Don Van Vliet ima 39 godina i živi sa suprugom u kamp-prikolici u pustinji Mojave. Sigurno im znade biti dosta teško jer imaju vrlo malo novaca, ali nikad nisam čuo da se žale. Don Van Vliet, poznatiji pod imenom Captain Beefheart, diljem svijeta slovi za legendu i većina rock 'n' roll sastava iz generacije novog vala navodi ga kao jednog od najvažnijih duhovnih i glazbenih praotaca: John Lydon/Rotten, Joe Strummer iz The Clash, pa Devo, Pere Ubu i mnogi drugi potvrđuju kako su odrastali na Van Vlietovu albumu Trout Mask Replica iz 1969., da su okretali i okretali četiri strane te dvostruke ploče disonatne ali sočne i magične slanomočvarne džambalaje sve dok nisu pohvatali sve forice i značenja iz njegovih tekstova, te neobuzdane i potpuno originalne poezije slobodnih asocijacija.

Neki od nas misle kako je on jedan od divova glazbe 20. stoljeća, u svakom slučaju one nastale poslije Drugog svjetskog rata. Uopće nije pohađao glazbenu školu i samouk je na šest instrumenata, na sopranskom saksofonu, bas klarinetu, usnoj harmonici, gitari, klaviru i odnedavno mellotronu. Raspon glasa obuhvaća mu sedam i pol oktava, a način pjevanja uspoređivali su mu s onim Howlin' Wolfa i više različitih vrsta praiskonskih zvijeri. Njegova glazba, koju sklada za ansambl i potom muzičare s kojima radi doslovno uči kako je svirati, često je atonalna, ali uvijek ljulja onako kako inače uspijeva glazba malo kojeg rock-sastava. Njegovo je shvaćanje ritma jedinstveno. U njemu čujem blues iz delte Mississippija, free jazz, radne pjesme robova u polju i, u posljednje vrijeme, nešto što ne mogu točno odrediti ali ima izvjesne veze s onim što nazivaju »ozbiljnom« glazbom. Čuje se tu vjerojatno i više drugih stvari. 

Ovom kratkom biografskom prikazu djelomičan je povod objavljivanje njegova dvanaestog albuma (i najboljeg još od Clear Spot iz 1972.) Doc at the Radar Station. Bit će to i tekst, a silno oklijevam to reći jer su mi mrski oni članci u kojima autor reve na sav glas o tome kako je super pajdo s nekom rock-zvijezdom, o nekomu koga dugo smatram prijateljem a tek sad, nakon jedanaest godina, počinjem misliti da ga i razumijem. A možda to i nije tako mnogo vremena da bi čovjek uzmogao reći da je spoznao bilo što o bilo komu. 

U međuvremenu u pustinji Mojave Don Van Vliet uživa u krajnje uglađenu, vragolasto šaljivu (anegdote i brze duhovite opaske prosipaju se pješčanim krajobrazom nalik Mjesečevu kao šljokice i konfeti po podu diskača za Halloween) te beskrajno zanimljivu razgovoru s otrovnim bradavičarom. »GRAAU-AAAAKKK«, dremljivo će veliki gmaz zirkajući svojim laserski zelenim, buljavim očima bez kapaka, kojima ništa ne promiče. »Cigleni šišmiši ulijeću mi kroz dimnjak«, odgovara Van Vliet. »Padaju naglavce, vidim ih u vatri. Onda zaskviče i isprže se. Stanu skakutati po podu i lepetati krilima.« »KRAAUUAU-AUUUUUK!« savjetuje bradavičar otporan na toplinu. Kapetan Van Vliet kimne i duboko se zamisli procjenjujući valjanost takva kursa plovidbe. Obojica su upravo zalila posljednje zalogaje vrelog čilija punog krupni' zrna graha s Venere, koja te optužuju mrkim pogledom dok i' ubacivaš u kljun. Kapetan ili Van Vliet, kako vam drago, odabrao je živjeti ovdje, mnogu je godinu proveo skvotirajući u niski od probušenih školjki na grbu od ovog jalovog tla. Tu i nemaš mnogo rodbine s ljucke strane obitelji grabežljivaca, ali ne smeta to kapetanu Vlietu, »Docu«, kako ga zovu prljavi tragači za zlatom koje ugrizi pješčanih buva sreče održavaju ovdje još od vremena prije njegovog doseljenja. 

