Hej Malena uhvaćen je kako piše pismo djevojci umjesto da vodi bilješke o specifikacijama puške M-14. Bilo je to u kolovozu 1966., dok smo sjedili u zagušljivoj vrućini barake Quonset, za vrijeme prvih tjedana obuke u Kampu za novake Marinskog korpusa u San Diegu. Narednik Wright istrgnuo je Hej Malenoj pismo iz ruke i kasnije te noći, glasom punim sarkazma, pročitao ga u spavaonici, pred unovačenim marincima iz 263. voda. Počeo je s »Hej, malena«, da bi ga s daljnjim čitanjem počeli obuzimati bijes i zgađenost. Na kraju je rekao da je pismo upućeno Rosie Rottencrotch, a da ono što je zapravo bitno, ono o čemu se zapravo radi i što je od krajnje važnosti, da to nisu vrele gaćice Rosie Rottencrotch nego brzina zrna pri izlasku iz cijevi puške M-14.     

Hej Malena platio je za to pismo stotinom čučanj-sklekova na betonskom podu spavaonice, ali kao glavnu nagradu te večeri osvojio je to što će za novake 263. voda zauvijek ostati poznat kao Hej Malena – uz govnara, pederčinu, govno, crva i slične standardne nazive. Kao kruna svega, nedugo nakon tog ispada Hej Malenu je ta djevojka iz Chicaga, o kojoj smo narednik Wright, ja i sedamdeset osam drugih novaka uspjeli saznati samo malo, ostavila preko pisma. 

Hej Malena nije dugo ostao u Marinskom korpusu. Razlog tomu bilo je to što je počeo napadati mojeg pajdu Jorgesona. Jorgeson mi je bio najbolji prijatelj, a Hej Malena počeo ga je zvati Jorgepizdom te maltretirati i omalovažavati. Uzeo je Jorgesona na zub jer bi ovaj, kad god bismo učili neki borbeni manevar ili taktiku, ispod glasa govorio: »Mogao bi poginuti ako to probaš.« Ili: »Gotov si ako to napraviš.« Jorgeson nije baš ostavljao dojam čovjeka koji pretjerano drži do američke zastave i obrane demokratskih ideala u jugoistočnoj Aziji. Pričao mi je kako bi zapravo volio imati atelje u potkrovlju u četvrti SoHo u New Yorku, nositi beretku, jesti sendviče od jetrenih kobasica u ustajalom francuskom kruhu, piti tokajac, pušiti travu, baviti se slikarstvom i slušati bolne, tužne pjesme francuske pjevačice Edith Piaf, poznate i pod imenom Mali Vrabac.     

I većina drugih novaka poželjela je odustati nakon prvih pola sata obuke, ali oni su gajili snove o daskama za surfanje, Corvetteama i zanosnim plavušama. Jorgeson je htio biti bitnik i družiti se s Jackom Kerouacom i Nealom Cassadyjem, trusiti štamplice zapaljenog viskija jantarne boje i slušati Charlesa Mingusa kako na kontrabasu plete cool jazz. Želio se baviti zen budizmom, bacati I Ching, jesti kus-kus i proučavati astrološke karte. Meni je sve to bilo nepoznanica. Odrastavši u Aurori u Illinoisu, nikad ranije nisam čuo za te stvari. Jorgeson je bio tako oštar na jeziku, a komentari su mu djelovali tako uobraženo te nisam znao koliko ozbiljno trebam shvatiti tu priču, ali uživao sam u njegovim šalama i vjerovao sam kako uistinu ima umjetničkih sklonosti. Nije to bila neka neodređena žudnja. Zaista sam vjerovao kako može postati slikar. U tom trenutku nije se baš dušom i tijelom trudio postati marinac. Nije stvarno vjerovao u to poput mene. 

Nekoliko tjedana nakon što je Hej Malena počeo maltretirati Jorgesona, narednik Wright održao nam je svoj najbolji govor: »Ljudi, idete u rat, a on nije lijep«, itd., itd., »i ako vam Žuti pogode prijatelja, druga marinca, po cijenu života otići ćete i pokupiti i izvući tog marinca. Ne zato što vam ja tako kažem. Ne! Otići ćete po tog marinca zato što ste i vi marinci, pripadnici najelitnije borbene sile na svijetu, i zato što je taj koji je pao isto marinac i zato što vam je prijatelj. Brat! Kad jednom postanete marinci, zauvijek ostajete marinci, i nikad nećete iznevjeriti drugog marinca.« Itd., itd. »Možete izvući marinca iz Korpusa, ali ne možete izvući Korpus iz marinca.« Itd., itd. Tada mi se to činilo kao vrlo dobar govor, duboko me pogodilo. Narednik Wright nije bio neki strašljivko. Lik je bio vojničina od glave do pete, a i dobro je pjevao pjesme za marš. Pa grlo mi se stegne kad se sjetim kako je taj čovjek pjevao dok smo marširali. Mislim da su, osim Jorgesona, svi novaci u 263. vodu bili ponosni na narednika Wrighta. Bio je pravi, autentični vojnik. Bio je sjajan marinac.         

Mnogo je novaka iz prvotnog sastava voda otpalo za vrijeme obuke. Neki nisu mogli proći testove fizičke spremnosti pa su morali otići na posebnu obuku za pičkice. To je bio osobito sramotan neuspjeh, najveće poniženje poslije mokrenja u krevet. Drugi novaci dobili bi upalu pluća ili šarlah, inficirali bi im se žuljevi na nogama, ili bilo što slično, pa bi izgubili vrijeme na taj način. Neki nisu zadovoljili na streljani. Jedan bi slomio nogu. Drugi bi dobio slom živaca (što se također smatralo jadnim). Ljudi su otpadali sa svih strana. Nakon što bi novak ispravio koji je već nedostatak imao, ili kad bi se oporavio, preuzeo bi ga neki drugi vod, koji bi bio u onoj fazi osnovne obuke u kojoj je novakova obuka prekinuta. 263. vod preuzimao je desetke novaka na taj način. Međutim, ako bi sve prošlo u redu, cijela obuka bila bi gotova za dvanaest tjedana. Nije to mnogo vremena, ali činilo se kao mnogo vremena. Za sve to vrijeme nisi vidio ženu. Nisi vidio novine niti televizor. Nisi pojeo čokoladu. A bila je tu i činjenica da ti netko neprestano stoji za vratom i promatra svaki tvoj korak. Vrijeme za »sranje, tuširanje i brijanje« trajalo je samo deset minuta, a moralo se još čekati u redovima i tako dalje. Odlasci na zahod bili su tako neredoviti te sam mnogo vremena, koje je inače moglo biti neutralno ili bezbolno, proveo u grčevitu strahu da ću se upišati u gaće. Trčali smo jesti, a u blagovaonici bi nas dočekivali golemi otvori za paru iz kojih je izlazio oduran smrad užegle, pregrijane masnoće. Ipak, u blagovaonicu bismo ulazili gladni do proždrljivosti, pojeli bismo po golem pladanj hrane u samo nekoliko minuta i potom ponovno trčali u formaciji do spavaonice, s mukom obuzdavajući žgaravicu od toliko hrane progutane u tako malo vremena. Bože sačuvaj da netko izgubi kontrolu i povrati. 

