U tačkama vozim neko staro željezo koje namjeravam prodati Braci, ciganskom kumu s Mrcinjišta. Tačke cvile pod težinom, to su sve neki masivni komadi, dijelovi od tenkova i topova, nemam pojma otkud meni to uopće. I još mi na pola Trenkove pukne guma. Guram dalje, ali ide teško, na ulazu u Kelerovu sam na izdisaju, rebra su mi tijesna, srce samoubilački nalijeće na njihove rešetke. Odjednom, sve zaškripi, ali ne u meni nego oko mene, to se zemlja trese, kuće nestaju, sa svih strana nadire voda. Tačke tonu, a ja se okrećem na leđa i puštam da me voda nosi prema Mrcinjištu jer od kašlja ionako ne mogu plivati.

Udaram glavom o nešto čvrsto. To je neki mol. Oko mene se ljuljuškaju drakari. Tamo gdje bi trebala biti kuća ciganskog kuma nalazi se drveni dvor vikinškog kralja. Mrcinjište je Kattegat. Visoko iznad mene, koji sam još uvijek u vodi, sa sluzavom dušom u nosu i ustima, Ragnar Lothbrok gleda me preko bodeža kojim čisti nokte.

– Pa gdje si dosad, ajmo više napravit tog krvavog orla! Prodisat ćeš ko beba i pravac Valhala! – reče on, ščepa me za kragnu, izvadi iz vode pa baci na neki podij podignut od grubih dasaka. Htio sam ga pitati boli li taj krvavi orao baš jako (jer ako boli ja bih to rado izbjegao), ali nisam mogao od kašlja, a i uskoro sam shvatio da je on mesar bez premca koji bi i krmaču od 400 kila rastrančirao dok još hoda, a gdje ne bi mene kržljavca. Dva reza nožem na leđima nisam ni osjetio, a samo sam po tupim udarcima sjekirice shvatio da mi već siječe rebra. Ono što jesam osjetio bilo je ogromno olakšanje kad mi je zrak napokon ušao u tijelo. Zbog toga se počinjem smijati, što vikinška publika pozdravlja zadivljenim hukom, tumačeći to kao izraz moje hrabrosti. Nije mi drago što ih varam, ali drag mi je taj huk i divljenje, naročito velike oči musavih klinaca s cigaretama u labrtama… Čekaj malo… Varaju li to oni mene, nemoguće da vikinški balavci puše, nešto tu nije u redu, čak mi se čini da krajičkom oka iza sebe, umjesto Ragnara, vidim Bracu.

– Jesi spreman? Da ti izbacim krila? – upita Ragnar, koji ipak je Ragnar, samo što sad zvuči kao Braco, ali me za to više nije briga.

– Čekaj malo! De reci onom malom da mi da jednu putnu pljugu.

– Daj mu pljugu! Daj mu kutiju! Ma dajte mu cijelu šteku!

– I upaljač! – kažem ja.

– I upaljač! Zippo, daj mu zippo! Da mu se ne ugasi na vjetru.

Kad sam zapalio i udahnuo prvi dim, moja krila zatrepere od miline, a onda se razmašu takvom silinom da čak ni Ragnarova snaga nije bila dovoljna da me zadrži. Vinuo sam se u zrak i poletio nad gradom. Praveći divne oblake od cigaretnog dima, uskoro sam nadletio svoje dvorište. Malo dalje vidim ljepuškastu debelu susjedu kako zabrinuto gleda u nebo. Ne sviđaju joj se oblaci koje pravim. Ona misli da su to chemtrailsi.

Ostaj zbogom rodni kraju ostaj zbogom dobri maju.