Jesi li ikad imao kakva idola ili uzora u umjetničkom smislu?
Ne mogu se sjetiti nikoga, ali Van Gogha sam smatrao izvrsnim.
A u glazbi?
U glazbi nikad, nikad imao. Glazbeni junak. Ne, nasreću. 
Znači, nisi slušao blues iz Delte, free jazz i to prije nego što si – 
Ne baš. Upoznao sam Erica Dolphyja. Fin tip, ali meni je to sve bilo dosta ograničeno, bliddle-liddle-diddlenopdedit-bop, »Stigoh iz dalekog St. Louija«, znaš ono, kao Ornette. Nije me to pokretalo.
Dolphy te nije pokretao? 
Pa pokretao me, ali ne onoliko koliko kakva guska, na primjer. E, to bi mogli biti glazbeni junaci, gusani bi definitivno mogli biti junaci, kako se samo dernjaju iz čista mira. 
Kažeš to zato što misliš da ljudi to općenito rade iz egoizma?
Pa da, ali smatram da je to dobro, jer zaveže ti pertle. Znaš na što mislim, ne prepadaš time starije gospođe, nego se odjeneš. Zato mislim da je to lijepo. 
Misliš da nije moguće stvarati umjetnost lišenu ega, onu koja samo teče iz tebe? 
Moguće je, ja to pokušavam, pogotovo na ovom posljednjem albumu. 
Eto, ako sam nešto otkrio, to je da što više znam, to manje znam. 
Tako i ja. Nemam pojma o glazbi. 

Uvijek je teško napisati nešto što će doista reći nešto o Donu Van Vlietu, što dokazuju i recenzije nastale svih proteklih godina. Možda je tomu tako zato što Captain Beefheart (premda bi njemu takva usporedba možda bila mrska), poput Briana Ena, glazbi pristupa sa slikarskim, ali, za razliku od Ena, i s kiparskim nagonom. (Kad sam ga u telefonskom razgovoru prije neki dan pokušao natjerati da precizno odgovori o nečem na svojem novom albumu, rekao je: »Jesi bio u zadnje vrijeme na kakvoj izložbi Franza Klinea? Trebaš otići u muzej Guggenheim i vidjeti njegovu Sedmu sliku, stoji im na stvarno dobrom mjestu. On je vjerojatno bliži mojoj muzici nego bilo koji drugi slikar jer iz onog što radi izlaze čisti brzina i osjećaj.«) Kad daje upute svojoj grupi Magic Band, često crta pjesme kao dijagrame i različite druge oblike. Prije toga sâm odsvira kompozicije i snimi ih na vrpcu, »obično na klaviru ili na Moogovu sintesajzeru. Onda je mogu dovesti do točno onog oblika u kojem je želim, nakon što je snimim. To je gotovo kao kiparstvo, zapravo se bavim kiparstvom, čini mi se... Jer sigurno si ne mogu priuštiti vražji mramor, a kao da ga uopće i ima.« 

Velik dio onoga što nastane kao rezultat prema normalnim glazbenim zakonima ne bi mogao postojati. A što se tiče tekstova pjesama, opet poput Ena, često ih sklapa iz svojevrsna dječjeg oduševljenja samom prirodom određenih zvukova, određenih riječi, tako da, upotrijebit ću prvi primjer koji mi pada na pamet, ako se riječi 'antraks' i 'ljubav' u tom smislu pojave u istom stihu, one neće nositi ono značenje koje ćete pronaći u rječniku. A opet, možda i hoće. Suprotno onom što piše u Rolling Stoneu, pjesma Ashtray Heart s novog albuma nema nikakve veze s Beefheartovom reakcijom na punk rockere osim jednog apartea koji se ponavlja a u kojem bi se mogla spominjati i crvena haringa. (Stih »Otvorimo novi pankerski slučaj« prije odražava njegov prilično mutan stav o pripadnicima novog vala koji s ponosom priznaju da je utjecao na njih. »Znaš, nikad ih ne slušam, što baš i nije lijepo od mene, ali... Opet, zašto bih prebirao po vlastitoj bljuvotini? Mislim da zanemaruju činjenice – oni vraćaju to u rock 'n' roll: taj bum, bum, bum, od kojeg sam pokušavao pobjeći, taj ritam materina srca. Ali valjda moraju živjeti od nečeg.«) Smije se na pogrešno tumačenje, ali kako je prilično očito da se u pjesmi radi o izdaji, upitah: »Što je to imala osoba u pjesmi, a da si zbog toga mario dovoljno da ostaneš tako povrijeđen?«

Kaže on: »Čovjekova priroda. Činjenica da ljudi ne čuju ono što si htio reći. Van Gogh je vjerojatno iz istog razloga onoj djevojci dao komadić svojeg mesa, jer je bila suviše glupa da shvati što on radi. Uvijek sam smatrao kako joj je to dao kao nešto tvarno, čega će se moći uhvatiti, jer nije prihvaćala estetsku vrijednost njegovih riječi.«

»Ne moramo patiti, mi smo dosad najbolja šarža.« Bi li dao kakav komentar o značenju tog stiha? 

