Do kraja osnovne bavio sam se sportom, trenirao karate, nogomet i atletiku, istrčao puste kilometre s pokojnim Pavom i spokojnim Rifkijem, bio jedan od najbržih na 400 metara, čak sam na nekom natjecanju osvojio prvo mjesto u ronjenju. Legendarni Oršo, naš nastavnik tjelesnog, koji je prezirao mekušce i obožavao šuštave riječi na “š” kao što su “šport”, “šorc” ili “šlape”, od miline me udarao šakom u trbuh, po prsima, leđima i ramenima govoreći on je meni od ššš-kremena! Ništa od toga, međutim, nije me pripremilo za susret s čudovištem, tim više što uopće nije tako izgledalo: bila je to obična limena ili aluminijska kanta, unutar koje se nalazio pomični dio, s gumenim crijevom kroz koje se upuhivao zrak. Kad sam se prvi put suočio s njom, Oršo je tako gromoglasno viknuo da su svima zadrhtale, još nerođene, dlake ispod kože:

– Nemoj baš svom snagom, da mi ne razbiješ strop!

Ja sam ipak puhnuo svom snagom, ali nikakvo se lansiranje nije dogodilo, pomični dio spirometra penjao se jako sporo, kao da na njemu sjedi nekakav debeljko s teškim, pretilim cerekom. Čak su i šahisti imali bolje rezultate. Moja današnja doktorica misli da sam kao dječak imao astmu, koja je svima prošla ispod radara, no slaba mi je to utjeha kad se sjetim Orše. On najprije razrogači oči u nevjerici, a onda se u njima pojavi prezir, ja u neprilici ponovno puhnem, s još gorim rezultatom. Netko prasne u smijeh i ja ga ljutito pošaljem u pičku materinu, stoički očekujući da mi Oršo odvali šamarčinu. On ipak stane na moju stranu, promrmljavši:

– Neka, neka si ga poslo…

Dvije godine kasnije šamar od Orše ipak sam dobio. Desetak minuta prije nogometne utakmice, koju smo igrali u gostima protiv druge škole, Kaktus, naš golman, pozvao me ispod tribine i ponudio cigaretom. Nekoliko godina stariji od mene, višestruki ponavljač, bio je faca nad facama i cigareta ponuđena od njega bila je čast koja se ne odbija, iako uopće nisam pušio. Uto naiđe Oršo. Kaktusa samo prezrivo okrzne pogledom, a meni odvali takvu šamarčinu da sam odletio u gusti grm divljih ruža.

– A sad marš na zagrijavanje!

Nimalo frajerski, Kaktus otpjerja na teren, a ja se s mukom stanem izvlačiti iz bodljikava grma, što se pokazalo višestruko bolnijim od ulijetanja u njega. Gledam si ruke, noge, trbuh, opipavam lice: ja sam hodajući grm divlje ruže, s bodljama okrenutim naopako. Ponegdje iz mene raste cvijeće. Dok vadim trnje, osjećam bijes i povrijeđenost, čitavo tijelo, od tjemena do gležnjeva, gori, svrbi i krvari od silnih uboda i porezotina, ali najviše od svega peče me Oršin šamar. Moji suigrači, napola zaprepašteni, napola zabavljeni mojim izgledom, žele mi pomoći s trnjem koje sam nisam mogao dosegnuti. Odmahujem rukom. Neka, mogu ja s i trnjem. Neka samo boli. Žudim za osvetom. Pokazat ću ja tom Orši, koji, uostalom, puši ko Turčin i kojemu, kad god napravi stoj na rukama, iz trenirke ispadaju ključevi, upaljači i cigarete, kako se igra nakon što te bace u trnje. Ranjen i krvav, igram u transu, brz i neuhvatljiv, čas u obrani spašavam naš gol, čas jurim u napad, gdje se zabijam baš poput trna, postigavši sva tri gola za našu pobjedu. Moji suigrači grle me i tapšu, pogotovo onaj glupan Kaktus, zabijajući preostalo trnje još dublje u mene. Tad sam ih ipak zamolio da mi ga najprije povade pa neka me onda tapšu ako im se bude dalo. Moja mi je osveta, međutim, toliko popravila raspoloženje da više nisam bijesan na Oršu, dapače, željno iščekujem udarac u trbuh ili bicepse i riječ-dvije o kremenu, ako već ne čitavu rečenicu. Ali on samo prođe kraj mene, idući prema kombiju. I dalje sam u nemilosti.

