treptaj i drhtaj bića, kojega osjećamo i suosjećamo s njime, ali smo ga prisiljeni prezreti jer moramo dalje, dalje, u opasnost i pogibelj. Na samom izlazu susrećemo zatvorenika, kojega dvojica pravosudnih policajaca vode u lancima, koji poskoči u mjestu kao da salutira i vikne: “Oko vaših glava uskoro će svijetliti ognjene aureole!”.
– Nema grada – reče Kihot kad se naša brigada svetaca i vitezova– revolucionara našla vani – ni bolnice više nema!
– Nije baš da ga nema, samo nije onakav iz kakvog smo došli… U drugom smo vremenu, brate, ovo je stara Požega, i čini mi se da točno znam u kojoj smo godini, čak i u kojemu smo danu. Čujete li topove, vidite li onaj dim koji se vije iznad brda koje se još ne zove Sokolovac?
– Ajmo više zapalit, šta meljete ko neke babe! Ko da ja ne znam koji je danas dan! – reče Ivana Požeška.
Kad sam napokon zapalio, u meni bukne požar, a moj duh zavrišti od neodoljive piromanske žudnje. Nema se vremena za uobičajenu pušačku meditaciju, nije ovo obično pušenje, premda je za mene svako pušenje neobično. Ispod mene nešto raste, razdvaja mi noge i diže u zrak. Obuzima me euforija, divlja konjica galopira mojom krvlju, ja nisam ja, ja nisam jedan, ja sam tisuće. Evo me na nebu, gdje jašem na golemu letećem nerastu, divljem porodu drevne slavonske prašume. Kad ispušem dim, koji se do maloprije oplemenjivao u mojim plućima, iz njegovih nozdrva rigaju plameni mlazovi. Pušim pomamno, palim nebo zlatnim bakljama. Toliko sam zabavljen time da sam tek tad primijetio Kihota i Ivanu Požešku. On jaše mršavo kljuse od zmaja, sličnom onome gušteru kojega ubija sv. Juraj kod Kamenitih vrata, duge mršave noge vise mu daleko ispod zmajeva trupa, ali i on riga sasvim respektabilnu vatru kad Kihot ispuše dim cigarete. Ivana Požeška leti na prekrasnu konju, od čije bjeline bole oči. U desnici joj je plameni mač, kojim pokazuje prema brdu ponad grada, na kojemu se nalazi još jedan grad opasan bedemima.
Bio sam u pravu, naša luda žudnja za cigaretom odvela nas je u 17. stoljeće, u godinu 1689. Dan je 12. ožujka. Fra Luka Ibrišimović predvodi ustanak protiv Turaka, koji su ponovno zauzeli Požegu, nakon što ih je, kao i iz čitave Slavonije, izbacila vojska kojom je zapovijedao grof Dünewald, koji je u rujnu 1687. prešao Dravu s 10000 vojnika da bi se združio s vojskom bana Nikole Erdeda i s hrvatskom narodnom vojskom pod generalom Baćanom te sa slavonskim dobrovoljcima pod Ivanom Sekulom. Međutim, nakon toga, Austrijanci su se uglavnom bavili pljačkom i pelješenjem naroda, kojemu je postalo gore nego pod Turcima, a ono malo vojske što je ostalo bilo je preslabo da se odupre turskim upadima. Tako je fra Luka morao uzeti stvar u svoje ruke:
“Već on svlači misničko odilo
I oblači od mejdana ruvo,
Pa on ide po ravnih sokacih
I pozivlje što vojevat more!”
– Turci se grčevito brane, idemo pomoći fra Luki, inače se nikad nećemo vratiti u naše vrijeme jer neće biti grada iz kojega smo otišli. I pušite jednu za drugom, palite cigaretu o cigaretu, nema gašenja dok ne pobijedimo! Ajmo, braćo, juriš!
Iako Ivana nije rekla “U boj!” nego “Juriš!”, što mi je zazvučalo sasvim partizanski i neprimjereno vremenu, iako protiv partizana ništa nemam, radosno smo poslušali naredbu i sjurili se u bitku, paleći Turke koji su nam se našli na putu. Ubrzo sam shvatio da moj borbeni nerast raspolaže s još nekoliko ubojitih oružja. Zasipao je neprijatelje plodovima svoje utrobe, koji su bilo tako obilni da su se čitavi odredi janjičara utapali u govnima poput mačića. Naročito je uživao u tome da kljovama skine akirdžiju s konja i onda ga, naglim trzajem glave, zafitilji na Požešku goru, Papuk ili još dalje, čak na Psunj. Ugledavši našu nebesku vojsku, uvjeren da smo od samoga Boga poslani, fra Luka se prekriži i onerašćen navali na Turke. Nije dugo prošlo, a na brdu nije bilo niti jednog Turčina koji bi bio sposoban pružati otpor, svi su bili spaljeni, posječeni, mrtvi ili smrtno ranjeni. Oni preživjeli u panici su bježali prema jugu.