Ako bi ranije sve bilo prošlo u redu, narednik Wright dozvolio bi nam da popušimo po jednu nakon svakog obroka. Jorgeson me uputio u mudrost prelaska s Camela na Pall Mall – cigarete su bile duže i dobro su udarale pa bismo se, škljocnuvši svojim kromiranim upaljačima Zippo te zapalivši i povukavši prvih nekoliko dimova, zajednički prepustili užitku koji stvara duhan kad ga se koristi rijetko i razborito. To su uvijek bili najbolji trenuci u danu – kratki predasi od tiranske represije obuke. Pred kraj svega toga Jorgeson je volio zaigrati jednu igricu. Rekao bi mi (dok bi mu mirisni plavi dim vijugao iz nosnica): »Da ti netko kaže ‘Dat ću ti deset tisuća da ponoviš ovo sve’, što bi mu odgovorio?« »Ma nema šanse!« Nastavio bi podizati iznos sve dok mi John Beresford Tipton iz emisije Milijunaš ne bi nudio ček na milijun dolara. »Nema tih novaca«, govorio bih.  

Premda je u svima tinjalo zbog različitih pritisaka, novaci su postajali »džombe« – dobivali su vjeru. Počinjali su se smatrati marincima. Ako izdržiš ovo, rezoniralo se, nećeš puknuti u bici. Tako se sjećam da sam zaplakao dok nam je narednik Wright prodavao priču o tome kako bi marinac napao mitraljesko gnijezdo, bacio se na ručnu bombu ili učinio bilo što drugo potrebno da spasi prijatelja – a ipak me bilo sram kad me Jorgeson vidio kako brišem suze. Svim marincima krenule su suze osim Jorgesonu. Imao je vrlo svijetle, kobaltno plave oči. Bile su tako jedinstvene te bi ga čovjek zamijetio i u mnoštvu. U njegovim je očima bilo neobične ljepote i izvanredne snage. Uz razmjerno ugodno lice, te oči bile su jedino što se isticalo u Jorgesonovoj sitnoj, skromnoj pojavi. Kako bilo, kad me ulovio u sentimentalnu stanju, uputio mi je pogled koji je prodro u samu srž mojeg bića. Bio je to leden pogled krajnjeg prezira, zbog kojeg sam posumnjao u se. Rekao sam: »Čovječe! Zar se ne možeš uživjeti? Zaboga!« 

»Ja nisam kao ti«, rekao je. »Ali uživio sam se i više nego što možeš zamisliti. Nisam ti to rekao dosad, ali ja sam Kal-El, rođen sam na planetu Kryptonu i kao malo dijete raketom sam stigao na Zemlju koji trenutak prije nego što će moj svijet eksplodirati. Odlučio sam koristiti svoje moći za dobro ljudskog roda, prerušen u marinca blage ćudi. Kad god nastupi neka opasnost, ja ću u ime istine i pravde uskočiti u svoju zelenu marinsku odoru te postati najveći junak na Zemlji.«

Jako sam se raspizdio i nekoliko dana poslije toga nisam razgovarao s njim. A onda, oko dva tjedna prije kraja obuke, kad smo s puškama na prsima trčali na paradno dvorište radi vježbe, vidio sam kako je Hej Malena gadno odgurnuo Jorgesona svojom M-14. Hej Malena bio je krupan i prilično čvrst mladić koji je volio impulse svoje pomaknute agresije usmjeravati prema Jorgesonu, ali nije bio ni krupan ni čvrst kao ja.

Dok su drugi novaci najvećom mogućom brzinom trčali na paradno dvorište, Jorgeson je skoro pao, na što se Hej Malena zlobno nasmijao. Protrčao sam pokraj Jorgesona i stigao Hej Malenu; primijetio me krajičkom oka, no tada je već bilo kasno. Namjestio sam tijelo tako da se cijeli mogu unijeti u udarac i vješto ga opalio u sljepoočnicu oštrim rubom čelične ploče na kraju kundaka svoje M-14. Nije to baš bio zločin s predumišljajem, ali već sam se neko vrijeme bio spremao da ga dohvatim. Prije toga mislio sam ga šakama, ali sad sam pobjesnio. Kao umješan boksač znao sam da je sljepoočnica ranjivo mjesto; čovjekova lubanja tvrda je i izdržljiva osim u svojoj bazi. Začuo se odvratan zvuk drobljenja i Hej Malena srušio se u ledeno cvijeće uz rub staze.

Cio je vod bio na paradnom dvorištu kad je posilni vriskom dozvao pomoćnog instruktora obuke koji je potom pojurio na mjesto zločina i zatekao razbijenog Hej Malenu u krvi, u položaju fetusa u ledenom cvijeću. Krv mu je tekla iz rane na skalpu, a krvava pjena izlazila mu je na nosnice i na usta. Krvario je i iz desnog uha. Jesam li vidio komadiće lubanje i moždanog tkiva? Čini mi se da jesam. Da budem iskren, ne bih bio ni najmanje mario sve i da sam ga ubio, ali, kao i svi zločinci, jako sam se bojao da će me uhvatiti. Odjednom mi je sinulo da bih na dugo mogao u zatvor. Srce mi je htjelo iskočiti. Ipak, veći dio mene nije mario. Jorgeson mi je bio pajdo i nisam mogao mirno gledati kako ga netko zajebava. 

Vod je čekao u stavu ‘na mjestu – odmor’ dok narednik Wright nije izišao iz uredske barake i preuzeo situaciju. Pozvana je hitna pomoć koja je gotovo odmah i stigla. Određeni broj novaka čučao je uz ranjenika i činilo se da to traje cijelu vječnost. Naposljetku su odnijeli Hej Malenu s frakturom lubanje. To je bio posljednji put da ga vidimo. Tri večeri kasnije pomoćni instruktor obuke u spavaonici nam je prilično zloslutno rekao kako je Hej Malena povratio svijest. Samo to je rekao. Što to znači? Bio sam zabrinut jer me Hej Malena bio vidio neposredno prije udarca, ali pokazalo se kako se, kad je došao sebi, nije sjećao niti tog incidenta niti ičega od unazad dva tjedna. Retrogradna amnezija. Srećom po mene. Znao sam da su još barem tri novaka vidjela što sam učinio, ali nitko me od njih nije prijavio. Svaki pripadnik voda pozvan je na razgovor, gdje ga je pitanjima rešetala ekipa sastavljena od strogih satnika i jednog blagog pukovnika iz Kriminalističke istražne službe. Trebalo je imati izvjesna muda da im se laže, ali nitko od drugovâ gušterâ nije me prijavio. Mene su voljeli, a Hej Malenu nisu. I stvarno, mnogi su mislili da je dobio točno ono što je zaslužio. 

