Béla Hamvas rođen je 23. 3. 1897. u gradu Eperjesu u sjevernoj ili „gornjoj“ Ugarskoj, današnjem Prešovu u istočnoj Slovačkoj. Otac József Hamvas (do 1893. Aschendorf, kada je pomađario prezime) bio je evangelički pastor, ali je 1898. napustio to zvanje i postao profesor njemačkog i mađarskog jezika na evangeličkom liceju u Požunu/Bratislavi, kamo se obitelj tada preselila. Mati Jolán rođ. Sedivy sklona je umjetnostima, pa Béla od rane mladosti svira klavir, poslije i sklada, s takvom predanošću da roditelji misle da ga čeka glazbena karijera. Kao dječak ide s ocem na kratku turneju po Europi (München, Pariz); to će biti njegov jedini boravak na Zapadu. U gimnazijskim godinama počinje pisati. Putopis naslovljen „Tri dana u Zadunavlju“ prvi je rad koji objavljuje, 1913/14. u nastavcima u omladinskom časopisu Szövétnek ('Baklja') koji izlazi u Pápi, dobivši za nj nagradu Mađarskog turističkog saveza. Pažljiv čitatelj već u njemu može osjetiti budući „Hamvasev ton“. 

Nakon mature, zajedno s više školskih drugova obuzetih domoljubnim duhom, upisuje se 1915. u kadetsku školu i 1916. biva poslan na istočno ratište, gdje tijekom Brusilovljeve ofenzive doživljava težak mentalni šok te se vraća kući na oporavak. Vojne ga vlasti 1917. šalju na talijansko bojište, ali transportni vlak kojim tamo putuje pogađa bomba i Hamvas je od detonacije trajno onesposobljen za ratovanje. Slijedi „možda najodlučnija prekretnica u njegovu životu“ (A. Dúl). Dok se oporavljao u tetinom obiteljskom pansionu u Otátrafüredu (danas Starý Smokovec), u Visokim Tatrama, počeo je čitati najzahtjevnije mislioce: Nietzschea i Kierkegaarda, uz njih i Kanta, Schopenhauera, Rimbauda, ​​Dostojevskog. Kao što će poslije zapisati (u eseju „Interview“), uz Kierkegaarda je shvatio da je svijet „pokvarena i lažljiva zbrka“ koju nikakve, ni najplemenitije ljudske aktivnosti ne mogu popraviti; kriza je trajni pratilac čovjekove egzistencije i povijesti, metafizičko zlo je usađeno u svijet. „Točno je tako, pomislio sam. Ali jednom je moralo početi. Počeo sam tražiti tamnu točku. Proton pseudos, odnosno prvu laž... Vratio sam se unatrag od sredine prošlog stoljeća do Francuske revolucije, do prosvjetiteljstva, do racionalizma, preko srednjeg vijeka do Grka, Hebreja, Egipćana, primitivnih ljudi. Krizu sam nalazio posvuda, ali svaka je kriza upućivala dublje. Tamna točka je još dalje, još dalje. Napravio sam tipičnu europsku pogrešku, tražeći tamnu točku izvan sebe, iako je bila u meni. Centar krize svatko nosi u sebi.“

Potkraj rata Hamvasevi se sele u Budimpeštu, najprije mati, tri kćeri i Béla, na koncu im se pridružuje i otac, koji u jesen 1919, kao pripadnik inteligencije od koje se to zahtijeva, odbija prisegnuti na izjavu o lojalnosti novoj Češko-Slovačkoj Republici te biva protjeran s njenog teritorija. Béla 1919. upisuje studij njemačkog i mađarskog jezika na budimpeštanskom sveučilištu (od 1921. Mađarsko kraljevsko sveučilište Pétera Pázmánya). Tijekom studija pohađa i predavanja iz glazbene estetike, a neko je vrijeme slušač i na Medicinskom fakultetu. Nadasve mnogo čita, „gotovo neselektivno“, od filozofije i srednjovjekovnih mistika preko fizike do svjetskih pisaca, engleskih, francuskih, ruskih i naročito skandinavskih, kojima je osobito naklonjen. Širina koja se morala odraziti na učinkovito studiranje. Studij okončava 1923, ali ne polaže završne ispite i ne stječe diplomu. Ta je formalna činjenica, iako bez dublje važnosti, po svemu sudeći ipak nekako povezana s njegovim kasnijim neiskorjenjivim prezirom prema znanosti.

