Povijest Danteovog osobnog i književnog utjecaja bila bi veoma zanimljivo štivo. Ni jedan veliki pisac nije izazvao toliko oprečnih emocija. Jedna činjenica osobito skače u oči: On je uvijek više privlačio žene nego muškarce. U određenom smislu, on je ženski pjesnik par excellence. Određeni tipovi muškog genija uvijek su mu bili nenaklonjeni. Goethe ga nije osobito cijenio. Voltaire mu se rugao. Nietzsche ga je nazvao "hijenom koja poetizira među grobovima".

Istina glasi da žene vole Dantea zbog istog razloga zbog kojeg ga muškarci mrze. Kod njega, seks je središte svega. Ne treba biti obmanut time što Dante veliča "čednost", dok joj Voltaire, Goethe i Nietzsche jedva posvećuju bilo kakvu pažnju. Samo to hvaljenje uzdržanosti je isticanje seksa kao nečega ključnog. Ovi drugi se poigravaju erotskim nagnućima, koketiraju s njima u svom životu, u svojoj umjetnosti i svojoj filozofiji; a onda, pošto su odložili opasnu igračku, kao što kaže Machiavelli, "oblače prikladno odijelo i vraćaju se u društvo sebi ravnih – velikih mudraca starine".

Nema dvojbe da je taj poganski stav prema seksu, ta sklonost da se od njega načini sporedna i laka stvar, ženama strahovito iritantan. Ako je, kao što tvrdi njemački mislilac, svaka žena kurtizana ili majka, onda je shvatljivo da umjetnici i mislioci koji odbijaju i zamamnosti jedne i ironičnu nježnost druge ne spadaju među one koji se mogu "voljeti". Dante ne odbija ni jednu ni drugu; i k tome još očituje onaj osobit spoj grube snage i dirljive slabosti koji je tako neodoljivo privlačan ženama. One se dopuštaju podvrgnuti, s određenim žacanjem ali i zadovoljstvom, njegovom žestokom autoritetu, a istovremeno se mogu igrati "mamice" zahvaljujući njegovoj slabosti. Taj je majčinski instinkt ironičan koliko je i nježan. Podsmjehuje se visokim idealima ili ekscentričnom djetetu koje tetoši, ali ne bi ga ni za što mijenjao. Što žena ne voli, bilo da je majka ili kurtizana, ona je druga vrsta ironije, ironija filozofa, koja potkopava i njezin majčinski osjećaj i njezina strastvena milovanja. 

Žene, pa i one najvrsnije, ni na trenutak ne zaboravljaju razliku među spolovima. Zapravo, moglo bi se reći da su od svih žena one kojima je seks najmanje bitan upravo profesionalne prostitutke. Za njih, seks je čista banalnost.

Kako se brzo i snažno budi interes i najkreposnije žene čim se povede govor o kakvoj ljubavnoj aferi. U tome pogledu, svaka je žena rođena "provodadžijka". Seks za njih nije nešto odjelito, uzbudljivo vulkansko, podložno luđačkim erupcijama, čudnovatim nastranostima, ali često potpuno zaboravljeno. Kod njih on nikad nije potpuno zaboravljen. Raspršen je posvuda. Virka iza bezbrojnih malih gesta i migova. Divlja čednost Artemide nije nikakva zbiljska iznimka. Seks je nešto suviše ozbiljno da bi se time zabavljalo. On je sve ili ništa.

S vatrom se ne igra. Ovim zapažanjima ne želimo umanjiti dražest ili dostojanstvo žena. Ovo nije nikakva kleveta na njihov račun. One nisu tražile da tako bude. Tako jednostavno jest.

Obiteljski život kakav su razvile europske nacije neobičan je kompromis. Njegove su prinude i ograničenja težak teret za oba spola. Muška razbludnost se buni protiv njega, i čitav ga moderni feministički pokret uzdrmava u samom temelju. No, ostaje za vidjeti hoće li Priroda dopustiti bilo kakvu zadovoljavajuću, usklađeniju alternativu.