***

Prije koji dan – zapravo na Dan sjećanja – čistio sam neke stvari s tavana i nabasao na svoju staru svečanu plavu odoru. Prekrasna je to odora, vjerojatno i najljepša u cijeloj američkoj vojsci. Živost njezine boje podsjetila me na Jorgesonove oči – ne zbog sličnosti u boji nego u smislu da obje izazivaju takvo zaprepaštenje. Naravno, vojnička bluza nema rever nego visoki ovratnik s crvenim gajtanom, a na objema stranama kopče za vrat nalaze se po tradicionalni zlatni orao, globus i sidro kao insignije. Dugmad na bluzi nije mjedene – premda zapravo jest izrađena od mjedi – nego fine zlatne boje, poput boje firentinskog zlata. Na rukavima bluze oznake nadnarednika zlatne su na crvenoj podlozi. Visoko s lijeve strane prsa nalazi se šarena voćna salata koja predstavlja pohvale za različita postignuća u borbi. Odmah ispod njih nalaze se značke za uspjehe u streljaštvu; osvojio sam zvanje eksperta i za gađanje iz puške i za gađanje iz pištolja. 

Otvorio sam kutiju od sandalovine i izvadio svoje medalje iz plastične vrećice u koju sam ih bio odložio kako ne bi izgubile sjaj. Mornarički križ i dvije Srebrne zvijezde nešto su najbolje; zaslijepe te svojom ljepotom. U kutiji sam pronašao i nekoliko štapića za jelo. Udahnuo sam zrak iz kutije i osjetio miris Sajgona – kurve, trava, šafran, klinčić, jasmin i ulje od pačulija. Vratio sam štapiće za jelo prisjećajući se trodnevnog mamurluka koji sam dvadeset tri godine ranije imao baš od te doze trave. Ponovno sam pogledao svoju svečanu plavu bluzu. Padobranska krila moja su najposebnija značka, kruna mojih postignuća, ona na koju sam najviše ponosan. Sjećam se kako je bilo hodati obalom oceana u Kaliforniji – svi marinci prepoznavali su Padobranska krila i vojničku frizuru; to je značilo da pripadaš samoj kremi, da si marinac-izviđač. 

Izvidništvo je bilo Jorgesonova zamisao. Nakon obuke izgubili smo međusobni kontakt. Mene su poslali u San Diego, gdje sam na tečaju za vezista po cijele dane morao sjediti u zelenoj vunenoj odori i učiti Morseovu abecedu. Namjerno sam pao na testu i kad sam reda radi dobio priliku za drugi pokušaj, rekao sam brigadiru: »Ma vraga, gospodine. Hoću 003 – pješaštvo. Hoću biti prašinar. Nisam otišao u vojsku da po cijele dane sjedim za stolom.«  

Tri dana kasnije sjedio sam u autobusu za Kamp Pendleton, a kad sam stigao onamo, nabasao sam na Jorgesona. Dotad sam bio mnogo razmišljao o njemu. Bio je stožerni pisar. Na moje nemalo iznenađenje, imao je sedam-osam kila i pet centimetara više, a rekao mi je da svake noći diže utege, nakon što u vojničkim čizmama, s puškom i u punoj bojnoj opremi otrči jedanaest kilometara uz i niz pendletonsko pobrđe. Nakon uobičajenih sranja o tome što ima, prešao je na stvar rekavši: »Trebaju ljudî u Izvidništvu, šta misliš? Stožer je dosadan u pizdu materinu.«

Rekoh: »Izvidništvo? Padobranac? Daj, ne seri! Čovječe, kad si ti postao tako željan vojske?« 

Reče: »E, pa ti si zapravo popušio cijelu tu priču. Nemoj mi sad popustiti, bogamu! Vidi, prođemo test fizičke izdržljivosti i onda nas pošalju u školu za padobrance u Benningu. Ako to prođemo, upali smo. A proći ćemo. Šta su ti vojničići za nas. Semper fi, jebalo mater! Idemo.« 

Više nije bilo priče o Nealu Cassadyju, Edith Piaf i umjetničkim potkrovljima u SoHou. Rekoh: »Da te narednik Wright samo vidi!«

Proveli smo u zemlji samo tri dana prije nego što su nas izbacili negdje na sjeveru, blizu Demilitarizirane zone. Bila je to rutinska izvidnička patrola. Nije to trebalo biti nešto veliko – tek prilagođavanje. Jutro poslije iskrcavanja stigli smo do jedne čistine. Sjećam se da sam imao čudan osjećaj, ali bio sam suviše nov da bih potpuno vjerovao vlastitu instinktu. Sve je djelovalo jezivo; bio sam svježe meso, U. N. – usrani novajlija.    

Vođa tima poslao je Hanesa – skupnika koji je brojao sitno, samo dvanaest dana do zamjene – da, kao predvodnik kolone, prije nas ostalih prođe na drugi kraj čistine. Svi su znali da je to loš znak. Hanes je imao dva Grimizna srca. Bez oklijevanja poslušao je zapovijed i prešao čistinu a da se nije oglasila neprijateljska vatra. Vođa tima pokazao nam je da se raspršimo, a meni je naložio neka zaokružim rubom čistine i prošuljam se kroz džunglu kako bih izvidio mali humak rahle crvene zemlje koji je meni potpuno promaknuo ali koji je on opazio zahvaljujući svojem izvježbanom oku. Sjećam se da sam ponavljao: »Gdje?« Pokazao je na hrpu zemlje na tridesetak metara od mjesta gdje se prekida šuma i na oko tri metra od ponovnog početka šume. Činilo se da je to najvjerojatnije mravinjak, ali nikad se nije znalo – mogao je biti i tunel Sjevernovijetnamske vojske. »Ondje«, prosiktao je. »Je l’ ti moram crtati, bogamu?«

Žustro sam krenuo u pravcu humka, a ostali iz tima ponovno su se okupili radi nekog dogovora. Približivši se humku vidio sam da se zaista radi o mravinjaku, a kad sam se osvrnuo prema timu, vidio sam da su već na polovici čistine i da žure dalje. 

