Stvaralac je onaj koji lomi ploče vrijednosti – to kao da je bio moto cijelog Nietzscheovog djela. U vječnom vraćanju istog, a neponovljivog, sve je nanovo trebalo utemeljiti. Time je potvrđeno da je sve promjena. A da bi novo bilo ostvareno, moraju biti uzdrmane stare vrijednosti. Takvo ustremljivanje na utvrđeno je golem misaoni, a često i životni rizik, koji vodi u neizvjesnost. Dogmatizam i skolastika vode misaonoj disciplini i utabanim stazama, misaona sloboda nastoji probiti sve zadane šablone i otvoriti nove perspektive. Potonja pripada misliocu koji je i sâm stvaralac. Upravo takav je bio Friedrich Nietzsche. Nije slučajno da je Nietzscheovim misaono-pjesničkim radikalizmom i njegovom filozofijskom svojeglavošću bio nadahnut velik broj suvremenih avangardnih umjetnika i mislilaca postmoderne, koji su i sami dekonstruirali tradicionalne predodžbe i vrijednosti. Stvaralac je dakle onaj koji uspostavlja nove i nužno uništava mnoge stare vrijednosti. Na tome je ovaj pjesnik i mislilac dosljedno radio. Nietzscheove radikalne tvrdnje o našoj kulturi i civilizaciji zahtijevaju da sve započnemo nanovo. Što je značilo: nanovo utemeljiti svoje. U tome je ovaj mislilac i pjesnik, ovaj pjesnik mišljenja, odbacivao sve konvencije i nastojao prevrednovati sve vrijednosti. Priča o prekoračenju ima dalekosežne konzekvence, jer je to priča o rušenju mnogih prepreka i probijanju granice, priča o nesputanosti, mogućnosti, slobodi, ali i neizvjesnom i Tamnom. Kada su spoznaja i stvaralaštvo u pitanju, onda je riječ o jednoj višoj pomjerenosti, o onome što svojom aktivnošću mijenja znano. U svakom duhovnom prekoračenju počiva ista ambicija: uzdrmati konvencije, otvoriti prostore slobode, srušiti tabue, pogledati u oči misaonoj opasnosti i suočiti se s graničnim, rubnim fenomenima egzistencije. U ispitivanju graničnog, krajnjeg i ekstremnog ispituje se što sve ljudsko biće može biti, kušaju se sve njegove, pa i krajnje mogućnosti, raspituje se o nedopustivom i zalazi s onu stranu spoznatog. U tome nije riječ o svakodnevnom, o onome što biće jest, nego o probijanju postojeće granice i suočenju sa novim izazovima i rizicima. Koji tu granicu uspješno savlada, taj ostvari novo, ponekad veliko djelo. Tada govorimo o onome što se rijetko desi, a sve promijeni. O izuzetnom, koje je suprotno sreći uobičajenog, komociji konvencija i lagodnosti ponavljanja. A to izuzetno donosi uvijek prijelom i promjenu, donosi rizik i neizvjesnost, ali i velika djela, u koja svakako spadaju i filozofska djela. U takva djela spada i Nietzscheovo, čega je ovaj veliki mislilac bio svjestan, na psihičkom planu platio golemu cijenu, ali otvorio put cijelom novom naraštaju kritički orijentiranih mislilaca i stvaralaca.
(Nastavit će se.)