Bez sumnje, što se tiče očitih čina, žene su daleko "čednije" od muškaraca. Tek kad ostavimo sferu izvanjskih djela i uđemo u sferu skrivenih strujanja duše, sve se mijenja. Ovdje biblijska priča nalazi svoj dokaz, i Evine kćeri vraćaju se svojoj majci. U tome počiva tajna one manije za ličnim koja je svojstvena ženskoj konverzaciji. Žena može biti fina i uglađena koliko hoće, ali u njezinim primjedbama i šalama odražava se um koji je strastveno prihvatio, ili osvetnički odbio, približavanje određene invazije; a nikada um koji se, u svojoj apstraktnoj ljubavi prema lijepom, ne može čak ni sjetiti kako je iznjedrio takve misli!  

Upravo su zbog uske povezanosti religiozne emocije i seksualne emocije žene uvijek bile religioznije od muškaraca. To možda znači jednostavno da su žene bliže tajni univerzuma od muškaraca. Doista je moguće da je tako. Muškarac ima racionalizirajuću sklonost razdvojiti svoju inteligenciju od svoje intuicije – no, možda je upravo njihov spoj ono što otvara ta čarobna vrata? Sama svetost – taj najizvrsniji cvijet umjetnosti karaktera – duboko je ženska stvar. Najsvetačkiji sveci, što će reći oni koji naočigled nose neopisiv biljeg svoga Učitelja, uvijek posjeduju stanovitu ženstvenost.  

Svetost je ženin ideal – moralnost muškarčev. Jedan se temelji na strasti, i pomoću ljubavi uzdiže nas iznad zakona. Drugi se temelji na poroku i uzmicanju od poroka, i nema nikakav drugi horizont. 

Zbog toga zemlje u kojima je imaginacija duboko ženska kao što su Rusija i Francuska imaju svetost kao ideal. Dočim Engleska ima svoju puritansku moralnost, a Njemačka svoju znanstvenu učinkovitost. Potonje bi rase trebale sjesti kraj Danteovih nogu, ne bi li se poučile tajni "Blažene Vizije" koja seže daleko onkraj moralnosti kao i znanosti. Postoje, doduše, određeni momenti kad nas talijanski pjesnik uznosi u reski i prorijeđeni zrak one "umske ljubavi prema Bogu" koja ostavlja seks, kao i druga ljudska osjećanja, na beskrajnoj udaljenosti. Ali to spinozističko raspoloženje nije prirodno podneblje njegove duše. On je uvijek spreman vratiti se, uvijek željan "uvući u priču Beatrice". Wagnerov "Parsifal" možda je najflagrantniji primjer te dvosmislene povezanosti religije i seksa. Sentimentalna blasfemija onog prizora pranja nogu svjedočanstvo je dubina seksualne morbidnosti u koje nas ta strastvena religija samilosti može odvesti. Sjetimo se samo onoga lika u bijeloj noćnoj halji kako blagoslivlje svoju preodgojenu kurvu! Žalosno je što se Wagner ikad dotaknuo keltske Legende – za njemačku sentimentalnost u spoju s keltskom legendom potreban je jedan Heine.

Doista, krajnje je teško pisati o odnosima između romantične ljubavi i pobožne religije, i to još učiniti u velikom stilu. Upravo je u tome Dante nenadmašan. I upravo je zato, usprkos svoj njegovoj veličini, njegov utjecaj na modernu umjetnost bio tako morbidan i rđav. Ljigava senzualnost takozvane "prerafaelitske škole" – senzualnost nakvašena posvećenom vodicom i naparfemirana tamjanom – odiše plijesni koja nikad nije smjela biti povezana s Danteovim imenom. Svi najgori moderni pjesnici, najafektiraniji i najcjepidlačniji, pozivaju se na Dantea i žele pripadati njegovom plemenu. Ali oni nalikuju božanskome pjesniku onoliko koliko muhe koje se hrane Cezarovim mrtvim tijelom nalikuju junaku koji zbog njih zaudara po truleži! 

