Dobro, dobro, neću šmrcati, neću kašljati, šmrcat ću i kašljati za mjesec dana; ako ni za mjesec dana ne budem smio, odgodit ću to za još mjesec dana. Ipak, morat ću šmrcati, morat ću kašljati. Nebesa, ako mi ne dopustite da šmrcam, ako mi ne dopustite da kašljem, uzet ću u obzir cijelu situaciju, razmotriti širu sliku, ali morate znati da mi dugujete ponešto. A već mi otprije dugujete štošta.

Dobro, dobro, neću širiti glasine. Da ne bih širio glasine, svojedobno sam začepio uši, zatvorio oči, ali budući da tada nisam mogao vidjeti ni čuti onaj uvijek za jedan takt prespori glas koji nije glasina, ipak sam izvadio čepiće iz ušiju, otvorio oči. Ako je pogrešno ono što govorim, Nebesa, onda mi dodijelite položaj u vladi, pa ću imati priliku da vidim šire.

Dobro, dobro, neću umrijeti, a neću dopustiti ni svojoj obitelji, prijateljima, kolegama da umru. Zovem ih telefonom jednog po jednog. Pitaju me jesam li dobro i nisam li klonuo duhom. Žele me vidjeti po cijenu života. Ja kažem: nije ništa, nije ništa, samo mi se proširila svijest. Oni se zbog toga još više zabrinu. Ja zbog toga moram izaći i vidjeti ih, kao da ulice pripadaju nekom drugom, a ja sam tek slučajno prolazio onuda.

Nakon svakojakih laži uspijem dobiti odobrenje za izlazak, upamtim svu silu lozinki za pojedine četvrti. Vidim prijatelje, kolege kako zure u prazno, igraju se na mobitelima, pjevaju, kuhaju, pišu pjesme; kad odbiju da se vidimo, znači da vode ljubav. Ja ih s vanjske strane vrata podsjetim: voditi ljubav, to može, ali pornografija ne dolazi u obzir! One oči nadležne za praćenje razvoja situacije s epidemijom prate i javno mnijenje i širenje pornografije.

Dobro, dobro, neću stvarati dodatne nevolje. Slažem knjige na policama, brišem i čistim stol i stolicu, dezinficiram biljke na prozorskoj dasci, pričam mački priče. Zaustavljam misli, zaustavljam znatiželju, nalazim krila skrivena prije mnogo godina u ormaru za cipele. Ispričavam se, Nebesa, moram poletjeti! Moram makar malo letjeti vedrim nebom! Ali prije nego što poletim moram smršavjeti, pročistiti pluća, klistirati se, pogledati se u zrcalo.

Gledajući dolje s plavim nebosklonom na leđima, moram reći: volim ove gradske zidine i ljude među njima. Zlobno zborim samo o sebi, ne o ljudskom svijetu. Volim taj ponešto smeten, ponešto smiješan, ponešto neotesan narod, iako sam većinu vremena i ja jedan od njih. Svi zbijaju šale s ovom epidemijom, osim onih koje ni liječnici ne mogu spasiti – 

nikad se nisu pripremili za smrt.