Ja sam tvoja sura budnost i tvoja modra mržnja,
I trebao bih skrenuti, ali nastavljam ravno,
Prema neboderu oko kojeg su zakopane mlaznice
Jednog naprasnog odrastanja, a kojim napokon
Ne odzvanjaju naši nakazni glasovi (ne odzvanjaju
Jer su drugdje); ja sam komad tračnice koji može
Pucati i mijenjati okvir i repetirati i pucati,
Ja sam šušanj pod brezama i vrbom, kao i ti, kao i sjećanje,
Kao i sve nasilje od kojeg toliko zaziremo:
Neboder čeka rušenje, a mi ga više ne možemo nadživjeti.