Ma da, napravio sam te kuglaste skulpture od kartona, lažne bisere, baš jeftino napravljeni kartonski krugovi plutali su tom glazbom, znaš na što mislim. Zapravo me bilo strah pjevati na toj pjesmi. Toliko mi se sviđala glazba, bila je savršena bez mene. Pa sam umetnuo te riječi, znaš, to su samo konstrukcije kugli od jeftina kartona, koje simuliraju bisere dok plutaju, i to je jedna silna tehnika, to što izgledaju poput bisera. »Ne moramo patiti, mi smo dosad najbolja šarža«, to su ti biseri koji razgovaraju sami sa sobom.            

Za razliku od onih drugih. A što ti znači »Bijelo meso maše crnom«?

Pobogu, ne znam što to znači. Znači, to je samo, a, uh, to je puka slika, shvaćaš, to je pjesnička sloboda. 

Mislio sam da govoriš o rasizmu. 

O, ne. Ne znam što bih radio s rasnim i političkim temama. To je za mene bila samo pjesma. Pjesma radi pjesme. 

Mislio sam i na ono kad hodaš okolo i gledaš kako su ljudi postali potrošna roba. 

A da, mi smo dosad najbolja šarža. Mi smo najnoviji najbolji proizvod. Pa da, ima veze i s tim. Znaš, ja sam ti ono, a, kako li se to kaže, ne shizofreničar nego, a, ono što zapadnjaci misle da su istočnjaci, znaš, u smislu da u nekim slučajevima smatraju kako su ludi oni koji misle višeslojno, da se nešto može protumačiti na više različitih načina. Stojim iza svih tekstova. Ne mogu reći da ne znam što znače, ali mogu reći da, a, da, znam što znače, ali ako to izrekneš, prekineš im tok.

Van Morrison rekao je kako ne može odrediti značenje mnogih svojih tekstova, a sve i da Beefheart to može, ili ako oni za svakoga od nas znače nešto drugo, smatram kako ćemo povremeno, kao i kod Morrisona, osjetiti kako kroz ovog pjevača progovara glas nekog Drugog, kao da je posrednik koji prima poruke od... Doca s radarske stanice? (O različitim glasovima koje izmjenjuje, često i u istoj pjesmi: »Pravo da ti kažem, neki od tih tipova stvarno me plaše, ti koji ponekad izlaze iz mene, kao u pjesmi 'Sheriff of Hong Kong', tog tipa nikad ranije nisam sreo. Ili, ne znam... drugačije je to, a, a... Znaš, mislim da ja ne skladam muziku. Mislim da skladam čîni.«

Od koga god Van Vliet primao pravila i poruke, rijetko se radi o izvanjskom, takozvanom racionalnom, a po mojem mišljenju psihotičnom, »civiliziranom« društvu koje poznamo i u kojem živimo. On je odabrao živjeti izvan njega, u mentalnom i fizičkom smislu, a od njega pokušava pobjeći još od ranog djetinjstva: »Uopće nisam išao u školu. Pomokrio sam se u gaće i moja je majka došla po mene i uhvatila me dok sam trčao i rekao sam joj kako ne mogu ići u školu jer sam se u to vrijeme dosta bavio kiparstvom. Mislim da sam u to vrijeme išao u vrtić. Kad sam imao tri godine, pokušao sam uskočiti u katranske jame La Brea, što god to značilo. Uhvatili su me baš na vrijeme. Jako su mi bili zanimljivi oni mjehurići koji su radili blm blm. Mislio sam kako ću ondje dolje pronaći dinosaurusa. Kad sam imao tri godine rekao sam majci – pokazala mi je to nedavno, taj dječji album u kojem je pisala onim svojim užasnim Palmerovim rukopisom, znaš one fantastične vitičaste stvari koje su imale veze sa svim osim sa značenjem napisanih riječi, na tom starom požutjelom papiru piše da ćemo ona i ja, ako ona ostane na jednom kraju sobe a ja na drugom, biti prijatelji do kraja života. Kad sam imao tri, pet, šest godina, znao sam se zaključati u sobu i kipariti.« 

Kakve si stvari izrađivao?

O, Bože, stvari koje bih bio pokušavao kinetički pomicati, pokušavao ih pomicati naokolo. To su mi bili prijatelji, te životinjice koje sam izrađivao, dinosauri i... Zapravo i nisam bio baš pretjerano u stvarnosti.  

Je li ti krivo zbog toga?

Ne, osjećam se dobro. Bio sam u pravu. To kako se ljudi ponašaju prema životinjama, ne sviđa mi se to. Jedno od užasnih sjećanja koje imam odnosi se na sjevernog ronca, na to da je izumro prije mojeg rođenja. Kakva prekrasna ptica. 

Kakvi su ti bili roditelji?

Dosta banalni. Preselili su me u pustinju Mojave, onamo gdje su držali američke Japance u vrijeme Drugog svjetskog rata. Preselili su me onamo kako ne bih ostvario europsku stipendiju za kiparstvo. Željeli su me maknuti od umjetnika, od svih tih »čudaka«. Nije li to užasno? Periskopi u kadi, jel da?