Kad smo stigli u našu školu, čitavu ekipu je pustio kući, a mene pozvao u svoj kabinet. Reče mi da skinem dres i onda me cijelog namaže rakijom. Peče kao vatra i najradije bih vrištao, kad bi mi samo dopustio prkos.

– Peče li jako?

– Ma kakvi! Ali zato smrdi! – kažem, što u Orše izazove jedva primjetan smiješak, zbog čega sam pomislio da će me sad pustiti kući, nemajući pojma da moje muke tek počinju. Oršo iz ormara izvadi spirometar i stavi ga na stol.

– Ajde, da te sad vidim! Ima da mi pušeš u ovo čitav školski sat! Kreni! – reče pokrenuvši štopericu na svom športskom satu. U meni proključa parni stroj bijesa i onaj pomični dio poleti visoko gore. Upućujem Orši prkosni, pobjedonosni pogled. Ali on nije nimalo impresioran.

– Šta si stao? Puši! Pokazat ću ja tebi! On bi meni pušio! Takav krasan dečko, športaš! Za onoga mi se jebe, za njega je već kasno, taj već pije i krade, ali tebi ne dam se uništavaš! Puši!

Nastavio sam puhati, nošen onom parom bijesa. Oršo nije imao milosti, ali nisam je imao ni ja, obuzela me nemilosrdnost i prema sebi i prema njemu i prema toj prokletoj spravi, poželio sam je rasturiti i natjerati da eksplodira. Činilo se da sam na dobrom putu jer sam i dalje snažno upuhivao zrak sve dok u jednom trenutku na vrhu spirometra nisam ugledao onog cerekavog debeljka. Bio je, doduše, malen, ne veći od gumene lutkice Cice Kranjčara s desnom nogom na lopti, no težak, kao da je načinjen od neke veoma guste tvari. E ovaj put ću te satrati, gade, raspuhat ću te, rasturiti, od tebe će ostati samo mrlja na stropu. Međutim, što sam više i jače puhao, on je postajao sve veći i deblji, da bi se na kraju zaista razletio, iako ne onako kako sam ja želio. Od njegova prsnuća zrak postane težak i gust, a masni, zasaljeni oblak padne na moju glavu i ramena, pritišćući me prema stolu. Ispod tog oblaka grčio sam se i uvijao poput napola zgnječena crva, pušući i dalje u ono ogavno crveno crijevo kad bi mi to dopustio kašalj.

U jednom trenutku Oršo me potapša po ramenu i reče da je dosta.

– Ššš-ta-je-je-ve-već-pro-šlo-šlo-če-če-tr-tr-e-e-st-i-i-p-pe-e-t-mi-mi-mi-nu-ta? – kažem isjeckanim glasom, boreći se za dah, ali svejedno prgavo i izazivački, što Oršu oduševi preko svake mjere. Mlatnuvši me nekoliko puta, napokon izreče ono o kremenu, dodavši i granit, željezo, dijamant i još neko kamenje ili metale za koje nisam niti čuo. Na kraju me zagrli i poljubi u čelo pa upita hoće li me odvesti kući. Meni suze grunu na oči. Koja sreća! Koja čast! Već vidim kako Oršina crvena športska Škoda s blistavim kromiranim dijelovima skreće u našu malu prašnjavu ulicu, prolazi kroz zadivljeni špalir Ivanovića i Hodaka, Matoševića i Matkovića, Čekića i Karića, Gelemanovića, Ciprića i Milovanovića, i zaustavlja se pred našom kućom. Ne, ne, to bi ipak bilo previše. Naravno da sam to želio više od ičega, ali što onda, što poslije, kad od toga nema više, nema bolje, pa sam rekao da ne treba i da ću pješice kući. Štoviše, trčeći.

– Meni to dođe ko trening.

– Svaka čast, sinko, ali nemoj baš pretjerivat. Imao si naporan dan. I da, fantastično si igrao danas Bračun, Zajec i Cerin u jednom!

Od tih pohvala meni naraste krijesta, prsa mi se rascvjetaju, ramena podignu i rašire i ja napustim kabinet veći od sebe, stupajući hodnicima poput nadmena borbena pijetla. Ali čim sam zamakao za živu ogradu pokraj škole, prsa mi se ispušu, ramena spuste i usuču, glava klone na prsa, te se odvukoh kući poput satrane kokoši na koju je četa oroza naskakala čitav dan.