Odjednom se začulo nekoliko glasnih, potmulih prasaka i vrisak »Stiže!«. Nakon nekoliko sekundi prva od pet-šest minobacačkih mina pala je na rahlo tlo oko mravinjaka. Na jednu milisekundu sve se zacrnilo. Odbacilo me unazad i podiglo uvis na jastuku od topla zraka. Isprva je bilo uzbudljivo kao pri vožnji u lunaparku, ali ubrzo se pojavila štropotava, naelektrizirana ošamućenost, kakvu čovjek inače osjeti kad se udari u živac u laktu. Slično tomu, ali ne ograničeno na tako malo područje kao što je lakat. Osjetio sam kako me probada kroz kralješnicu i odlazi u sva četiri uda. Pijesak i crvena ilovača začepili su mi nosnice i uši poput debela flastera. Šljunak mi je upao među zube. Da nisam nosio pilotske rejbanke, sigurno bih trajno oslijepio – ovako su mi oči bile pune šljunka. (Kasnije sam otkrio kako mi je sitna crvena zemlja nekako dospjela i pod nokte na rukama i nogama, duboko u pore kože te ispod stakla mojeg vodootpornog Rolexova Submarinera.) Kad sam uzmogao, izvukao sam čuturicu s Kool-Aidom od limete i limuna te pokušao isprati oči. To je malo pomoglo, ali i dalje sam imao osjećaj da mi oči gore. Ponovno sam ih proprao i stao bjesomučno treptati.

Prevrnuo sam se na trbuh, u ležeći položaj, te poravnao svoju jurišnu M-16. Vod sjevernovijetnamskih vojnika istrčao je na čistinu vrišteći i pucajući – vidio sam kako njihovi zeleni svjetleći meci zasipaju mjesto gdje se moj tim na brzinu bio okupio, ali odande nisu izlazili naši crveni svjetleći. Nekoliko marinaca poginulo je odmah od minobacačkih mina. Jorgeson je bio čitav i vidio sam kako je bacio nervozan pogled u mojem pravcu. Potom se okrenuo prema neprijatelju i zapucao iz svoje M-16. Prebacio sam na rafalnu paljbu i stisnuo okidač, ali oružje nije zapucalo jer je bilo puno zemlje. Od Amerikanaca, vatru je osim Jorgesona jedini donekle uzvraćao poručnik Milton, isto prilični novajlija, »djevac«, koji je klečao na jednom koljenu i pucao iz pištolja kalibra .45, što je bilo gotovo potpuno uzaludno. Pretpostavljao sam da se Miltonova šesnaestica zaglavila kao i moja te sam promatrao kako mu neprijateljski meci iz AK-47 prolaze kroz pancirku i prsa, da bi mu potom probili stražnju stranu naprtnjače i nastavili zujati u džunglu iza njega poput roja ubojitih pčela. Nekoliko sekundi kasnije začuo sam šištanje rakete iz ručnog bacača, projektil je tresnuo u poručnikovo lijevo rame te proletio u grm iza njega, zatajivši. Odbio mu je cijelu ruku i na trenutak sam mogao vidjeti bijelu kost i ligamente njegova ramena, a potom crveno meso mišićnog tkiva koje je dosta podsjećalo na svježu, visokokvalitetnu govedinu, onako dobro prošarano masnoćom i obloženo tankim slojem žućkasto-bijelog sala koje je ubrzo prožela tamnocrvena krv. Koliko je ondje krvi bilo. Ipak, Milton je nastavio pucati iz pištolja. Gledao sam kako, nakon što je ispraznio okvir, iz taktičkog prsluka vadi novi te pokušava jednom rukom napuniti pištolj. Dugo je prtljao s tim novim okvirom, dok mu naposljetku nije ispao, kao i pištolj. Poručnikova glava polako se objesila prema naprijed, ali održao se uspravno, oslonjen na koljeno, s rukom podignuta dlana ispruženom prema neprijatelju u izražajnoj, srcedrapateljskoj pozi kao Al Jolson dok izvodi pjesmu Mammy. 

Kiša zelenih svjetlećih metaka zujala je pokraj Jorgesona, ali on je smireno uzvraćao vatru kratkim, kontroliranim rafalima. Laki limeni prasci njegove M-16 nisu zvučali ohrabrujuće, ali, vidio sam, nekoliko je Sjevernovijetnamaca palo. Vatra iz AK-47 podizala je crvenu zemlju posvuda oko Jorgesonovih nogu. Zapravo je bio na brisanom prostoru, i ako je itko ikad bio potpuno sâm, bio je to Jorgeson tada. Morao je znati da je osuđen na smrt. Bilo je vrlo čudno što nije odmah pogođen. 

Jorgeson je otkrivudao do tijela jednog krupnog crnoputog marinca koji je imao strojnicu M-60. Većina marinaca u izviđanje je nosila lake em-trice ili švedske strojnice K; M-60 bila je preteška za brzo i lako kretanje, ali taj je marinac bio krupan i paranoičan. Njega sam poznavao najmanje od svih ljudi u vodu. U tri dana nijednom mi se nije obratio, vjerojatno ga je plašilo to što sam bio U. N. I doista, sad je bio mrtav. Onaj uzvišeni tragač za istinom Schopenhauer bio je u pravu: Mi smo poput zaigrane janjadi u polju, pod nadzorom mesara koji će za svoj plijen odabrati prvo, a onda i sljedeće. Tako smo za svojih dobrih dana nesvjesni zla koje nam je Sudbina možda već pripremila – bolesti, siromaštva, sakaćenja te gubitka vida i razuma.   

Bilo je teško odrediti brzinu protoka vremena. Možda se čini paradoksalno, ali osjetila su mi, premda omamljena potresima od minobacačkih mina, bila oštrija nego ikad ranije. Gledao sam kako Jorgeson podiže strojnicu i uzvraća neprijatelju dojmljivo ga zasipajući vatrom. Tak, tak, tak! Tak, tak, tak! Tak, tak, tak! Vidio sam kako još nekoliko tijela pada i pomislio kako bi se stvari ipak mogle okrenuti u našu korist. Sjevernovijetnamci zalegli su u zaklon, a mnogi su se i okrenuli te stali vraćati prema rubu šume. Jorgeson je ispucao nekoliko redenika i, kad je zastao da ponovno napuni strojnicu, okrenuo se, pogledao me onim svojim plavim očima i nasmiješio se u smislu »Kako mi ide?« Onda sam začuo ispucavanje iz bacača M-79, zvuk sličan otvaranju metalnog čepa, i vidio kako eksplozija granate odnosi gornji dio Jorgesonova trbuha, zbog čega mu je tijelo poskočilo kao da radi salto unazad. Strojnica M-60 odletjela mu je iz ruku ravno u zrak. Cijev je svijetlila crvenim sjajem kao vreli žarač i oružje je nastavilo pucati samo od sebe dok se nije potrošio cio redenik. 

