Kurt Erich Suckert, proslavljen kao Curzio Malaparte, rodio se 9. lipnja 1898. u Toskaniji, umro je 19. srpnja 1957. Imao je buran život, dragovoljac je Prvog svjetskog rata, uređivao razne časopise između dva svjetska rata i tijekom Drugoga, promijenio brojne političke košuljice: bio fašist, pa kako bilježi Leksikon svjetske književnosti (pisci), „lijevi fašist satiričke orijentacije, napokon gorljivi simpatizer NR Kine.“ Ista edicija u tomu posvećenom djelima Malapartea nije uvrstila na spisak. Ovo nije slučajno, budući da su Malaparteova djela pisana na rubu između izvještaja i vrhunske književnosti, pa je desetljećima čak i u ovim svakodnevnim praksama razvrstavanja knjiga po policama mnogima bio problem gdje svrstati njegova djela: u reportaže ili fikciju. Povjesničari nikada nisu posezali za romanima „Kaputt“ i „Koža“, iako tim djelima šeću mnoge znamenite osobe tog vremena, jer je Malaparteov stil, dubinski ironičan, otežavao pristup onome što je zbilja bilo rečeno ili se dogodilo. Otac mu je bio Nijemac, protestant, majka Talijanka, katolkinja, rastao je u stranoj obitelji, kao usvojenik, a već 1916. bježi iz škole i odlazi u Francusku vojsku kao dragovoljac, Italija je u to vrijeme još bila neutralna. Nakon rata radi u diplomaciji, a onda kao novinar, pa uskoro počinje i s objavljivanjem, no ne potpisuje se svojim imenom nego smišlja novo, pseudonim Curzio Malaparte. Ovako je objasnio pseudonim Malaparte, koji znači „loša strana“: Bonaparte, „dobra strana“, već je bio zauzet. Iako simpatizer fašizma, člankom „Kameleon“ zamjera se Mussoliniju i biva prognan u Torino. Svetislav Basara ovo progonstvo smatra blagoslovom, jer je ondje u miru Malaparte mogao napisati „Tehniku državnog udara“, „studiju o načinima nasilnog svrgavanja režima“ kojom je stekao svjetsku slavu. Pisao je žestoko, unatoč prvim mjerama represije izvedenim nad njim, pa je bio više puta stavljan u zatvor, no, kako piše Basara, iz zatočeništva je izlazio „još prkosniji, vedriji, ciničniji, slavniji, bogatiji i omiljeniji u rimskom i europskom visokom društvu kome je pripadao“. Volio je ovo društvo, kao i Proust, piše dalje Basara, ali prezirao je njegovu površnost, ravnodušnost i dekadenciju i nemilosrdno je slikao najsumornijim bojama. Očito je bio neviđen šarmer jer mu poslije Drugog svjetskog rata, kada, kameleonski, iskazuje interes spram ideja komunizma, ne zamjeraju članstvo u Fašističkoj partiji. Na samrtnoj se postelji, tipično za njega, odriče ateizma i umire miropomazan i pričešćen. Obrati njegova života dostojni su avanturističkog romana, no on sam u reakcijama na zbivanja – iako očiti ovisnik o adrenalinskim uzbuđenjima – nije bio površan, a ni bez autoironije. Vrijeme u kojemu se pojavljuju njegovi romani već ima iza sebe Joycea i Kafku, klasična se naracija raspala, više se nije toliko pažnje posvećivalo organizaciji sižea, a on je ove stvari očito znao i osjećao, pa ih je napisao i sastavio od najrazličitijih tekstualnih slojeva: njegovi su paradoksi uvjerljiviji od Chestertonovih (koji uvijek jednom nogom stoji na oblaku), osude rata brutalne su kao Celineove, a sposobnost prikazivanja ratne situacije daleko iznad Hemingwayevih. On je čak dva puta, s oba romana, ispisao veliku književnost, politički nekorektnu, drsku, svježu i kognitivno prosvjetljujuću. Ratovanje ne proizvodi junake, heroje, nego je užasna stvar za koju su svi uključeni u njega zaslužni. Dobro je podsjetiti na Celineovu uputu: svaki građanin i seljak treba otići u općinu i reći: ne želim rat. No, Malaparte smatra, kao i Celine, da ljudi žele rat, da ga oni prizovu (ne)kvalitetom vlastitih života, da se radi o svojevrsnoj okulistici, i rat je rezultat operacija vođene svakodnevice, svih onih sitnih režanja koja se odvijaju u nama, kada poput Thurberova Waltera Mittija, u glavi mlatimo sve redom oko sebe. Pa i svim kompromisima koje činimo klimajući glavama na svaku oko nas izgovorenu besmislicu. Pa rat, zapravo, na površinu izvlači sve što mi doista jesmo – životinje, gladne mesa i žedne krvi, bića koja stupaju svijetom bez cenzora, osim neupitnog nacionalnog, odnosno, točnije, onog najbližeg kolektivnog. Milan Kundera je u esejističkoj knjizi „Susret“ napisao duži tekst o „Koži“, vrijedan je podsjećanja na njega, kao uostalom i većina onoga što je pisao o književnosti, jer je redovno podsjećao na velike izvore romana, Cervantesa i Rabelaisa, nastojeći čitateljeve oči zadržati na bitnim štivima. Kundera piše da je Malaparte bio angažiran dvadeset godina prije izmišljanja termina, da je bio barem predmodel angažiranosti. Njegove političke obrate i presvlačenja Kundera tumači kroz Malaparteovu ljubav prema umjetnosti, čak i ljudi koje je najviše volio, kaže, bili su umjetnici i pisci, a „njegov je politički angažman bio osoban, ekstravagantan, neovisan, nediscipliniran“, zbog čega je dolazio u sukobe s vlašću, a kada je ponovno 1940. mobiliziran, s ruske je bojišnice slao protunjemačke i antifašističke članke. Kundera ga smatra izumiteljem posve nove – doslovno tako kaže – književne forme. Već romanom „Kaputt“, objavljenim 1944. on ispisuje nešto što na prvi pogled izgleda kao reportaža ratnog dopisnika. Pelivanski okretan, Malaparte se danas ne bi uspio oprati ni pred jednim etičkim sudom, osim ako u njemu ne bi sjedili pelivani poput njega. On nije bio politički snalažljiva životinja, ne govorim o tome, vrlo je oštro pisao, riskirao je svakim retkom, nego je zauzimao nepopularna stajališta i onda ih bio spreman braniti do posljednje kapi tinte. Nije bio ova današnja „zoon snalažnjikon“ biljka koja se pasivno premješta po oazama najveće osobne koristi, nego čovjek s uvjerenjima. Što se tiče nepozivanja povjesničara na Malaparteova djela, Kundera kaže da je tome tako jer je očito da se radi o knjigama s estetskom namjerom, „da ga senzibilni čitalac spontano izuzima iz konteksta svjedočanstava kakva donose povjesničari, novinari, politolozi, memorijalisti.“ „Koža“ je još revolucionarnija, radi se opet o prividnoj reportaži, no više nema defilea povijesnih značajnosti, Malaparte napušta teren ostajući prividno u domeni reportaže, sve još uvijek zvuči istinito, ali ovaj puta naglašenije na izmišljeni način, čitatelj više nije siguran. Ne znamo postoje li likovi kao stvarne osobe, a to uskoro ne bude ni važno, kako uranjamo u tekst, kojim odmah na početku dominiraju ironija i podsmijeh. Komentirajući kapitulaciju fašističke Italije 1943., kada u Napulju započinje roman, Malaparte smjesta kaže: jasno da je rat mnogo teže izgubiti no dobiti – dobiti rat može svatko, a izgubiti, to već nisu svi u stanju. Piše i: odsad se borimo sa Saveznicima, da bismo zajedno s njima pobijedili u ratu koji smo već izgubili. Saveznici dođu u Napulj i ondje odmah izbija kuga, no bilo je najstrože zabranjeno širiti glasine da su je donijeli osloboditelji. Kao najgoru posljedicu kuge Malaparte navodi potkazivanje, svi su jedni druge krenuli cinkati. Same osloboditelje Malaparte opisuje kao neviđeno dezinficirane, piše da se u Europi nikada nisu vidjeli vojnici tako temeljito oprani, pristojni, elegantni i plemeniti, opisuje njihove zube, blještavi osmijesi u suprotnosti su s krezubim osmjesima lokalnog stanovništva. Unatoč ovoj blistavosti, što bi god ovi izvrsni vojnici dodirnuli smjesta bi se kvarilo. Događaje Malaparte objašnjava paradoksom: nekoć smo se borili i patili da ne bismo umrli, sada to isto činimo da bismo živjeli – htjeti preživjeti pod svaku cijenu izaziva moralnu propast naroda. boriti se da bi se živjelo, da bi se spasila vlastita koža. Izruguje se američkom optimizmu: „Tko ne čini, tko ne misli zlo, sklon je ne samo negirati postojanje zla, već i odbijati vjerovanje u neizbježnost zla, odbijati prihvatiti da je zlo neizbježno i neizlječivo. Amerikanci vjeruju da se siromaštvo, glad, bol mogu savladati, da se može izlječiti od bijede, gladi, bola, da ima lijeka svakom zlu. Ne znaju da je zlo neizlječivo. Ne znaju, iako su u svakom pogledu, najkršćanskija nacija na svijetu, da bez zla nema Krista.