Naš ga je čestiti Oscar shvatio. Neki od najljepših pasaža u "Intentions" upućuju na njegovu poeziju. Je li "Božanstvena komedija" bila suviše oštrih obrisa i bridova za Waltera Patera? Nevjerojatno je da je Dante bio u tolikoj mjeri prepušten drugorazrednim interpretatorima. A i ilustratorima! O, ti sentimentalisti sa svojim Beatricama što prelaze preko Ponte Vecchia praćene sjetnim pogledima tužnih mladića! To je sve uvreda – svetogrđe – najponositijemu, najaristokratskijemu duhu koji je ikad kročio zemljom. Zašto nije Aubrey Beardsley zaustavio tog mladića na pragu? Onaj koji je bio model njegove "Ave atque vale!" itekako je mogao poslužiti za Casellu, pjevajući među hladnom trstikom u osvit bijele zore. 

Postoje naime prizori kod Dantea koji imaju čudnovatu, daleku, nastranu, arhaičnu ljupkost određenih figura na zidovima egipatskih hramova ili na ranim grčkim vazama. Ovdje pravi umjetnik u njemu zaboravlja Boga i Beatrice i čitavu hijerarhiju svetaca. Upravo zato,  zbog tih blistaja, nalazimo mnogo čudaka među njegovim štovaocima koji sami nikad neće učiniti onaj korak da "ponovo ugledaju zvijezde". Nerazboriti su oni kojima se Dante čini toliko krutim i teološkim, platonističkim i pobožnim, da ne mogu zaviriti u njegove knjige. Oni i ne slute kakvi se škakljivi planeti, kakvi mračni pogani meteori pomaljaju rubom njegove zvijezdama obasjane ceste. Njegova Zemaljska Dama, kao i njegova Nebeska Dama, može imati mjesec pod nogama. Ali ni jedna od njih ne zna, kao što zna njihov posvećenik i ljubavnik, što leži na drugoj strani mjeseca.  

Ono što nam Dante ostavlja kao svoj vrhunski dar jesu njegov ponos i njegova poniznost. To se dvoje uzajamno doziva, korespondira. I posramljuje nas. On, jedini od velikih umjetnika, u ruci drži istinski mač Duha koji dijeli i razgoljuje ljude i stvari. Nema potrebe stavljati sav naglasak na podjelu između niže i više Ljubavi, između pakla i raja. U životu postoje i druga razlikovanja od tih. I među svim razlikovanjima, među svim tim distinkcijama što razdvajaju "uzvišeno" od "niskog", plemenito od neplemenitog, lijepo od ružnog, velikodušno od uskogrudnog, Dante vitla nemilosrdnim mačem one "vječne odijeljenosti" koja je nešto najtragičnije na svijetu. U najistinitijem smislu riječi tragično! Jer među toliko mnogo stvari i toliko mnogo ljudi koji tako moraju biti "odsječeni", nalaze se i one stvari i ljudi što nas diraju duboko u srce svojom smrtonosnom dražesti i svojom sjetnom nemoći. Kroz magluštine i smradni dim našega bezglavog doba – doba koje se diči time što je iznad dobra, dok je ispod lijepog – kroz gusti zrak nemara prerušenog u toleranciju i ravnodušnosti prerušene u ljubaznost, bljeska se ognjeni mač Firentinčeva Prezira, dijeleći pravedno od nepravednog, istinito od lažnog i junačno od banalnog. Pa što ako njegova "podjela" nije naša "podjela", njegova "formula" naša "formula"? Dobro je za nas biti sučeljenima s takvim Prezirom. On nas tjera nazad "vrijednostima"; i posve je sporedno jesu li naše "vrijednosti" one ukusa ili one pobožnosti. Život ponovo postaje potresan. Vječita drama ponovo zadobiva svoj "ton", i svečana liturgija posljednje iluzije nanovo nalazi svoj vlastiti ritam i vlastitu glazbu.    