U međuvremenu sam iz ruksaka izvadio štap za čišćenje i njime prošao kroz cijev svoje M-16. Kad sam ponovno pokušao pucati, ta pizdarija od Tonkine igračke i dalje je bila zaglavljena, dok je naposljetku nisam mahnito rastavio da vidim u čemu je problem. Zemlja mi je bila ušla u zatvarač. Zemlja posvuda, jebote. Otupjelim prstima uklonio sam udarnu iglu i krenuo je čistiti četkicom za zube pa mi je ispala u crvenu zemlju pa sam je podignuo i očistio pa mi je ponovno ispala. Prsti su mi bili kao pod anestezijom i, premda sam vidio na daljinu, nisam vidio na blizinu. Isprao sam oči s još malo Kool-Aida. Bilo je nemoguće očistiti pušku. Srećom po mene, na koncu. 

Sjevernovijetnamski vojnici odjednom su se ustrčali po čistini i stali zabadati bajonete u tijela poginulih marinaca. Poručnik Milton pao je na tlo iz položaja nalik tronošcu tek kad ga je jedan Sjevernovijetnamac šutnuo. Potom su vojnici stali marincima pretraživati opremu. Još sam se mahnito natezao sa svojim oružjem kad sam počeo shvaćati kako je neprijatelj u žaru razmjene vatre bio zaboravio na mene. Pitao sam se što se dogodilo s Hanesom i je li se izvukao. Sumnjajući u to da jest, skočio sam do svojeg radio-prijemnika zatražiti zračni napad, kad se jedan lukavi sjevernovijetnamski vojnik ipak sjetio mene i pojurio u mojem pravcu. 

Čvrsto stišćući ručku, izvukao sam sigurnosni prsten iz ručne bombe pa potom i nož iz korica. Otprilike u tom trenutku Jorgeson je ispustio užasan krik – nema goreg od metka u trbuhu. Ili je Jorgeson viknuo da mi spasi život? Sjevernovijetnamac koji je išao u mojem pravcu okrenuo se prema njemu, na trenutak ga promotrio i potom mu zabio bajonetu u srce. Oči su me jako boljele, ali uspio sam vidjeti Jorgesonove – veličanstveno plavetnilo bljesnulo je po posljednji put prije no što će postupno izblijedjeti u odsutno i staklasto smrtno sivilo. Vratio sam osigurač u bombu, podignuo se na koljena i stao gmizati sve dok se, noseći pregršt beskorisnih i nepotpunih dijelova M-16, nisam osovio na noge i stao trčati koliko su me noge nosile, brže nego ikad u životu. Dva Phantoma F-4 doletjela su vrlo nisko, zapucala visokoeksplozivnim streljivom s odgođenim djelovanjem i ispustila napalm. Valovi vrućine nakon potonjeg bili su gotovo neizdrživi, salva za salvom. I danas mogu osjetiti taj miris. 

Što se tiče skupnika Hanesa: pronašli su ga kasnije reš pečenog od napalma, no ipak je utvrđeno da je oskaćen još dok je bio živ. Bio je star kao i mi ostali – osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Što smo znali o životu? Prije Vijetnama Hanes je mislio da nikad neće umrijeti. Mislim, da, znao je teoretski da će jednom umrijeti, ali osjećao se kao da će živjeti dovijeka. Znam da sam se ja tako osjećao. Hanesu je ostalo dvanaest dana i jedno buđenje. Razorno je to djelovalo na moral  marinaca, kad bi prdeknuo netko tko broji sitno. Mene je, pak, razjarilo vidjeti kako zatvaraju vreću s Hanesovim tijelom. Zašto ga Milton nije poslao da drobi govna na začelju kolone ili tako nešto, kad mu je bilo ostalo tako malo? Jebeni Milton! Poručnik, jebote!

Teogenes je bio najveći od svih gladijatora. Kao boksač bio je pod patronatom jednog okrutnog aristokrata, vladara koji je jako uživao u krvavim spektaklima. Premda je to bilo stotinama godina prije vremena najprosvjetljenijih ljudi, Sokrata, Platona i Aristotela, a dugo nakon Minojaca s Krete, i dalje ostaje vrhunac u povijesti zapadne civilizacije i kulture. Bilo je to otprilike Homerovo doba, doba najvećeg pjesnika svih vremena. Tada su, kao i sada, za pravilo važili nasilje, patnja i niska cijena života. 

Boks kojim se bavio Teogenes nije bio nalik suvremenom boksu s onim dječjim Queensberryjevim pravilima. Natjecateljima nije bila dozvoljena sloboda ringa. Umjesto toga bili su remenom privezani za ravan kamen, jedan nasuprot drugom, licem u lice. Kad bi bio označen početak meča, njih bi se dvojica počela mlatiti šakama obloženim tvrdim kožnim remenom. Bila je to borba do smrti. Tisuću četiristo dvadeset pet puta Teogenesa su remenom privezali za kamen i tisuću četiristo dvadeset pet puta izišao je kao pobjednik.    

Možda poznati rimski kip (izrađen po uzoru na stariji grčki izvornik) Boksač koji se odmara prikazuje baš Teogenesa. U sobi držim njegovu zrnatu crno-bijelu fotografiju. Kip prikazuje mišićava sportaša blizu srednjih godina. Ima gustu bradu i bujnu kovrčavu kosu. Osim što ga polomljen nos i deformirane uši odaju kao boksača, obrve su mu opuštene i klonule, što ukazuje na prekinute živce. Također, čelo mu je puno ožiljaka. Kao što se može očekivati, boksač ima muskulaturu borca. Vratni i trapezni mišići vrlo su mu razvijeni. Ramena su mu široka; prsa su mu jaka i ravna, bez bodibilderski ispupčenih prsnih mišića. Stražnji su mu, kosi i trbušni mišići veoma izraženi, a ima i najveću prednost modernog boksača – čvrste noge. Ruke su mu dugačke, osobito podlaktice koje su ojačane ovojima, odnosno kožnim girtlovima. Radi se o tijelu manjeg teškaša – više gipko nego masivno, ali ni u kojem slučaju manje moćno: recimo nalik Jacku Johnsonu ili Dempseyju. Ako pogledate uživo kip izložen u rimskom muzeju Terme, vidjet ćete da taj posjednuti boksač zapravo i nije krupniji od poluteške kategorije. Ljudi su u to doba bili sitni. Bilo je važno imati savršene proporcije. 