“ (…) „Ali Krist zahtijeva od ljudi samilost, ne solidarnost. Solidarnost nije kršćanski osjećaj.“ Izruguje se i svima koji zlo tumače moralistički: nisi bio dobar, pa si sad stradao. Svima koji nisu u stanju vidjeti nijedan drugi razlog bijedi, osim prividno moralnog. Galgenhumor je konstanta, piše kako ranjenici mogu u bolnicu na biciklima, a mrtvi pješke, ako ne mogu, nogom u tur i kuš. Zemlja se raspada a Malaparte se sjeća kako je jahao Ukrajinom i onda čuo šapat. Bili su to raspeti Židovi, gomila njih, podignuti na križeve uz put. Nije im se smjelo pomoći, a Malaparte nije mogao pucati u njih i skratiti im muke. Najhumanije stvorenje u romanu je jedan pas. No i on strada, neki ga zlikovac proda u bolnicu radi medicinskih pokusa: Malaparte ga pronalazi i izaziva samilost kod bolničara koji psa uspavljuje. Prije ovih pokusa psima izvade glasnice da ne prave neželjenu buku. Psa je zatekao otvorena stomaka, spojena na aparate, no prisutna, bio je ondje, vidio je gazdu. Amerikanizirani svijet proizvodi bezbroj kopija, one sliče na originale, ali nisu prava stvar, primjer je kada slušajući glazbu zapiše „bila je to neka vrsta Chopina, ali nije bio Chopin“, to vam dođe kao „Apa-Cola“. Opisuje i mlade pobunjenike, omladinu iz koje će nastati kritička poslijeratna inteligencija i također je nesmiljen. Za njega se radi o neupućenim pozerima ispunjenima dječjom mržnjom i etiketizmom. Ove stranice osjetljiviji za jezik političke korektnosti ne bi trebali čitati jer bi ih mogli krivo shvatiti – Malaparte nema dlake na jeziku. No vrijedi navesti sljedeće, uz sav rizik krivog shvaćanja, ali važno je da potencijalni čitatelj osjeti Malaparteovu argumentaciju: „I ja sam se pitao, zaprepašten, kako je moguće da je iz moje generacije, koja je bila snažna, hrabra, muška generacija ljudi formiranih u ratu, u građanskim borbama, u osobnoj opoziciji prema tiraniji diktatora i masa, generacija muškaraca koji nisu bili spremni umrijeti, generacija vjerojatno nepobijeđena – i pored poniženja i patnji poraza; kako je iz nje potekla jedna generacija ovako pokvarena, cinična i ženska, tako mirno i tako prijatno očajna…“ Još je žešći kod opisivanja umjetničke scene: „Upoznao sam na tisuće takvih kao što si ti, poslije Prvog svjetskog rata, koji su mislili da su dadaisti, nadrealisti, a bili su samo kurve. Vidjet ćeš koliko će mladića poslije ovog rata misliti da su komunisti.“ Ovo je napisao iako je u to vrijeme i sam nenadano postao komunistom, no srećom, nisu ga primili u KPI, uspjeli su ga odgovoriti od ulaska. Roman ima dvanaest poglavlja, lako bi se moglo reći dvanaest postaja križnog puta survavanja jedne drevne civilizacije u ono što danas nazivamo amerikanizacijom. Da će sloboda smrdjeti jednako kao ropstvo, da će se osjetiti na ropstvo. „Rat koji smo slavno izgubili“, kaže, „napokon je dobiven.“ Naši ljubljeni neprijatelji, nastavlja, napokon su se iskrcali u Italiji. Snažne se scene redaju iz poglavlja u poglavlje. Malaparte nazdravlja Amerikancima kao legitimnim nastavljačima fašizma, a osloboditelji se smiju, zabavlja ih ovaj rezon. Najgore od svega je što je novi gospodar, čisti, uredni posjednik svih zubiju, tako neotesan i grub, jeziva ukusa. „Što vrijedi prijeći more, zauzeti jednu zemlju, dobiti rat, ovjenčati čelo lovorovim lišćem pobjednika, a poslije se ne znati ponašati za stolom. Kakva su to vrsta heroja bili ti Amerikanci, koji su jeli kukuruz kao kokoši?“ Dobar odgovor daje na pitanje što je totalitarizam: Kada je obavezno sve što nije zabranjeno. Za kraj jedan vic iz knjige: „Otkad su se Amerikanci iskrcali u Sjevernoj Africi stvari su se iz temelja promijenile: Arapin, istina, još uvijek ide na konju, i njegova žena nastavlja ga pratiti pješice, kao i ranije, s djetetom na leđima i zavežljajem u glavi. Ali ne ide više za konjem: sada korača ispred konja zbog mina.“ Remek djelo, nije čudno što ga zaobilaze, ne sliči na ništa napisano prije i poslije, živ dah propušten je kroz stranice ove knjige.   

Metadata