Ja sam tvoja sura budnost i tvoja modra mržnja,

I trebao bih skrenuti, ali nastavljam ravno,

Prema neboderu oko kojeg su zakopane mlaznice

Jednog naprasnog odrastanja, a kojim napokon

Ne odzvanjaju naši nakazni glasovi (ne odzvanjaju

Jer su drugdje); ja sam komad tračnice koji može

Pucati i mijenjati okvir i repetirati i pucati,

Ja sam šušanj pod brezama i vrbom, kao i ti, kao i sjećanje,

Kao i sve nasilje od kojeg toliko zaziremo:

Neboder čeka rušenje, a mi ga više ne možemo nadživjeti.