C

27. travnja 2023.

Cenzura

Mislim da je Salman Rushdie rekao kako je svako pisanje priče svojevrsna cenzura: opredjeljujući se za jednu, pripovjedač se zapravo voljno odriče pisanja svih preostalih priča. Sviđa mi se ta misao. Da bi postala još dopadljivija, treba je odmah proširiti na svaki iskaz, pismeni ili usmeni, ozbiljan ili šaljiv, umjetnički ili svjetovni. Govor nužno nije toliko davanje oduška koliko gušenje, više je preslaganje muka nego njegovo dokidanje. To najbolje znaju upravo majstori jezika: pjesnici, propovjednici, filozofi. Ne treba jednom Heideggeru zamjerati što iznalazi vlastiti jezik. Ne treba Hopkinsu prigovarati što poznate riječi upreže u neki nov, "izvinuti" ritam. Čak ni Hljebnikova (da ostanemo, eto, samo na slovu H) i njegove avangardne kolege ne treba toliko prozivati zbog inauguriranja čistog, zaumnog jezika koji u tolikoj svojoj pročišćenosti ne znači više ništa, koliko zbog neuviđanja da jezik jest kompromis, koji je po samoj svojoj biti vazda nečist, da to treba prihvatiti, i da bijega od tog nema. Sve su to iskrena, predana, gorljiva i konačnoj ideji vjerna nastojanja da se postojeće mogućnosti jezika zasuču, prebiju, dovedu do točke bola u kojoj će jezik vrisnuti bar slutnjom svoje smrti i novog života koji za njim čeka. I tu je već sasvim bespredmetno o kojem od jezika današnjih, prošlih ili budućih govorimo; govorimo o jeziku.

Jezik, želi li biti čestit, a ne praktičan, samosvjestan, a ne probitačan, post duha, a ne gozba sluha − mora uzdisati ponajprije za vlastitom smrću. Takav jezik mora znati da uvijek izgovara dio, zanemarivi dijelak svega izgovorivoga, i to ga znanje mora ispuniti malodušnošću. On po takvoj svojoj naravi mora čeznuti da u svakom trenu bude kadar izreći sve, da bude govor bitka samog, ne ovog ili onog bića, a svijest da to ne može, da nikad neće moći, mora ga navesti da se prihvati priprema za vlastiti sprovod. Najveći majstori jezika moraju biti oni koji u jezik najviše sumnjaju. Oni ga proslavljuju, uznose, opijaju se njegovim prelijevanjima i potkožuju mrsom njegovih zaslinjenih butina − ali mu ni časka ne vjeruju. Uživaju oni u njegovim neočekivanim zaokretima, naslađuju se svjetovima što ih stvara po vlastitim zakonima i nikako da se nasite svih smiješnih i svih tužnih lica kroz koja on puše − ali znaju da će struje prije ili kasnije nestati, vrpca puknuti, da će se film makar prirodno dovrtjeti svome kraju, a oni ostati zagledani u zaslon koji blijedi, pa krenuti svom domu, pred projektorom što gasne.

Autor

Igor Grbić

Kategorija

Eseji