U tom smislu, on i dalje nije baš pretjerano u »stvarnosti«. Legendarni su problemi koje je godinama imao s različitim izdavačima. A ipak je, nekako, nastavio snimati one sjajne albume; baš kad bi čovjek izgubio nadu, pojavio bi se netko drugi tko je Beefheartu ponudio ugovor, i onda bi ovaj snimio novi album i ni taj se ne bi dobro prodavao. Jon Landau 1970., kad je u Rolling Stoneu bio urednik mojih glazbenih recenzija, rekao mi je: »U povijesti rock 'n' rolla bit će važniji Grand Funk nego Captain Beefheart. Možeš to i citirati.« No postoje i drugačije prilike, kao onda kad sam u nekom baru upoznao mladu ženu koja nije gradila rock-scenu niti ju je zanimala avangardna glazba, a kad sam je pitao kakva joj se glazba sviđa, reče: »Taj jedan tip kojeg sam čula, zove se Captain Beefheart. Imao je nešto senzualno, što miriše na mošus. Ne znam... Bilo je to stvarno drugačije, ali svidjelo mi se.«

Sâm Beefheart smatra kako žene bolje shvaćaju njegovu glazbu od muškaraca pa ću, osobito s obzirom na to da njega u silnoj eliptičnosti i mračnjaštvu u intervjuima znade biti tako teško primorati na konkretan odgovor, a prozno opisivati njegovu glazbu pomalo je nalik pokušaju da se prizmu krila vilina konjica uhvati i položi neoštećenu na dlanu, reći koju o njegovoj supruzi. Jan je mlada žena koja svojim sjajem i iskrenom srdačnošću pri prvom susretu može čovjeka malo ošamutiti. Fraze poput »majka zemlja« suviše su neprikladne, jednolične, debelo promašuju bît. Jednako se aktivno bavi umjetnošću kao i on, a um joj kompleksnošću potpuno prati njegove promjene raspoloženja, od kojih vam, inače, može biti slabo kao od promjene vremenskih zona. To ne znači ni da je ona arhetipska Njegovateljica Velikog Umjetnika – neće ona trpjeti njegova sranja, a on se ponekad znade ponašati djetinjasto tiranski. Kao i mnogi od nas. 

Jan uvelike pomaže pri ponovnom uspostavljanju dobrih odnosa u komunikaciji između tog čovjeka i ostatka svijeta. Drugim riječima, ona je prevoditeljica. U oba smjera. Istu stvar možete vidjeti u Ujedinjenim narodima. A Don, ako s posebnom intonacijom i ne govori »Klaatu baraada niktu«, povremeno se doista čini kao da je posjetitelj s druge planete ili, preciznije rečeno, kao netko tko je još zabezeknut prvim pogledom na ovu planetu, kakav će, čini mi se, zauvijek i ostati. Možda on jednostavno nema one mehanizme filtriranja koji većini nas omogućuju da se nosimo sa »stvarnošću« tako što zanemarujemo njenih barem osamdeset posto. 

Ako je suditi prema njegovom sklopu filterâ, neživi su predmeti živi, a biljke i životinje s njima dijele i sposobnost razmišljanja i osjećanja. Don vidi pronicljivost u grmu ili čak dršku stare metle. Ako postoji kakav apsolutni smisao njegovih tekstova, onda je to sigurno ekologija. 

Baviš se slikarstvom. Govoriš li u pjesmi Run Paint Run Run kako sama boja predstavlja svjesno biće s vlastitom voljom?
Da! Svakako! E, pogodio si. Da, ima vlastitu volju.
Misliš li to općenito za stvari koje te okružuju, nežive predmete? 
Hm. Da, stvarno mislim. Mislim da je sve to živo. Ti ne misliš? 
Ne znam. 
Ma daj, misliš to i ti.   
I kako se slažete ti i boja? 
Pa dosta dobro, k'o metak, mogu ti reći. Radovalo bi me kad bih imao dovoljno novaca da mogu slikati baš velike slike. Ne želim slikati na površinama manjim od metar i pol s metar i pol. Ali htio bih slikati na površinama šest sa šest. 
A svađate li se ikad ti i boja?
Da, naravno. 
Doživljavaš li jednako i električnu gitaru, da kad je uštekaš, da je to svojevrsna bitka između dvije volje? 
Mislim da je. Ispljunut ću što god da je oko mene. 
Govoriš li o tome u pjesmi Electricity?
Da, imalo je to dosta veze... Znaš, nekako to uvijek iziđe prema svojim željama. 

