U godini što se primiče kraju, uza sva ostala daleko "aktualnija" zbivanja svijet – barem onaj njegov dio koji voli sebe nazivati "kulturnim" – našao je vremena da se prisjeti Alberta Camusja, povodom šezdesetogodišnjice njegove smrti. To prisjećanje svakako služi na čast svima koji su u njemu imali udjela, i pokazuje da  usprkos pozornost plijenećoj urgentnosti sadašnjosti i pozornost plijenećoj neizvjesnosti budućnosti postoje osobe, institucije i nacije koje nalaze volje i snage okrenuti se bogatstvima prošlosti te ukazati na vrijednost tih bogatstava za sadašnjost, a onda možda i za budućnost. Jer Camus je bez sumnje, kao što ističe većina ovogodišnjih homagija, jedan od šačice dvadesetostoljetnih pisaca koji može pružiti dragocjene ključeve za čitanje sadašnje svjetske situacije te, zahvaljujući tome, pomoći pri hvatanju u koštac sa socijalnom, intelektualnom i duhovnom krizom u koju je svijet uronio, krizom čije je mnoge aspekte nobelovac prema općem priznanju predvidio i čak opisao.

No, premda bi bilo cinično dovesti u pitanje hvalevrijednost te komemoracije i vrlost nakanâ njezinih sudionika, postoji nešto na što, koliko je meni poznato, nitko od prigodnih slavitelja nije svrnuo pažnju, a što se meni čini ključnim. Mislim na činjenicu da Camus usprkos svoj svojoj neprijepornoj suvremenosti jednako neprijeporno, za današnjeg čitaoca, pripada prošlosti – davnoj, uvelike mrtvoj, i koja će vjerojatno uskoro postati i uvelike nerazumljiva. Paradoksalno ali istinito, uza sve poticajne i čak "proročke" elemente koje će pažljivi i upućeniji današnji čitalac otkriti u Kugi ili Strancu, ili u Mitu o Sizifu, svijet što ga ta djela opisuju neminovno će ga se dojmiti, ako je iskren, kao zauvijek minuo, kao svijet koji više nije naš i nikada više neće biti naš. Likovi Kuge kao i lik Stranca danas se čine upravo romantičnima. Sve je manje onih – ne samo likova nego i njihovih tvoraca – koji su sposobni razbijati glavu pitanjem smrti i samoubojstva na taj način, i možda se čak može pretpostaviti da ih u većini dijelova svijeta uskoro neće ni biti. Sveopća dehumanizacija koja je danas na djelu pokazuje se nečim što izmiče i najdalekovidnijim predviđanjima i najlucidnijih umova prošloga stoljeća. Uključujući Camusja. Njegov s pravom proslavljeni temeljni koncept apsurda (koji je međutim, valja uvijek podsjetiti, bitno preuzet od Kierkegaarda) u stvarnosti sve slabije funkcionira, a njegova humanistička etika nadaje se nečim u čemu će današnji prosječno obrazovani tridesetogodišnji zapadnjak teško vidjeti išta drugo doli zanimljivu filozofsko-književnu fikciju – i povrh toga fikciju koja unatoč ateističkom celofanu opasno zaudara na kršćanstvo. 

Ono zbog čega smatram da je važno ukazati na taj paradoks jest to što on osvjetljuje odnos današnjeg čovjeka prema prošlosti, koji je odnos u svakom pogledu odlučujući, vitalan. Znak da je tome tako upravo je izrazita sklonost tog čovjeka da to niječe, odnosno da na svaki mogući način pokušava mimoići to teško "metafizičko" pitanje. To čini, svjesno ili nesvjesno, na dva oprečna ali komplementarna načina, naslijeđena još iz 19. stoljeća. Prvi je onaj koji izvire iz progresističkog poimanja vremena i iz njega proizlazeće zanosne zagledanosti u ono što se zamišlja kao da ima biti, i koji svoj sažet i vrhunski izraz nalazi u slavnom stihu Internacionale, "Prošlost svu zbrišimo za svagda". Drugi, ovome oprečan i komplementaran način mimoilaženja istoga ključnog pitanja je romantičarska mitizacija prošlosti, zanosna zagledanost u ono što se zamišlja kao da je bilo, i što po svaku cijenu treba "obnoviti". Već odavno, sukob između ljevice i desnice, kao i uopće između svih zamašnijih intelektualnih strujanja, temelji se na sukobu između tih dvaju oprečnih ali komplementarnih shvaćanja i potpuno o njemu ovisi. To je razlog zbog kojeg bezmalo sve današnje debate nemaju nikakva zbiljskog utjecaja na tijek stvari i nikakve zbiljske zanimljivosti za umove. 