Boksač sjedi na kamenu, podlaktica položenih na butine. To što sjedi a nije na nogama upućuje na to da je mnogo puta ranije prošao kroz isto. Čini se da čuva snagu. Glava mu je zakrenuta kao da si gleda preko ramena – kao da mu je netko upravo bio nešto došapnuo. Time je »umjetnost« kipa predana promatraču. Je li ga netko upravo pozvao u borilište? Lice mu ima pomalo zbunjen izraz, ali na njemu nema ni traga strahu. Po njegovu držanju dade se zaključiti kako je nestrpljiv nastaviti te da ne želi nikomu stvarati nevolje ili biti uzrokom zastoja, premda će mu život uskoro biti u opasnosti. Uz ta izobličenja, njegovo plemenito lice nagoviješta i iznurenost i filozofsku rezignaciju. Cio je svijet pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci. Upravo tako! Ovaj je znao smisao tog stiha dvije tisuće godina prije nego što ga je Shakespeare zapisao. Kako je završio na tom mjestu u prostoru i vremenu? Bi li radije bio na sigurnom, negdje na selu – kao nepoznati smrdljivi seljak koji iza mule gura plug? Bi li to bilo bolje? Ili uživa u svojoj ulozi? Možda jednom i jest uživao, ali sada sigurno ne uživa. Je li to veliki Teogenes ili tek neki neistaknuti borac, bivši rob ili zločinac kojeg je kupio jedan od brojnih poduzetnika koji su mjesecima obučavali osuđenike za taj kratki nastup u areni? Pitam se je li se Marku Aureliju Boksač sviđao koliko se meni sviđa, je li ga proučavao i meditirao nad njim poput mene. 

Dao sam petama vjetra na onom polju u jugoistočnoj Aziji. Čitao sam kako se Davy Crockett, junak Divljeg zapada, iz straha sakrio pod krevet kad je Santa Ana sa svojim vojnicima upao u Alamo. Što je istina? Jack Dempsey znao se tako bojati prije mečeva te bi se pomokrio u gaće. Ali pogledajte što je učinio Willardu i Luisu Firpu, divljem Biku s pampe! Bilo je to skoro ubojstvo. Što je hrabrost? Što je kukavičluk? Veličanstveni Roberto Durán rekao je No más, ali tko je imao veće srce u borbi od njega? 

Prebolio sam tu prvu paniku i uvidio da sam potpuno drukčiji od onog sebe kojeg sam bio poznavao. Pokazat će se da sam se s Hej Malenom bio samo zagrijavao. Vijetnamskim džunglama i rižinim poljima razlili su se zloba, otrov i pokvarena okrutnost koje sam nosio u rezervoaru u duši. Odradio sam tri ture. Želio sam osvetiti Jorgesona. Tugovao sam za skupnikom Hanesom. Tugovao sam za samim sobom i za onim što sam bio izgubio. Počinio sam neizrecive zločine i za to dobio odlikovanja.  

Bilo je potpuno pošteno da i sâm zaradim ozljedu glave. U Vijetnamu nisam dobio ni ogrebotinu, ali u neformalnom boksačkom meču u Pendletonu ugledao sam zvijezde. Borio sam se protiv jednog zajebanog poluteškaša iz topništva. Nitko se nije htio boriti protiv njega. Bio je dobar boksač. Znao je sve poteze. No uglavnom je bio udarač – govorilo se da zna udarati s obje ruke. Govorilo se da mu je brzina ruku veličanstvena. Popio sam barem pola kartona Hamm’sa prije nego što sam ušao u borbu i počeo primati udarce u glavu, udarce čiji dolazak nisam ni primjećivao. Ljudi su bili u pravu. Brzina njegove ruke jest bila veličanstvena. 

Imao sam dvadeset sedam godina, pušio dvije kutije dnevno i bio na korak do alkoholizma. Nisam se trebao boriti protiv njega – znao sam to – ali kad je bio glasan. Davno prije toga bio sam prvak Prve divizije marinaca u srednjoj kategoriji. Bio sam takozvani ratni heroj. Bio sam marinac-izviđač. Ali sad, kao garnizonski marinac, bio sam potpuno izvan kondicije.  

Gotovo me odmah oborio i kad sam se ustao bilo me je užasno strah. Pod gasom, nisam mogao udahnuti. Imao sam osjećaj da me izudarao maljem. Imao sam osjećaj da mi je razbijao žarulje na licu. Umjesto jednog protivnika vidio sam trojicu. Bio sam uvjeren da je stavio nešto u rukavice i preplavio me val samosažaljenja. 

Počeo sam se kretati. Griješio je tako što je mnogo energije trošio pokušavajući me dokrajčiti na brzinu. Nisam imao namjeru ponovno pasti i znao sam da neću. Moji su pajde gledali i morao sam im pružiti dobru zabavu. Bilo me je strah, ali sam se i razvedrio; nisam se osjećao tako živim još od Vijetnama. Počeo sam pogađati lijevim direktom, zbog čega sam uspijevao odoljeti njegovim bikovskim naletima i odvratiti ih. Mislio sam da će se istrošiti, ali ispočetka je bio neumoran. Sigurno sam ga udario s četiristo lijevih direkata. Došlo je dotle da ga mogu pogađati kako hoću, s bilo kojom rukom, ali on bi prešao u kontru, pribio me na uže i stao mlatiti. Bio je bolji udarač i stvarno mi je nanosio štetu, ali ja sam pogađao i, kako se s razvojem borbe mijenjao moment, prešao u vodstvo. Poljuljao sam ga jednom i onda opet i opet. Marinci oko ringa vikali su da ga dokrajčim, ali nisam to uspijevao ma koliko sam se trudio. Iako sam na kraju jedva stajao na nogama, bilo mi je žao što je borba gotova. Tko je pobijedio? Sudac je podigao moju ruku, ali mislim da je zapravo bilo neriješeno. Suđenje profesionalne borbe vrlo je subjektivna stvar.

Oko sat nakon nastupa, kad mi je adrenalin opao, počeo sam osjećati strašnu glavobolju. Bilo je sve gore pa sam požurio iz Dočasničkog kluba, gdje sam lokao s pajdama. 

Ispao sam van boreći se za dah te krenuo dalje od satnijskog područja prema Brdu ovčjih govana, jednom od mnogih niskih, smeđih brežuljaka u blizini. Kao kad pas hoće uginuti u samoći, tako sam i ja. Sve se stalo okretati pa sam pao u grmlje. 

Gotovo sat proveo sam u nesvijesti te sam sljedeća dva tjedna hodao kao pijan, s dvoslikama. Neprestano me boljela glava i činilo se da sam ostario preko noći. Nisam bio zdrav. 

Postao sam vrlo plah. Postao sam sklon introspekciji. Pitao sam se zbog čega sam se bio ponašao onako kako sam se bio ponašao. Zašto sam u ratu ubijao bližnje, bez ikakvih osjećaja, bez grižnje savjesti ili žaljenja? A kad je rat završio, zašto sam nastavio piti, šepiriti se i upadati u tučnjave? Zašto sam volio drugima dijeliti bol i zašto sam tako uživao u njihovoj patnji? Jesam li bio lud? Je li se radilo o previše testosterona? Žene ne rade takve stvari. Grabežljiva volja za moć prestala je vladati mnome. Odjednom sam počeo suosjećati s nastojanjima i patnjama svih živih bića. Kad izgubiš zdravlje, počneš tako razmišljati.  