Mislim kako Don antropomorfizira životinje i predmete djelomično zato da se obrani od ljudi, za koje je iz empirijskih opažanja zaključio da su sve u svemu neshvatljivi i samima sebi i njemu, osim ako se nisu namjerili na pojedinca. On je poput Androkla, pročavrljao bi s lavom ali vidjet će očnjake i šape na kakvu dostavljaču. Bez ranije spomenutih filtera stvorio je temeljito razrađen sustav kontrolnih punktova kako bi održao većinu čovječjih njuški podalje od sebe. Ponekad to može biti naporno. Omiljeno sredstvo za to u prošlosti mu je uvijek bilo reći kakav značajan gonzo dadaistički non sequitur (prvi koji sam čuo bio je: »Svi putovi vode prema Coca-Coli«) i potom te pogledati ravno u oči te naglašeno upitati: »Znaš na što mislim?«

»Ma da, naravno, Done, naravno« bio bi svačiji (osim Janin) uspuhan odgovor. On je vrlo karizmatična osoba, svojevrstan guru. Zna kako šarmirati čovjeka i polaskati ga postavljanjem svih mogućih pitanja koja odaju iskreno zanimanje. I on to stvarno misli, temeljnu filozofiju uvijek mu se moglo sažeti otvorenim pozivom za dijeljenjem njegova odjednom sjajnijeg sunca u pjesmi Frownland s albuma Trout Mask Replica. Ali, vidite, u tome i jest stvar: uvijek se radi o njegovu suncu, na drugoj razini sve su te stvari bile i još jesu sredstva za stvaranje distance (premda više ne zauzima ni približno jednako egoistično obramben stav kao nekoć), a to može biti jako naporno, jer, bez obzira na to koliko intiman odnos s nekim postignete, ako sve što taj netko ikad govori zvuči kao dio šatrovačkog tanga iz teksta neke njegove pjesme (druga mu je tehnika zatražiti od vas da podrobnije objasnite pitanje te se potom naprosto složiti s vama), onda ćete kući otići s magnetofonom punim riječi koje ne znače ništa određeno i tužnom slutnjom kako je cijeli razgovor bio pomalo bezličan. Rekli su mi kako je najbolja protutaktika s Donom pokušati ga primorati na konkretan odgovor: »Kako to točno misliš?« No nekako nikad nisam uspijevao izgovoriti tako oštru rečenicu. Taj čovjek u sebi nosi previše magije. Doslovno. Jednom sam u Detroitu na stražnja vrata ušao u klub dok je nastupao na bini. Točno u onom trenutku kad sam pristupio rubu zastora s desne strane bine, odakle sam mogao pratiti njegovu tiradu upućenu publici, rekao je, i to vrlo jasno: »Lestere!« Tada mi je bio okrenut leđima. Kasnije me pitao jesam li to primijetio. Malo me to potreslo. 

U godinama obilježenim onim što će ljudi koji drže do karijere ocijeniti kao neuspjeh Don je sazrio i omekšao; kao i većina nas, malo je odrastao, premda možda protiv svoje volje. Jednom sam ga cijelu noć slušao kako pijan ogorčeno bjesni; sad ga pitam: »Misliš li da ćeš za glazbenu industriju ikad biti 'komercijalan' izvođač, i je li te uopće briga za to?«

»Mislim da neće nikad,« smije se on, »a i nije me briga. Samo sam zahvalan na tome što imam neku publiku.«

On samo pušta da stvari idu svojim tijekom, premda je u prošlosti bio naročito ljut kad je sastav koji je doslovno naučio svirati snimio neke pjesme pod njegovim imenom a da mu to nitko od njih nije čak ni spomenuo. Mnogi od nas misle i da Frank Zappa, s kojim je ovaj odrastao, ne bi bio ni rajnsko vino u pljuvačnici, a kamoli »skladatelj« (svatko tko upotrijebi taj izraz potvrđuje da je kreten), da ovom zemljeom nije hodao Don Von Vliet. Kad je Zappa 1968. osnovao svoju izdavačku kuću Straight Records, pozvao je Dona neka se priključi sporednoj predstavi svojeg cirkusa, kojoj su pripadali i GTO's, Alice Cooper i Wild Man Fisher te mu producirao, ili mu se to bar pripisuje, album Trout Mask Replica. Bila je to dvostruka ploča, 28 pjesama snimljenih u dva dana najvećeg kaosa u povijesti snimanja zvuka. Čini se da su Beefheart i njegova sablasna spastična klika štitonošâ na tom albumu, nakon relativno neizoštrenog albuma objavljenog za izdavačku kuću Buddah (na kojem je 1966. imao i manji hit Diddy Wah Diddy) i sličnog izdanja za Blue Thumb, bez truda sastavili zasad konačnu izjavu o stvaranju zajedničkog svetog jezika (fusion, mislim da će se nekoliko godina kasnije tim izrazom opisivati neke čistunce koji će u lovu na brzu lovu blijedo podsjećati na njih) na kojem bi mogli drmati raskalašen rock, blues sa slide-gitarom iz Delte Missisippija i postcoltraneovsko-sheppovsko-aylerovski free jazz. 