Tijekom studija Hamvas je objavljivao priloge, mahom o mađarskoj književnosti, u bratislavskom časopisu Tavasz ('Proljeće'). Od 1923. do 1926. radio je kao novinar. Uz očevu asistenciju, za suradnika ga je angažirao dnevni list Budapesti hírlap. (József Hamvas također je surađivao s tim listom, a kako se nakon preseljenja u Budimpeštu zaposlio kao predstavnik za strani tisak tadašnjega budimpeštanskog gradonačelnika Jenőa Sipőcza, mogao je uz njegov zagovor ishoditi novinarsko zaposlenje za sina.) Uz to, Hamvas piše i za novi politički list Szózat ('Proglas'). Kao novinar napisao je više od stotinu članaka, pretežno satiričkog karaktera. Nakon kratka zaposlenja u uredništvu službenog gradskog glasila Fővárosi közlöny (1927), Hamvas je 1928. dobio trajnije zaposlenje u Knjižnici glavnog grada (Fővárosi könyvtár). Tu je, uz jedan dvogodišnji prekid, radio sve do 1948, napredujući od običnog činovnika do najvišeg knjižničarskog zvanja. Rad u knjižnici gotovo mu savršeno odgovara. Nezasitno čita, svladava jezike i, uz ostalo, pravi inventuru intelektualnih tendencija kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Hamvas će to svoje proučavanje nazvati "krizologija" (krizeológia), a njegov je zaključak da, od prijeloma stoljeća, „treba ozbiljno uzimati samo one intelektualne iskaze koji govore o iscrpljenosti zapadnjačkog životnog ideala i sustava vrijednosti“ (A. Dúl). Kierkegaard i Nietzsche stoje u temeljima Hamvaseve moderne europske krizologije. Uz knjige, Hamvas u tom međuratnom razdoblju ima i živog duhovnog učitelja i vodiča, poznavatelja indijske duhovnosti Dénesa Jakabfalvyja, na kojeg u svojim kasnijim radovima mjestimice aludira, suzdržano i pomalo tajnovito.

Prvi brak Hamvas je sklopio 1928. s Ilonom Angyal, koju je upoznao kao računovotkinju u uredu Budapesti hírlapa. Iako je ona katolikinja, crkveni obred vjenčanja vodio je Hamvasev otac. Brak se brzo pokazao promašenim, a razvod je uslijedio 1935. Drugi brak je, naprotiv, bio skladan: Hamvas ga je sklopio 1937. s Katalin Kemény (1909-2004), iz židovske obitelji podrijetlom iz Erdelja, koja je u Budimpešti diplomirala francuski jezik i filozofiju te je 1930-ih godina počela objavljivati po časopisima. Kemény je izradila i 1936. objavila, ni manje ni više, prvi mađarski prijevod Rabelaisova Gargantue. Među znatnim odjecima toga pothvata mlade romanistice, pojavio se i Hamvasev prikaz prijevoda u časopisu Napkelet ('Sunčev istok'). U njemu Hamvas konstatira da je prijevod filološki točan, „savjestan i doslovan prijevod kakav može napraviti samo ženska ruka“, i u tom smislu bolji od njemačkog i engleskog, ali da mu nedostaje lakoća izvornika, njegov „vedri smijeh, vinska bujnost i lakomislenost“. Prevoditeljica je potom, navodno, potražila kritičara u knjižnici kako bi mu objasnila da nije u pravu i njihovo je tako nastalo poznanstvo u razmjerno kratkom roku dovelo do braka. 

Od 1928. do 1939. Hamvas je redovito ljetovao u Dalmaciji, upoznavajući izbliza ono što će poslije nazvati „genijem Juga“. Od svih prostornih „genija“, kao što se može razabrati i u njegovu ovdje prevedenu eseju, za Hamvasa je to bio ključni genij. Ranih 1930-ih Hamvas se sprijateljio sa svojim vršnjakom Károlyem Kerényijem (1897-1973), klasičnim filologom koji je intenzivno istraživao starogrčku religiju i mitologiju, objavljivao radove na njemačkom, dopisivao se od 1934. s nobelovcem Thomasom Mannom i uskoro postao profesor na Pečuškom sveučilištu (da bi u ratnim godinama emigrirao u Švicarsku). Hamvas i Kerényi 1934. zajedno borave na otoku Korčuli, gdje Hamvas novom prijatelju izlaže zamisao o osnivanju svojevrsne „sakralne zajednice“ sličnomislećih intelektualaca i pisaca, po uzoru na njemački krug oko pjesnika Stefana Georgea (George-Kreis), koji bi si za cilj postavio „ništa manje nego pronalaženje rješenja za krizu europske kulture koja prijeti izumiranjem europskog čovjeka“ (K. Fenyvesi). Kerényi u osnovi prihvaća ideju. Novostvoreni „krug“, kojem se pridružuju László Németh, Lajos Prohászka, Antal Szerb, Pál Gulyás, Aladár Dobrovits, Antal Molnár i još poneki, 1935. pokreće seriju zbornika naslovljenih Sziget ('Otok') - što je ujedno i ime skupine ili pokreta. Ime višestruko konotativno, ali svakako ne bez veze s mjestom gdje je ideja rođena i tamošnjim ambijentom južnog, dakle u osnovi grčkog „genija“. Drugi svezak zbornika izlazi 1936, a treći i posljednji tek 1939, nakon što se Hamvas već razišao s Kerényijem, uz obostrano razočaranje, i više nije sudjelovao u radu skupine. Vrlo brzo se, naime, pokazalo da se Hamvaseve ideje o duhovnim ciljevima pokreta razilaze s Kerényijevim, kao i Némethovim. U Hamvasevim zamislima jadranski je otok mogao biti idealno mjesto za sastajanje inicijalne jezgre buduće zajednice europskih brahmana. Za Kerényija su suvišni Hamvasevi sakralno-mistički, ezoterički i apokaliptični tonovi, njega zanima produbljeno multidisciplinarno istraživanje starogrčke baštine i prevladavanje krize klasičke filologije, humanističkih znanosti i općenito europske kulture, a s druge je strane suglasan s Némethom oko potrebe da se u dubinskim vrijednostima antičke baštine pronađu snage za obnovu mađarskoga kulturnog života. Za Hamvasa, pak, sve su to preuske perspektive; s njegova gledišta, Kerényi nije našao duhovne snage da bude više od znanstvenika, on je „grčke bogove žrtvovao bogovima znanosti“. Svoja iznevjerena očekivanja od kruga Sziget Hamvas je opisao u esejističkoj knjizi Maska i vijenac (Álarc és koszorú), napisanoj 1934-1937. i prvi put objavljenoj tek 2017. Pa ipak, raskid s Kerényijem nije bio nepopravljiv, o čemu svjedoče pisma što su ih Hamvas i on razmijenili 1947.