Onaj Anđeo Božji koji je, kad im je srce obuzeo strah pred plamenjem obasjanim bedemima Disa, tako žurno sašao preko voda i ugušio drzovitost Pakla – s kojim Prezirom on odvraća svoje lice čak i od onih kojima je pritekao u pomoć! Ne susrećemo li ponekad, čak i u ovom životu, bića slična tim Božjim "glasnicima", puna prezira prema svemu zemaljskom, koji prolaze putom na svojim tajanstvenim misijama?

Početak Pakla sadrži najokrutniji sud ikad izrečen nad našim naraštajem. On toliko odgovara duhu ovoga doba da, kad ga čujemo, zateturamo kao ubodeni. Nismo li upravo mi mnoštvo kukavica krivih za "veliko odreknuće"? Nismo li upravo mi oni bijednici čiji je slijepi život tako podao i nizak da žude za svakom drugom sudbinom? Nismo li upravo mi oni koji nisu ni za Boga ni za njegovog Neprijatelja, već "za sebe"; koji se ne mogu skrasiti čak ni u Paklu, da kojem prokletniku ne bi dali razlog za slavu? Sama strahotnost tog pometanja nepogrešivim sječivom, koje nas razdvaja i dijeli i od vlastitih kostiju, vjerojatno će nas (daj Bože!) nagnati da se vratimo svojim blagim "ljubiteljima čovječanstva" koji "poznavajući sve, sve opraštaju". Ali ponekad se pitamo ne bi li život kojim u cijelosti vladaju "ironija", "samilost" i civilizirani "interes", izgubio sav svoj okus. Postoji opasnost, ne samo za naše moralno čulo, nego i za naše imoralno čulo, u tome srdačnom ozračju sveopćeg prihvaćanja koje se pretvorilo u modu. 

Što ako su, na kraju krajeva – makar ovaj svijet i bio tako jadna farsa – ludi ljubitelji i mrzitelji, zastrašujući proroci i umjetnici bili u pravu?     

Zamislimo da farsa ima klimaks, katastrofu. Često ponavljamo kako je "sve moguće"; ali ta osobita mogućnost slabo golica našu maštu. Doista, bio bi to prije antiklimaks kad bi se ispostavilo da je suluda Komedija kojom mislimo da upravljamo zapravo Božanstvena Komedija – a mi oni s kojima se zbija šala. Ne tvrdim da je to vjerojatno. U skladu s našim saznanjima o tome kako se stvari odvijaju na zemaljskoj pozornici, prije bi se moglo pretpostaviti da u okladi između vjere i nevjere nikad nećemo otkriti tko je doista pobijedio.    

Ali Danteov "Prezir" nije ograničen na pobjednike u kozmičkoj utakmici. Ima junačnih duša u paklu koje, svem svom očajanju usprkos, ne popuštaju niti se za dlaku odriču od svoje smionosti. Takav je onaj veliki gibelinski vođa koji je osuđen jer je "poricao besmrtnost". "Ako su moji bili nagnani u bijeg od tvojih – to me muči više nego ovaj plamen." U jednom pogledu Dante je bez ikakve sumnje najveći pjesnik na svijetu. Mislim na njegovu moć uzvisivanja veličajnosti i užasnosti ljudske rase. Kroz trodijelno kraljevstvo njegove "Terza Rime" prolazi, u tragičnom slijedu, cjelokupna povorka ljudske povijesti – i svaki njezin lik, svaka usamljena osoba, bilo među blaženima, pročišćenima ili prokletima, obavijena je, kao kakvim ognjenim ruhom, strahovitim dostojanstvom bivanja čovjekom. Oštrica koja tako bljeska nad svakim pojedinim čovjekom i svakom pojedinom stvari, usred naših mutnih i tričavih općenja, nije ništa drugo doli bijesna ruka ljudske imaginacije što uobličava život u nešto više od njega – stvarajući, ako ne otkrivajući, sublimnije zakone. 