Poput gotovo sveg Beefheartova snimljena rada, taj album 1969. nije bio čak ni »ispred« svojeg vremena. On je bio tada, a to je i sada, izvanvremenski, neovisan o trendovima, modnim hirovima i hypeu, on, kao žanr za sebe, predstavlja uspod i pad kompletnih žanrova eklektičnih poput božićnih jelki s nogama: zaista, ako je nešto glazbeni monolit, onda je to taj album. Na njemu Beefheart, kroz odista zastrašujuću galeriju različitih glasova, mijenja uloge tragača za pelinom, židova koji zapomaže u peći u Auschwitzu, zalizana meksičkog gangstera iz istočnog Los Angelesa, lomljive svinje, automobila, »mravlje čovječje pčele« (naslov jedne pjesme), djevojčice i njezina ostarjela oca moreplovca kojeg je slana voda prožvakala i ispljunula kao duhan (u istoj pjesmi), »zaigrana starog prdonje « u maniri nestašnog Tate Kettlea i različitih drugih pripadnika biljnog, ribljeg i vodozemnog svijeta. Pod Beefheartovim tutorstvom njegov je sastav na tom albumu od izdrobljenih ritmova, melodije i harmonija u toj mjeri promijenio ono što ravnajući se svojim uskim mjerilima inače definiramo kao samu »glazbu« te se čini da je izmislio nešto novo.

Otad je objavio još sedam albuma različite kvalitete. Prvi sljedeći, Lick My Decals Off, Baby, bio je sjajan, premda u vrijeme svojeg objavljivanja pomalo grub čak i za moje uši. Spotlight Kid iz 1971. bio je komercijalniji, premda teško da je predstavljao ikakav kompromis, a mnogi su Clear Spot iz 1972. doživjeli kao svojevrsno remek-djelce, kao prikriveni plesni album. Dvije ploče koje su uslijedile za izdavačku kuću Mercury, Unconditionally Guaranteed i Blue Jeans and Moonbeams, bile su otvoreni pokušaji unovčavanja idealâ. Shiny Beast (Bat Chain Puller), šarmantno ali relativno manje važno djelo, objavio je Warner Brothers 1978. Dosad, a to je mnogo vremena, nijedan se od tih albuma nije prodao u broju većem od 50 ili 60 tisuća; u prodajnim katalozima zapravo su se zadržali samo Trout Mask Replica i Shiny Beast. 

Možda je kompaniju Warner Brothers ohrabrio »uspjeh« (»trijumf«?) novog vala. U svakom slučaju, album Doc at the Radar Station jedno je od najvećih ostvarenja u usporedbi sa svim što je itko ikada objavio. A u ovoj 1980. godini čini se kao čudo. Na njemu nema kompromisa, i sumnjam da će se imalo puštati na radiju, barem u ovoj zemlji, ali opet, ja ni Clashu nisam davao nikakve šanse. Dok neki njegovi samoproglašeni nasljednici uživaju u zvjezdanom statusu, silnoj lovi, kutijama za ručak s više katova itd., praotac i dalje je u pustinji Mojave, u svojoj kamp-prikolici u kojoj jedva da ima mjesta za štafelaj. (Stoga, ako ovo čita kakav pokrovitelj neofirentinskog kova, ja ću iznijeti molbu koju Don nikad ne bi, kao što nikad ne bi ni tražio da to za nj učine drugi: podržite pravog umjetnika.) Ne prodajem ovdje tužnu pjesmu – Don  se nipošto ne samosažalijeva, a krajem 1977., kad je ponovno nastupio u klubu Bottom Line s novim sastavom i albumom Shiny Beast u pripremi, jasno je zračio kao, pa, mislim da ni riječ 'preživjeli' nije prava. Možda kao patrijarh, kakav vrhovni svećenik preporođen iz drevnog Egipta, koji se smiješi kao uspjenjeni izvor Nila, s tim visokim tijelom koje je prošlo oluju i skriva tako mnogo otajstava, arkanskih tajni skupljenih iz poluapokrifnih koptskih tekstova o magičnom iscjelivanju po raznim tršćacima, iscjelivanju o kakvu voli sanjariti Ishmael Reed. 

U usporedbi s njim Dr. John djeluje kao Gary Glitter: ćorak, i to iz zračne puške. Mogao bi se vrhunskim idejama petnaest rundi mlatiti sa Screamin' Jayem Hawkinsom i suci, koji ionako nemaju pojma, proglasili bi neriješeno. Možda bjelačka verzija Leadbellyja. Koja je suviše zaljubljena u ideju da bude živući Robert Johnson. Koncem šezdesetih neko vrlo važno mlado govance predano odabiru budućih hitova proslavilo se tvrdnjom kako bi Don Van Vliet, da to želi, mogao postati »najveći bijeli pjevač bluesa na svijetu«. To bi bilo jednako glupo kao odlučiti se za losovu prepariranu glavu iznad kamina nakon što si lasom izvukao čudovište iz Loch Nessa te ga odveo na večeru, viski sa sodom i ples. Kao da Van Gogh izrađuje kolaže za Bloomingdale's. Captain Beefheart bez sumnje je dio apsolutno autentična glavnog korijena americane, ravan Marku Twainu i sa stasom Paula Bunyana. 