No to je i razlog zbog kojeg prava vrijednost Camusjeva djela najčešće izmiče njegovim današnjim proučavaocima i propagatorima. Oni si naime rijetko kad postavljaju to temeljno pitanje odnosa prema prošlosti, a ako ga iznimno i postave skloni su odgovoriti na njega, makinalno, vodeći se prvim naslijeđenim i duboko usađenim od spomenutih mehanizama njegova mimoilaženja, onim progresističkim. Zato uglavnom nisu sposobni govoriti o toj značajnoj i znakovitoj "zastarjelosti" njegovih djela i zato su potpuno usredotočeni na njihovu "interpretaciju" i "recepciju". Svakako, Camus je bio jedan od rijetkih modernih autora koji su imali dovoljno karaktera, tankoćutnosti i snage da naslute situaciju u kojoj će se čovjek dvadeset prvog stoljeća obresti. Ali je osim toga bio, kako se običava reći kad se žele opravdati nečiji nedostaci, i "čovjek svoga vremena", i u mnogo toga nije vidio dovoljno daleko i dovoljno točno. Uostalom, to je i on sâm uvijek bio spreman priznati, i ako se po čemu (izuzev šarma) razlikovao od većine svojih intelektualnih i književnih takmaca, onda je to bilo po onoj kod intelektualaca toliko rijetkoj vrlini poznatoj kao poniznost. Njegova je bila nepatvorena i čista. I ona se najjasnije ispoljavala u njegovu odnosu prema onima koje je smatrao većima i važnijima od sebe, a koji su mu prethodili. Svjedočanstva o tome upečatljiva su i dirljiva, osobito ona iz kasnijeg razdoblja njegova života, i sva pokazuju u kojoj je mjeri upravo taj problem odnosa prema prošlosti, mogućeg gubitka te prošlosti i posljedica toga gubitka, za njega sve više postajao ključnim, opsesivnim, "egzistencijalnim". Jedno od najljepših među tim svjedočanstvima ono je o njegovu odnosu prema osobi koja je izvršila odsudan utjecaj na njega, osobi koju je opisao kao "jedini veliki duh našega vremena", osobi u čijoj je radnoj sobi osjetio poriv provesti trenutak sabranosti prije stupanja na stockholmsku govornicu 1957. Ta osoba zvala se Simone Weil. I ako će se možda naći netko tko će sa zadrškom primiti Camusjevu titulu jedinog velikog duha svoga vremena, svatko tko je sačuvao imalo osjećaja za istinsku veličinu složit će se da je ona nesumnjivo bila jedan od najvećih – i najfascinantnijih – duhova ne samo svoga nego i svakog drugog vremena. Evo što je Simone Weil napisala u svojoj knjizi Ukorijenjenost o tom pitanju koje sam ovdje pokušao dotaknuti: 

"Bilo bi uzaludno okrenuti se od prošlosti i misliti samo na budućnost. Čak i smatrati to mogućim opasna je iluzija. Oprečnost između budućnosti i prošlosti je apsurdna. Budućnost nam ne donosi ništa, ne daje nam ništa; mi smo oni koji joj, da bismo je izgradili, moramo dati sve, pa i sâm svoj život. Ali da bi se dalo valja posjedovati, a mi ne posjedujemo nikakav drugi život, nikakav drugi životni princip od riznica koje smo baštinili od prošlosti i koje usvajamo, apsorbiramo i nanovo oživljujemo. Od svih potreba ljudske duše, nema vitalnije od prošlosti... Uništena prošlost nikad se više ne vraća. Razaranje prošlosti možda je najveći zločin."