Ima više od decenije kako mi je ljubazni bibliotekar u najvećoj londonskoj javnoj knjižnici rekao da nemaju rječnik grčkog jezika. Dugo su ga imali, ali ga nitko više ne traži, a oni se oslobađaju suvišnih knjiga, problemi s njihovim smještajem su sve veći. Ničeg suvišnog, kaže svakodnevni pragmatizam. Ni knjiga koje čitatelji ne traže. U doba mojeg školovanja jedno vrijeme je bila ukinuta „klasična gimnazija”, s obrazloženjem da je to nepotrebni ostatak „buržoaske prošlosti”, što je mnoge u mojem razredu obradovalo jer nas je oslobodilo obaveze učenja nama teškog grčkog jezika. Već tada su u zapadnim zemljama postojale specijalizirane škole u kojima su polaznici učili samo ono što su odabrali ili što je bilo potrebno za stjecanje određene vještine, a u nas su postojale razne srednje i zanatske škole, koje su bile puno lakše od gimnazija. To će kasnije biti slučaj i sa gimnazijama, gdje je u završnom razredu „izborna nastava” opredjeljivala, specijalizirala i pripremala učenika za budući studij. Poslije je došlo i „usmjereno obrazovanje”, u kojem je usmjerenost potisnula obrazovanje. Danas je svaki studij pojednostavljen, više okrenut efikasnosti i profesionalizaciji, poneki služe isključivo trenutnoj političkoj volji, poneki ničemu, a sve vodi ka budućnosti u kojoj će novi naraštaji učiti samo ono što je nužno, jer će biti bića izvršenja, dodatak mašini, šarafi u proizvođenju dobara. Ako više uopće budu.