No danas se od umjetnika ili umjetnice, ako žele da ih šira javnost prepozna, očekuje da se plasiraju na tržište kao trgovačka roba. S obzirom na to, nije nikakvo čudo da se Don povukao u zabačeni dio pustinje Mojave. S druge strane, više ne pali ni stara fora s izmučenim umjetnikom koji živi u potkrovlju. A Don je uglavnom prošao klišejsku životnu fazu genijalna umjetnika sa sindromom savanta. U telefonskom razgovoru prije neki dan spomenuo sam mu Andyja Warhola pa je rekao: »On frizira stvari. Ali nije li to lijepo, da možemo reći kako nismo kao on?« U tom trenutku pomislio sam kako se radi o otrcanoj verbalnoj tabletici za zbunjivanje u kombinaciji s potpuno djetinjastim stavom: »Nije li to lijepo, da možemo reći kako nismo kao on?« Pa, da, lijepo je, a g. Rogers stiže u pola četiri. To i činjenica da umjetnici znadu koliko im toga može proći, koliko mi zapravo očekujemo od njih, mogu dovesti do odista bolesnih situacija, katastrofalnih po sve strane: »Nije li lijepo biti nečiji ljubimac?« Smatram da bi i riječ »genij« trebalo pisati ovako, s navodnicima, jer sama ideja o genijalnosti znade se izmaknuti kontroli poput neposlušna djeteta. Umjetnici često završe šurujući sa svojim obožavateljima kako bi osigurali vlastitu izolaciju. Jednom, vrlo davno, gledao sam kako Don, bahato se šepireći u kratkom ogrtaču bez rukava i neprestano črčkajući u blokić, pročešljava različite hotele sve dok nije pronašao onaj koji je ispunjavao njegove estetske specifikacije, dok se njegova pratnja (kojoj sam pripadao i ja) posramljeno vukla za njim. 

Ipak, ima u njemu nečeg prostodušno prirodnog. Na primjer, ne bih rekao da se on nužno »trudi« »stvoriti« te stvari, one se njemu (ili zahvaljujući njemu?) jednostavno... Događaju. U tom je procesu praktički uspio tako izmijeniti i glazbu i engleski jezik te se oboje čini kao nešto novo. A ako mislite da se, kako biste dospjeli do njegove prave ličnosti, morate probijati kroz bodljikavi obrambeni tršćak – u pravu ste. Bit će vam neugodno od njegove pretjerane otvorenosti, on se smatra neshvaćenim i očajnički žudi za razgovorom s bilo kim s kim je zadovoljan, tko razumije ono što on pokušava raditi. Ne znam zašto misli da ja to razumijem. Razumijem samo mali dio toga. Mnogo toga je i za mene sanskrt. Ali u tome ćete uvijek, bez obzira na tupost strukture, prepoznati osjećaj, jer taj je čovjek gotovo utjelovljenje osjećaja, zbog čega se znade grozničavo uzbuditi, predvoditi kolonu sa svim raspoloživim izdancima živčanih stanica tako da se zapitate ima li on uopće um, ili ga je naprosto jednog dana odbacio, jer svaka tjelesna pora predstavlja po mudro malo oko koje vatrenim pogledom rešeta iskustvo.

E sad, takvo stvorenje nema zašto biti jasno razumljivo. S tim da on to jest. No uglavnom pod njegovim uvjetima. I to me uvijek kod njega smetalo. Kakva korist od bivanja umjetnikom, od stvaranja svih tih divota, ako nisi u stanju makar ponekad spustiti gard i razgovarati na razini razumljivoj običnom čovjeku? Bez toga ti djelo ostaje jalovo i, naposljetku, ispada patetično. Na koncu, bez izvjesne količine komunikacije, djelo ti nikad neće biti umjetnički relevantno. Jer umjetnost dolazi iz srca. I to mislim na srce koje leprša između dvaju ili više ljudskih bića, a ne na duh velikog sjevernog ronca niti na grudicu boje niti na bilo kojeg drugog malog Kapetanova drugara. Cijelog tjedna u glavi mi svira jedna pjesma s albuma Trout Mask Replica: »Orange Claw Hammer«, poema ispjevana bez instrumentalne pratnje, kao radna pjesma robova u polju, poema o moreplovcu koji je godinama bio na brodu te si ugleda kćer po prvi put otkad je bila u pelenama. Primi je za ruku i ponudi joj: »Povest ću te uspjenjenim morskim valovima, pokazati ti božicu na čijim su jarbolima jedra spremna za plov, za čijim se drvenim sisama pomamio tvoj otac s umjetnom nogom. Opili su me i nasilno ukrcali na brod neki snob s dabrovskim brkom i njegov prijatelj gusar. Probudih se u sanduku s bananama, natopljen bljuvotinom i pivom, a podatno djevojče smeđe kože rodilo mi sedmero djece prekrasne kože boje ebanovine, koja su treptala crnim očima, i eto me s tobom, kćeri moja. Trideset godina izbivanja mogu moreplovcu, čovjeku iz stražnje kaite, ispuniti oči vodom, slanom vodom.«

