Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) je bio vrlo obrazovan. Od rane mladosti je bio svjestan značaja obrazovanja, kako na osobnom, tako i na društvenom planu. Njegovo dobro obrazovanje i osobna izuzetnost je odmah prepoznata. Postao je sa 24 godine univerzitetski profesor u Bazelu i do danas ostao jedan od najmlađih profesora u povijesti zapadnih univerziteta. U jednom od svojih spisa tvrdio je da će jednog dana svi univerziteti proučavati njegovo djelo. U tome nije pogriješio. Ogroman je njegov utjecaj na suvremenu filozofiju. Postmoderna filozofija varira mnoge njegove ideje i može biti opisana kao postničeanska filozofija. Rano je napisao Rođenje tragedije (1872.), knjigu koja i danas ima utjecaja u filozofiji i razmišljanjima o umjetnosti, i u njoj, na primjeru dvaju grčkih božanstava, napravio razliku o dvama temeljnim načelima u umjetnosti, mišljenju i postojanju. Iste godine kada je objavio Rođenje tragedije držao je i predavanja o budućnosti obrazovnih institucija. U tekstu Schopenhauer kao odgojitelj, u trećem poglavlju svojih Nesuvremenih razmatranja (1874.), Nietzsche je okupiran mogućnošću preobražaja duše i tu navodi Rousseaua kao čovjeka u kojem je buktala vatra, Goethea kao metaforu velikog, a neshvaćenog od mnogih, i Schopenhauera kao onoga koji je dao metafizički značaj svakoj aktivnosti.

U djelu Arthura Schopenhauera čitamo: Ljudsko biće je svjesno jednostavne činjenice da je svijet njegova predodžba, a slijepa volja je bit i pokretačka, osnovna, unutarnja snaga svega. U volji su objedinjene sve težnje, sva svojstva postojećeg i jedinstvena bit svega, pa je volja zapravo volja za životom, osnova koja održava ljudsko biće. Ta moćna volja je usmjerena na sebe samu. Ona je intuicija, osjećaj i svijest, dakle bit bića. Upravo u toj volji i predodžbi svijeta kao osobnoj predodžbi počivaju osjećaj i svijest kao pokretač volje za životom. Sumorna Schopenhauerova filozofija je bila priča o nikad potpuno zadovoljnoj volji, a svijet i svaki objekt osobna predodžba o tom fenomenu. Tako je njegova filozofija postala iskaz osobnog raspoloženja, straha i misaone slabosti, koja se pretvorila u filozofiju razočaranja i nužno vodi ka nihilizmu. Taj osjećaj će dominirati u mnogim kasnijim filozofijama, koje će u svojim uvidima u stvarno uglavnom isticati negativno našeg postojanja, kao da je sâm život neka stalna muka, nezaslužena kazna i nepravda nanesena samim postojanjem uvrijeđenom ljudskom biću, a u njemu usprkos tome nevoljko ostaju premda bi mogli od njega i odustati. Pritom je vrlo zanimljivo da je Schopenhauer prvi veliki mislilac zapadnog svijeta koji je usvojio istočnjače filozofije i u tome tražio nove horizonte, ali i nesvjesno iskazao svoje razočaranje u kulturu i civilizaciju u kojoj je živio, što će i u kasnijim periodima odlikovati neke, poput hipika, buntovnika i raznih „alternativnih mislilaca”, koji su tražili izlaz iz naraslih društvenih i osobnih kriza u filozofijama azijskih naroda. Schopenhauera slika svijeta vodi u razočaranje, ali istodobno otvara nove perspektive. Ta dvostrukost je česta u odnosu na postojanje i svijet. Baš iz te nihilističke i uveliko deprimirajuće filozofije, koja poriče vrijednosti života i koja je svojim učenjima bacila u očaj mnoge osjetljive duše, izrasta velika filozofska pjesma Friedricha Nietzschea, koji je mišljenjem i životom potvrdio: što osobu uspostavlja, to može i da je uništava. Schopenhauer je neosporno utjecao na Nietzschea i u promjeni stila i u usvajanju i daljem razvijanju ideja, pa kada govori o Schopenhaueru Nietzsche, prema vlastitom priznanju u Ecce homo, govori o samom sebi. Zato ga je ovdje bilo nužno spomenuti.

(Nastavit će se.)