U izražavanju onog ushićujućeg osjećaja značajnosti ljudske sudbine što ga pobuđuju određena povijesna imena, nitko mu nije ravan. Kratki, žigošući reci kojima se Božji neprijatelji urezuju u svoje spomenike "od mjedi trajnije", kao da daju prokletstvu sjaj slave. Tko može zaboraviti onog "simonista" i "sina Sodome" kako podiže ruke iz najdubljeg Ponora i pokazuje "figu" Bogu? "Evo ti, Bože, tebi je upravljam!" Tu postoji žalac neobuzdane blasfemije, osobne uvrede, koji nadilazi sve granice.

A ipak, kome nije drago što je "Pistojac" izrekao to što je izrekao – iz svoga pakla – svojemu Tvorcu? Nije li Newman možda u pravu kad tvrdi da ljudsko srce po prirodi "ne ljubi Boga"?

Ali možda u čitavoj pjesmi nema ničega ljepšeg od onog veličanstvenog popisa časti nekrštenih pokojnika, koji tvore pratnju plemenitoga Neznabošca. Tužni, ali ne nesretni, oni šeću svojim poganskim Hadom, zadubljeni, kao negda, u razgovore o filozofiji i poeziji i Tajni života. 

Ti pojedinačni reci, posvećeni takvim imenima, posve su jedinstveni u književnosti. Taj "Cezar u oklopu, s očima kao u grifa" izaziva bunt živ kao poklik njegovih vlastitih legionara, dok "Saladin, sam i odvojen" satire u prah naš kršćanski ponos dok prolazi mimo, s turbanom na glavi i iskrivljenom sabljom za pasom, sanjajući o pustinji. 

Zacijelo, u takvim je bljeskovima, a ne u dogodovštinama s Beatrice i dogodovštinama s đavlom, pjesnik najviše na svom tlu. Potrebna je vjerojatno određena zapretena dramatična strast prema cjelokupnom prizoru ljudskog života da bi se ti reci doživjeli na pravi način. A potreban je i onaj spoj prezira i poniznosti koji je njegova glavna osobina. Ista zapretena žerava "dubokog poštovanja" obilježava i Danteov odnos prema starijoj književnosti. Ni jedan autor u povijesti čovječanstva nije imao tako dramatičan osjećaj za čarolije stila i rituala riječî.    

Oni stihovi, "Ti si moj učitelj i moj autor. Od tebe sam naučio lijepi stil koji mi je donio toliku čast", sa svojim zvonkim slogovima što se ulijevaju u "onore", otvaraju nepregledno polje estetske kontemplacije. I njegovi citati također, iz Psalama i Rimske liturgije, postaju, njihovim imaginativnim uklapanjem, dio njegova vlastitog stvaralačkog genija. "Vexilla regis prodeunt Inferni!" – tko to može čuti a da ga ne prođu srsi, kao da su zaorile trube Napoleonovih četa najavljujući carev dolazak? U prisutnosti takvih momenata cjelokupna minucioznost kulta Beatrice pada u sjenu. To romantičko izopačenje seksualnog instinkta samo je psihička pokretna sila. Jednom stupivši na taj divotan i strašan put, pjesnik zaboravlja sve osim "principa Ljepote" i "sjećanja na velike ljude". Sve to popraćeno je Danteovim strastvenim poštovanjem prema starim povijesnim mjestima – pokrajinama, gradovima, rijekama i dolinama njegove rodne Italije. Čak i kad podigne glas i prokune ih, kao što kune vlastitu Firencu, to je samo naličje istog raspoloženja. Gradovi u kojima su boravili ljudi postaju žive osobe; i Dante, koji je i u ljubavi i u mržnji bio Talijan nad Talijanima, nikad prema njima nije ravnodušan. Kako modernim ušima neobično zvuči to uzbuđenje kad neki prognanik, čak i među mrtvima, susretne drugog sugrađanina njima zajedničkog "grada znamenitoga"! Ako je svijetu danas išta potrebno, onda je to preporod tog klasičnog "domoljublja", koje nas jedino može spasiti od plitkosti artificijelnih komercijalnih Carstava. Novi "internacionalizam" je zloćudni proizvod generacije koja je postala potpuno "iskorijenjena", koja je izgubila svoje korijenje u tlu. To je anglo-germanski izum, i nasuprot njemu stoji ponosna žilavost latinske rase koja, čak i danas, utječe onome što Barrés naziva "štovanje svojih pokojnika".