E pa ako to nije čisti američki folklor, onda slobodno možete pobacati u smeće sve od Washingtona Irvinga do Carla Sandburga, a i ono poslije njega. Hoću reći da je Don Van Vliet, »Captain Beefheart«, na toj razini. Ali jutros sam shvatio razlog iz kojeg mi se od 26 pjesama na albumu baš ova zadržala u glavi: u njoj se ne radi o »neonskom mesnom snu o oktoribi« nego o nečemu što se dogodilo između ljudî.  

Zašto gotovo uvijek govoriš u elipsama?
Zbog činjenice da mi je vjerojatno vrlo teško objasniti sama sebe osim kroz glazbu ili slikarstvo.
Ali zar ne misliš da je to što stalno tako govoriš pomalo bezlično, da ostavlja dojam distanciranosti?  
Vjerojatno to kroz glazbu izlazi vrlo osobno. U glazbi sam istinoljubiv i iskren. Ne znam kako se to točno odvija, ali um mi postane klavir ili gitara. 
A kad si sâm sa Jan? 
Ne pričamo baš previše. Jer među nama vlada povjerenje, a ne polažemo toliko vjere u izgovorene riječi. Vjerojatno je istina da sam u razgovoru s drugim ljudima sebičan. 
A ne misliš li da tako gubiš nešto što bi mogao dobiti od tih drugih ljudi? 
Svakako, ali obično su to ljudi koji me ionako ne bi prihvatili. S tobom mi je ugodno razgovarati. Ali čini se da s mnogim ljudima nemam toliko toga zajedničkog. Mislim da bi me najviše zaintrigiralo to da, recimo, gledam kako mi netko pere prozore – to bi bilo poput kakve simfonije. Ali ako smo ti i ja prijatelji, a ti mi vjeruješ, razgovor bi nam trebao biti recipročan.
Govorimo bez riječi. Mislim to u pozitivnom smislu. Govorimo si stvari koje se ne mogu izreći. Kao dobra glazba. 

Na koncu ne znam koji je od nas dvojice u pravu. Ja sam vjerojatno nepošten u želji da od svakoga dobijem sve nedvosmisleno definirano, dok zahtijevam od ljudskog roda (što je možda naročito ironično u slučaju umjetnika i glazbenika) rječitost koja bi se mjerila s mojom blagoglagoljivošću. Ne mogu reći da on griješi u svojem izboru da živi izvan društva, jer čini se da sámo ovo društvo niti ima neke budućnosti niti ga je pretjerano briga. Koza i izvršni direktor ili najnapredniji mladi bogatun od karijere otprilike dođu na isto kao sugovornici, a koza miriše ugodnije i zabavno ju je dragati, pa eto. A što se tiče umjetnosti koja se bavi situacijama u kojima se pojavljuju ljudi, gotovo ništa od umjetnosti koja se danas stvara unutar društva ne bavi se time, stoga zašto gnjaviti Beefhearta ako bi radije općio putem boje i šišmišâ u kaminu? On svakako rasvjetljava više o ljudskom srcu, a praktički i ljudskim preponama, od svih tih suhoparnih mrtvih literata i »minimalističkih« umjetnika i beskrvnih skladatelja. A čini se da Don Van Vliet kao čovjek sa svakom godinom koja prođe sve više izlazi iz mračnjaštva kao obrambenog mehanizma, da postaje izmjerljivo otvoreniji i skloniji ukazati povjerenje, što je samo po sebi uistinu nevjerojatno, jer svijet koji ga okružuje naginje u upravo suprotnu smjeru. S druge strane, to se mene ionako ne tiče, osim u onoj mjeri u kojoj on odluči obrnuto. Ako se donekle povukao, to se može opravdati na svim gore spomenutim razinama, siguran sam i na mnogim drugim, a osim toga, tko danas nije povučen? Potrebno je mnogo više hrabrosti da se bude čovjek njegova kova, a kao umjetnik je tako daleko od bilo kakva izgaranja da ga se, kao što rekoh ranije, čak i ne može nazvati preživjelim, što vrijedi i za sve tipove poput Neila Younga i Loua Reeda, koji su dogurali dovde od kraja šezdesetih razmjerno čitavi. On je više kao prirodni resurs. A razlika je, konačno, u tome što nam on, da upotrijebim primjer djela jednog od njemu omiljenih pisaca, nikad neće pružiti svoju verziju Macbetha. On će radije biti Grand Canyon.