Parkirao sam svog nerasta na poprište netom završene bitke. Dok se on gosti mrtvim i ranjenim Turcima, ja sjedim na bedemu i zaneseno promatram staru Požegu. U jednom trenutku priđe mi fra Luka, srdačno me zagrli i izljubi pa upita može li zahajati mog nerasta i popaliti Turke u bijegu.
– Ma nema problema, fra Luka, ali on riga vatru jedino ako pušiš. Morat ćeš zapalit cigaretu, a ne znam kako će to na tebe djelovat.
– Ako misliš na duhan, junače, ne brini se ti za mene, pušio sam ja već i baš mi se oho– ho– ho svidilo!
– Onda dobro. Evo ti par cigareta, to će biti dovoljno. Znači, duboko uvučeš dim i onda ga ispušeš, to je sve što trebaš učiniti, a moja beštija će odraditi sve ostalo.
– Uh, jedva čekam da poletim! Neću ja njih sve pobit, samo neke, a ostale ću pustiti da prošire glas među Turcima kakva mi oružja imamo. Ne samo heroinu s plamenim mačem i junaka na zmaju, nego i jahača letećeg nerasta, ej, brate, to će toliko prestraviti nevjernike da će se čuti do Stambola!
Fra Luka zajaši nerasta, koji nevoljko posluša moju naredbu jer mu se osladila vruća turčetina, pa se vine u zrak, paleći Turke u bijegu. Njegova vojska zadivljeno gleda svoga vođu kako leti nad Zlatnom dolinom pa neki predlože da ga od danas zovu Nerast, a brdo na kojemu je izvojevao pobjedu Nerastovac, što je, po meni, bilo sasvim u redu, a vjerujem da bi se i fra Luki, takvu korpulentnu junaku, također svidio taj nadimak. Stvar je praktički bila riješena jer su se svi vojnici složili s prijedlogom kad se javi neki žgoljavi klerik, koji se pojavio tek kad je sve bilo gotovo, te stane tumačiti kako je neprimjereno nazvati fra Luku Nerastom je je nerast, iako leteći, ipak samo svinja, a ne može se takva junaka i, što je još važnije, čovjeka Crkve nazivati svinjom. To pokoleba i rastuži vojsku, ali se, pognutih glava, pokore njegovu mišljenju.
– A Vepar? – dobacim kleriku – Šta fali Vepru? Šta fali tome da se brdo zove Veprinac?
On me pogleda sitnim zmijskim očima.
– A koja je razlika? I vepar je svinja. I to još divlja! To je bogohuljenje!
– Ma nemoj! A imaš li ti kakav pametniji prijedlog?
Ovaj to jedva dočeka i poče popovskom dikcijom pjevušiti kako, eto, fra Luka leti nebom poput sokola pa je sasvim primjereno zvati ga Sokolom, nebeskom pticom, a brdo njegova trijumfa Sokolovcem. Govorio je on zapravo dugo i kićeno, ali meni se gadi ponavljati tiradu lažljiva klerika. Čim se fra Luka vratio, ljutito sam zajahao nerasta i vinuo se u visine, ni ne pozdravivši se s njim. Ozlojođen krivotvorenjem i zatiranjem povijesne uloge, ne moje, nego moga miloga nerasta, ispričao sam mu što se netom dogodilo, na što on bijesno frkne i sjuri se natrag prema Sokolovcu. Kljovom zgrabi povijesnog revizionistu, odvoji ga od ostalih te ga zalije obilnim mlazom vruće mokraće. Iako sva vojska, skupa s fra Lukom, prasne u smijeh nazivajući klerika Popišankom, stvar nije bilo nimalo smiješna. Jer, kao što je fra Luka rekao, glas o letećem nerastu ili vepru zaista je mogao stići do Stambola i iz temelja potresti njegove zidine, ali kad je nerast postao sokol, taj glas je utihnuo još prije Banja Luke, među Turcima je nestalo straha, pa su i dalje nastavljali upadati u Slavoniju, paleći, pljačkajući i ubijajući slavonski živalj. Tko ne vjeruje, neka zaviri u povijesne arhive. Tamo sve piše.
Ili, ako je baš nepismena ljenčina, neka pita Stanka Andrića.