Anglosaksonski Industrijalizam i teutonska Organizacija danas su gospodari svijeta. Ali u suptilnijim časovima kad ljudski duh ne može "živjeti samo od kruha", on se mora okrenuti latinskoj i, možda, slavenskoj rasi. Moderna internacionalna carstva mogu poništiti lokalne granice i srušiti lokalne oltare. Usprkos njima, i njima u inat, duša drevne rase nastavlja živjeti u svojim svecima i umjetnicima što kuju urnu za njezin pepeo, iz kojeg će ona uskrsnuti poput Feniksa.

I sam je Dante, sanjajući o uzvišenom Vergilijevom proročanstvu svjetske države, pod duhovnim Carom, želio obnoviti Pax Romana u kaotičnome svijetu. Ta vizija, takav Orbis Terrarum pod Kristovim nogama, nema apsolutno ničeg zajedničkog s materijalističkom dominacijom modernih komercijalnih carstava. Ona je srodnija s određenim utopijama modernih revolucionara. U svome duhu, ona nije ništa manje latinska od tradicionalnih običaja gradova-država koje bi uključivala. Njezinu zbiljsku bit nalazimo u asimilirajućem geniju Katoličke crkve, koja posvećuje ali ne uništava lokalne oltare – koja preobražava, ali ne uništava, lokalne pobožnosti. Tko može poreći da ta nevjerojatna vizija odgovara najdubljoj potrebi modernoga svijeta?

Otkriće neke planetarne sinteze u sklopu koje mogu cvasti svi strastveni tradicijski kultovi, koji neće jenjavati nego upravo postajati sve jačima, pod nekim novim Univerzalnim Gradom – upravo je to možda ono što duša zemlje, "sanjajući o stvarima koje dolaze", u ovom trenutku razvija.   

Tko zna neće li možda nov ugled što ga je zadobila ruska misao uslijed rata pospješiti dolazak takvog "novog života"? Znamo da je panslavenski san, još od doba Ivana Groznog, težio prema takvom duhovnom jedinstvu, i možda bi bilo dobro podsjetiti se da je Dante uvijek očekivao Osloboditelja "s one strane Alpa". Tko zna? Veliki i oprečni talasi života nadimaju se i razbijaju jedni o druge, ostavljajući za sobom samo pjenu. Iz kaosa se rađaju zvijezde. Možda je čak i govoriti o "jedinstvu" dok se stvorenje komeša i šumori u svome zastrašujućem vrtlogu čista ludost. Đavolci ironije podrugljivo se smiju, dok sveci ustraju u svome bdjenju. Čovjek je čudnovato stvorenje: ponekad, čak i često, teži više svome uništenju nego svome spasu.

A u međuvremenu, demoni života nastavljaju sa svojim plesom. Dante može sazdati svoj veličanstveni trojni univerzum u svome veličanstvenom trojnom ritmu, i ograditi ga mjedenim zidovima. Ali oni i dalje plešu. Pjesnikov ponos i strastvenost njegove poniznosti mogu nas zbuniti i prestrašiti – ali "proklete groteske prave arabeske, kao vjetar na pijesku!"