Je li se čovjek imalo popravio od Teogenesova doba? Svijet je pun zlobe. Ne mislim na onu staru priču, kad se dodijava sa Španjolskom inkvizicijom, Holokaustom, Josifom Staljinom, Crvenim kmerima itd. To se događa u našim dvorištima. Amerika dvadesetog stoljeća jedna je od materijalno najprosperitetnijih nacija u povijesti. Ali prošećite se nekim američkim zatvorom, staračkim domom, slamom u kojem beskućnici žive u kartonskim kutijama, onkološkim odjelom. Pođite na sastanak vijetnamskih veterana, anonimnih alkoholičara ili anonimnih prejedača. Kako je život šupalj i nestvaran, kako su lažni njegovi užici, kako su strašna njegova svojstva. Zar svijet nije više nalik na pakao, kako je Schopenhauer, taj bistri prorok – koji mi je pomogao da preobrazim svoju patnju u predmet razumijevanja – tako brzo istaknuo? Nazivali su ga pesimistom i s tom ga riječju odbacivali, no u njegovim sam stranicama pronašao mir i samoobnovu.

Oko godinu nakon borbe s tipom iz topništva počeo sam dobivati napadaje. Napadaji su imali izvor u lijevom sljepoočnom režnju, što se ponekad naziva epilepsijom Dostojevskog. To je tako rijedak oblik te je gotovo nepoznat. Freud, koji je i sâm bio neurolog, nagađao je da je Dostojevski histeričan tip epileptičara te da mu napadaji nisu povezani s oštećenjem mozga – da je uzrok psihičke prirode. Dostojevski je prvi napadaj imao s dvadeset pet godina, kad je kao zatočenik u Sibiru dobio pedeset udaraca bičem jer se žalio zbog hrane. Freud je mislio da je, nakon lažnog smaknuća, četverogodišnjeg zatočeništva u Sibiru, mučnog djetinjstva, ubojstva njegova tiranski nastrojenog oca itd., itd., Dostojevski pokazivao sva obilježja histerije, teške psihičke traume. A Dostojevski je imao karakteristična obilježja oboljelog od psihomotorne epilepsije dugo prije prvog napadaja. Danas liječnici uporno tvrde da ne postoji »epileptička ličnost«. Mislim kako to kažu jer ne žele otežavati epileptičarsku patnju dodatnom stigmom. Privatno vjeruju u te crte ličnosti. Dostojevski je bio nervozan, depresivan i izmučen hipohondar, kompulzivan pisac opsjednut religijskim i filozofijskim temama. Bio je hiperrazgovorljiv, govorio je koješta itd., itd. Dobro je poznata njegova ovisnost o kockanju. Po većini iskazâ imao je bolesnu dušu.

Najneobičnija stvar, po kojoj se njegova epilepsija najviše izdvajala od drugih, bilo je to što bi on trenutak uoči napadaja – zapravo za vrijeme aure, koja je službeno dio napadaja – dobio osjećaj izvjesna blaženstva, ekstatična blagostanja drugačijeg od svega čemu bi se mogao nadati običan smrtnik. Bilo je to iskustvo satorija. Nije to bio sitni satori Abrahama Maslowa, nego onaj najveći. Rekao je da ne bi taj osjećaj mijenjao ni za deset godina života, a ja, koji sam to isto osjetio, moram se složiti. Ne mogu to objasniti niti to razumijem – s vremenskom distancom postane sklisko i neuhvatljivo – ali osjetio sam to do same srži svojeg bića. Da, Bog postoji! No onda šmugne i izgubim ga. Počnem sumnjati. Čak i Dostojevski, taj gorljivi kršćanin, u Braći Karamazovima, u digresiji o Velikom inkvizitoru, gotovo prihvatljivo argumentira protiv mogućnosti postojanja Boga. Taj odlomak, vjerojatno najbolji u čitavu svijetu književnosti, nagne čovjeka na ateističku stranu. To se dogodi kad se Njemu pristupi intelektom.

Misli se kako je sveti Pavao na putu za Damask imao napadaj epilepsije sljepoočnog režnja. Pavao nas u Prvoj poslanici Korinćanima upozorava na to da će Bog posramiti mudre. Zna se da je Muhamed sastavljao Kur’an nakon epileptičnih napadaja. Crni Los imao je napadaje prije svoje velike vizije u kojoj se pojavljuje bizon. Smatra se kako je Ivana Orleanska imala epilepsiju sljepoočnog režnja. Svatko od navedenih u jednom strašnom bljesku moždane munje uspio je prodrijeti kroz tamni veo iluzije koji prekriva sve što postoji. Upravo tako su se i meni otvorile oči. To se stanje naziva »sveta bolest«. 

Ali fino sam to platio. Jedva da više izlazim iz kuće. Uvijek sa sobom nosim boksačku kacigu i štitnik za zube, kako bih pri padu izbjegao ozljede. Daleko češće od aure u kojoj »svaki grm plamti Bogom« imam tipičnu epileptičku auru, onu ispunjenu osjećajem straha i skore propasti. Ako sam u stanju sačuvati prisebnost i razmišljati, i ako ima dovoljno vremena, stavim u usta štitnik za zube i tako spriječim da si zagrizem jezik. Jednom sam ga pregrizao pa je, nakon što su ga zašili, tako jako otekao te je izgledao poput goleme crveno-crne kobasice. Više od dva tjedna nisam mogao zatvoriti usta. 

Napadaji se pojavljuju sve češće. Nakrkan sam Depakeneom, fenobarbitonom, Tegretolom, Dilantinom – svim mogućim govnima. Medicinska sestra iz Udruge veterana dovela mi je dva stafordska terijera te ih izdresirala da me promatraju dok spavam, za slučaj da dobijem napadaj i počnem se gušiti s licem u posteljini. Kako su ti psi divno društvo! Kuja Glorija posebno je neustrašiva i pametna. Kad povratim svijest, neizbježno otkrijem kako su me psi bili odvukli u kuhinju, podalje od pokrivačâ, jastukâ, tepihâ i drugih predmeta kojima bih se mogao ugušiti; i da su me okrenuli na leđa. Eto Glorije, kako mi laje u lice. Nije li to nevjerojatno? 

