Napokon sam se dočepao terase Tomislava, naručio pola litre crnjaka i u mislima već vadio cigaretu. Ali učinio sam to tek nakon što mi je teta donijela pivo. Volio sam to mjesto, gdje konobarici govoriš hvala lijepa, gospođo, a zapravo kažeš hvala, teta, najdraža, umro bih da te nema, ona piće i hranu donosi gledajući te toplo i tetinski, imaš dojam da bi te još podragala nakon što te posluži. Pa čak i kad bečki bude savršeno sasušeni opanak, ona ga omekša tim svojim pogledom i ti ga jedeš sa zahvalnošću kao da je stigao ravno iz bečkog Meissl & Schadna.
Otpio sam nekoliko gutljaja, pustio da pivo zapljusne zahvalne obale želuca i tek kad sam osjetio da se smirilo na njegovu dnu zapalio sam cigaretu. AAAAAAAAAAAA! AAAAAUUUU! UUUUUUUH! Tomislav je moj Bajkonur, iz njega se ja ispaljujem u blaženi spokoj svemira. Ja sam duhanski kozmonaut koji je pronašao put do zvijezda i nemam se namjeru vratiti.
Kako mi se sad čine ništavne one muke što sam ih prošao dok sam se vozio vlakom od Gradiške do Zagreba, kad sam sebi obećao da za vrijeme putovanja neću pušiti, iako tad još nisu uveli špijunske zahode. Nekad, u mračno doba, vlak je tu relaciju prelazio za sat i dvadeset minuta, a sad je to značilo najmanje dva i pol sata apstinencije, možda tri, a vjerojatno i više. Kriza me uhvatila kad su se tri sata produžila na četiri. Otišao sam do zahoda, izvadio cigarete i dugo ih gledao, spremio ih natrag u džep pa se izbubao šakama po glavi, ne skidajući pogled s zrcala. Na čelu su mi izrasla dva mala vražja roščića, vraćao sam se natrag gledajući putnike s mržnjom, htijući im razderati duše i pobacati ih kroz prozor kao prljave masne krpe. Preskočio sam ispružene noge babca, čija su se stopala u najlonkama, s noktima orožnjalim poput svinjskih papaka, nalazila na sjedalu kraj mojega. Ta nadmena baba, koja je stalno nešto jela i pila, sfinga proždrljiva, sad se gosti pečenom piletinom, prsti su joj masni, brada ulaštena kao da je je satima polirala žutim kokošijim salom, miris te hrane mi je odvratan pa joj kažem, umjereno zlobno:
– Useri se više.
Babac, previše šokiran da išta kaže, zamaše oglodanim batakom, no tad se iz njezine utrobe ote dug, žalostiv zvuk, a iz nje grunu sve što je potrpala u sebe od Vinkovaca. Ona naglo spusti i skupi noge, a ja se uz đavolski smijeh premjestim u drugi vagon. Tamo sam sjeo prekoputa časne, kojih sam se inače bojao, iako ne poput crnih udovica, kraj kojih sam inače miran poput janjeta. Pogledam na mobitel: debelo smo ušli u peti sat putovanja. Stižemo u Dugo Selo. Mene tu hvata zanos i ponos, još samo malo, izdržat ću, dakako da ću izdržati, nema u meni više zlobe, draga mi je čak i ta zakrabuljena susjeda pa je pitam je li istina da časne zaista izvode čudesa s prstima o kojima pišu u francuskim erotskim romanima s kraja 18. stoljeća i može li se na Badnje veče jesti pečenica, kao što tvrdi njezina kolegica iz jednog samostana na Kaptolu. Nisam dobio odgovor ni na jedno pitanje, a nije me bilo niti briga, jedino mi je bitno da vlak krene. A on, vlak, zaista krene, pa stane i – zapali se. Konduktor nas tjera iz vlaka, ali ja se ne dam, sviđa mi se taj miris paljevine, udišem ga požudno, smiruje me i tješi. Na kraju ipak iziđem, smjestivši se kraj grupe okorjelih pušača, od kojih neko vrijeme kradem dimove, ali onda se sjetim svoje pokore, sam sebi odvalim šamarčinu te se udaljim od njih na deset metara. Oni me gledaju kao luđaka, ali krišom i bojažljivo – dok stojim tamo na žegi, dok mi sunce tuče u čelo, dok ih sve intenzivno mrzim. Stajao sam tako punih sat vremena, nepomičan poput Afganistanca na straži, trpeći svoju pokoru, sve dok kondukter nije rekao da je kvar popravljen i da nastavljamo putovanje. Nakon šest i pol sati stižemo na Glavni kolodvor. Golgota je iza mene. Marširam Zrinjevcem kao da sam ga oslobodio.
Taman sam palio drugu cigaretu kad me netko uhvati za rame. Bio je to neki kržljavi Francuz, pljunuti Sartre, koji je sa suprugom i djetetom zauzeo susjedni stol, meni iza leđa, te je počeo histerično vikati da ugasim cigaretu, pokazujući pritom na neuobičajeno veliko dijete koje je, međutim, sjedilo zavaljeno u kolicima za bebe.
– Odjebi, žabac, ima još slobodnih stolova, sjednite za onaj na drugom kraju terase – rekao sam mu na engleskom i okrenuo se dovršiti cigaretu. On me ponovno primi za rame. Sad sam već spreman odvaliti ga kriglom, iako bi za njega bio dovoljan i čveger, a onda se sjetim kako mi je Mark, Pilotov prijatelj iz Londona, profesor povijesti i nogometni huligan, pričao kako on i njegova ekipa povremeno odlaze u Calais samo zato da bi zajebavali francuske konobare. Svakih pet minuta naručuju runde govoreći konobaru da odskakuće i doskakuće s pivom, imitirajući kretanje žapca i umirući pritom od smijeha. Ruku na srce, Francuzi su mi draži od Engleza, ali ovaj ne spada u takve Francuze. Međutim, nikako se nisam mogao sjetiti kako se kaže “odskakući”, pa sam rekao:
– Ju sili frog, ping pong tu fak ofis!
Te riječi popratim kretnjom koja znači skakutanje. Drugom rukom čvrsto stežem kriglu, u slučaju da mu se ne svidi moja šala. Ali u tom trenutku dođe do potpunog obrata. Naime, ona velika beba, zbog koje je i nastao čitav problem, ponovi moje kretnje pa reče uz veseli smijeh:
– Ju sili frog, ping pong tu fak ofis!
I tako desetak puta, mašući rukama i smijući se iz sveg glasa.
Nastane urnebes. Bebina mama, lijepa i senzualna južnjakinja, s kojom bih se lako mogao zamisliti kako pijemo vino na nekoj terasi u Aix-en-Provenceu i razgovaramo, recimo, o Cézanneu, uzme bebu u naručje i stane s njom ponavljati tu besmislenu rečenicu, gledajući me orošenih očiju i sa zahvalnošću. Na kraju me stane ljubiti. I beba me ljubi. Ljubi me i kržljavi Sartre te poziva da sjednem s njima za stol da proslavimo te prve riječi što ih je njihova beba izgovorila u životu. Ništa mama, ništa tata, dakle, nego ju sili frog, ping pong tu fak ofis!
Sad ja plačem. Džaba meni moji roščići. Mislim, kakav je to kilavi trećerazredni vrag u meni, koji me samo naganja po svijetu i tjera da činim dobra djela!? A šta taj svijet meni radi? Ni popušiti mi ne da na miru.
Ping pong tu fak ofis, ju sili frogs.