Rođena sestra dovela je kod mene oko Božića jednog neurokirurga – ne nekog veteranskog mesara nego tipa iz kliničke bolnice. Bio je to kicoš u odijelu od devetsto dolara. Odmah me počeo žestoko obrađivati, kao prodavač rabljenih automobila. Želi kauterizacijom spaliti komadić tkiva u jednom snopu živaca mojeg mozga. »Ne radi se o lobotomiji nego o cingulotomiji«, rekao je. 

Nesmotren psihokirurški zahvat kao posljednji očajnički pokušaj još je umnogom nezamisliv u konzervativnim medicinskim krugovima. Zato je ovaj došao kod mene osobno. Kućni posjet. Vrbuje me da se proslavi. »Vidiš tu bočicu Thorazinea?« rekao je. »Možeš komotno baciti taj otrov«, rekao je. »Sav taj amitriptilin. To je smeće, i to možeš baciti.« Rekao je: »Da te pitam nešto. Kako možeš piti sva ta govna i biti na nogama?« Rekao je: »Toliko lijekova koliko ti piješ oborilo bi i slona.«

Želi me pod nož. Rekao je kako više neću imati osjećaj krivnje i bezvrijednosti te da će mi se srce pocrnjelo od grijeha olakšati. »To nije lobotomija«, rekao je.    

Ne sviđa mi se taj tip. Ne vjerujem mu. Nije me uvjerio, ali ne mogu više ovako. Ako nemam napadaj panike, proždire me zamorna, neumoljiva depresija. Obuzme me umrtvljujuća iznemoglost; ne mogu ništa raditi. Htio sam pajdama pružiti dobru zabavu! Kakva budala, bog te mazo. Ja sam budala, bog te mazo!

***

Trebalo mi je šest mjeseci da dovedem misli u red, ali htio sam to učiniti za slučaj da poslije operacije ostanem biljka. Znam da je moj pajdo Jorgeson pravi američki junak. Volio bih da je poživio da postane nešto drugo, ako ne slikar, onda makar zajeb s poslom u nekoj tvornici, četiri razvoda i zahtjevom za pokretanje stečajnog postupka, zajeb koji je svako malo u zatvoru. Volio bih da je postao to. Volio bih da je postao bilo što osim pravog američkog junaka. Stoga, ako nakon operacije budem nešto ravnodušniji prema životu, tim bolje. Ako ne, ne. 

Da sam moralan na nešto konvencionalniji način, bacio bih u vražju mater svečanu plavu odoru, a onaj Mornarički križ poslao bih Jorgesonovu bratu. Jorgeson je taj koji je zaslužio orden, on se ondje kod Khe Sanha isfurao kao John Wayne i spasio mi život, premda sam ja lagao i preuzeo zaslugu za sve mrtve Sjevernovijetnamce. Za njim je ostao zadivljujući broj leševa – nije bio ni blizu Teogenesu, ali ukupno je imao samo dvanaestak minuta na borbenom polju. 

Vrhovno zapovjedništvo skoro mi je dodijelilo i Medalju časti, ali, naravno, moja navodna djela nisu imala svjedokâ niti sam spasio ičiji život. Kad se sad prisjećam toga, moja priča vjerojatno nije zvučala onako uvjerljivo kako sam tada mislio da zvuči. Imao sam samo devetnaest godina i nisam bio baš iskusan lažov. Jebote, da su mi stvarno dodijelili Medalju časti, mislim da bih u ringu u Kampu Las Pulgas u Pendletonu pustio onom poluteškašu iz topništva da me ubije. 

Sad razmišljam kako bih mogao nazvati Hej Malenu i pitati ga kako je. Ozbiljno, dva neuropsihijatrijska bolesnika – vjerojatno imamo mnogo toga zajedničkog. Mogao bih mu se ispričati. No iz napadajâ sam naučio da se to ne mora raditi. Dobro i zlo samo su dvije iluzije. Ipak, ponekad se moram zapitati je li moja vizija Vrhovne Stvarnosti imalo stvarnija od onih demona koji opsjedaju shizofreničare i luđake. Je li se sve to dogodilo samo zbog glupe neorokemije? Zar Bog uopće ne postoji? Ljudsko se srce buni protiv te pomisli. 

Ako zajebu operaciju, nadam se da ću nekako moći zadržati pse – možda bih trebao preseliti kod sestre. Ako me pošalju u ludaru, sigurno gubim pse.

Ivan Zrinušić: Thom Jones

Pisca Thoma Jonesa (1945. – 2016.) od zvijezde zabavne glazbe, koja je maljavim poprsjem nekoć mamila ženske uzdahe, Toma Jonesa, dijelili su jedno slovo i mnoštvo svjetova. Thom je nakon roditeljskog razvoda (otac mu je bio boksač i skončat će od vlastite ruke) dobar dio djetinjstva proveo s bakom, da bi se s punoljetnošću prijavio u Marince, iz kojih će ga, netom prije no što je trebao biti poslan u Vijetnam, časno otpustiti zbog epilepsije sljepoočnog režnja (koju je vjerojatno imao i Dostojevski), nastale uslijed udaraca dobivenih u boksačkom meču. Epilepsija će mu zagorčati, ali prethodno možda i spasiti život: osim jednog pripadnika, cijela njegova izvidnička jedinica izginula je u Vijetnamu. Nakon vojske završava studij književnosti, ali zapošljava se donekle izvan struke, kao autor reklamnih slogana. Najdulje će se zadržati na radnom mjestu domara, gdje će u noćnim smjenama moći neometano čitati književnost i filozofiju, a zbog alkoholizma, dijabetesa, depresije i epilepsije do kraja života bit će ovisan o šakama lijekova, koji će postati i jedan od njegovih snažnijih literarnih motiva. Debitantsku zbirku priča Boksač koji se odmara (The Pugilist at Rest) objavit će tek 1993., ali ona će pobrati pohvale kritike i publike te završiti u finalu prestižne američke Nacionalne nagrade za književnost. Za života će objaviti još samo dvije zbirke priča (Cold Snap i Sonny Liston Was a Friend of Mine), a ono malo svjetala pozornice što će vidjeti otpast će na predavanja i čitanja koja će održavati devedesetih. U prozi nije vedar tip: omiljeni su mu motivi boks, ovisnost, bolest i rat u Vijetnamu, a pripovjedač mu je uglavnom društveni autsajder, manje ili više težak mačoist s misaono-osjećajnom stranom omeđenom Kantom (»Nakon Kanta, što se više ima reći?«), Schopenhauerom, rock’n’rollom i antikom. Ipak, zbog crnog humora, životnosti rečenice i neuobičajenih zahvata na fabuli, njegove se priče, premda možda s blagim grčem u želucu, brzo i lako čitaju. Prvi put objavljena u časopisu New Yorker, naslovna priča zbirke Boksač koji se odmara dobitnica je nagrade O. Henry, a uvrštena je i u mnoštvo antologija, između ostalih i Best American Short Stories of 1992.