Već i ranijih godina, ali naročito intenzivno od 1930. Hamvas svake godine objavljuje desetine priloga - kritika i prikaza knjiga, eseja, studija, putopisa - u raznim mađarskim časopisima (Nyugat, Napkelet, Katholikus szemle, Protestáns szemle, Válasz, Társadalomtudomány, Athenaeum i dr.). Autori knjiga o kojima piše su Huxley, Dreiser, Russell, Joyce, Powys, Berdjajev, Eliot, Klages, Rolland, Sinclair, Chesterton, Hemingway, Werfel, Dawson, Huizinga i mnogi drugi. Nerijetko piše o knjigama i kako bi dao negativnu ili ironičnu ocjenu, kao na primjer 1936. o romanu Cezar (prevedenom i kod nas) Mirka Jelušića, austrijskog pisca hrvatskih korijena (i nacista). U nekoliko navrata piše i fiktivne recenzije nepostojećih knjiga čije je naslove i autore sam izmislio. Objavljuje također i u kolektivnim izdanjima, kao na primjer studiju o Heraklitu u knjizi priređenoj zajedno s Kerényijem i Dénesom Kövendijem (1936), ili esej „Poetica metaphysica“ u spomenici Gyule Mitrovicsa (1938). Prvu samostalnu knjigu, pod naslovom Svjetska kriza (A világválság), objavio je 1938. u izdanju knjižnice u kojoj radi. To je rezultat njegova već spomenutog rada na „krizologiji“: iscrpna i detaljna bibliografija (823 anotirane jedinice) s uvodnom raspravom. 

Sve je to samo manji dio onoga što je Hamvas napisao od kraja 1920-ih do početka Drugog svjetskog rata. Većina tih tekstova bit će tiskana tek poslije Hamvaseve smrti, najveći dio zapravo tek poslije „promjene sistema“ 1989. Potkraj 1920-ih Hamvas je napisao prvu verziju romana Vragom opsjednuti (Ördöngösök). Naslov je izravna aluzija na Dostojevskog; tom je riječju naslovljen znameniti roman ruskog majstora u prvom mađarskom prijevodu. Hamvas, nezadovoljan svojim djelom, odlučuje da će ga ponovno napisati kad navrši pedeset godina; to će zaista i učiniti oko 1950, a rukopis će biti objavljen tek 2015. Od 1929. do 1931. Hamvas je pisao zbirku pripovjednih tekstova pod zajedničkim naslovom Teško je ne pisati satiru (Nehéz nem szatírát írni), taj put posuđujući poznatu Juvenalovu izreku. I to je djelo objavljeno tek 2016. Tijekom dužeg razdoblja, od 1930. do 1942, nastajali su eseji i drugi prozni tekstovi koji zajedno tvore Knjigu lovorova gaja (A babérligetkönyv), objavljenu u cijelosti 1993. Istovjetna je i povijest zbirke eseja pretežno o grčkim temama, Hexakümion, čiji se nastanak datira u 1937. Uglavnom 1936. Hamvas je napisao niz pjesničkih proza u epistolarnoj formi, pod naslovom Mađarski Hiperion (A magyar Hüperion); dio je objavljen u časopisima 1940-ih godina, a cjelina tek 1999. 

Zajedno s Katalin Kemény Hamvas je napisao omanju knjigu Uvod u modernu karakterologiju (Bevezetés a modern karakterológiába), koja izlazi u Debrecinu 1941; kao autor je na knjizi naveden Antal Pál, tamošnji student teologije s kojim će Hamvas ostati u prijateljskim odnosima do kraja života. Razlog takva postupka? Citirajmo Savu Babića, srpskog poznavatelja i prevoditelja Hamvasevog opusa - njegovu crticu o Antalu Pálu: „Upoznao se s Hamvašem i Katalin Kemenj na taj način što su mu oni za pare napisali doktorsku disertaciju (Katalin kaže da su za te pare bogato letovali na Jadranu, poslednje predratne godine, 1939), koju je on posle i objavio pod svojim imenom (Uvod u modernu karakterologiju, 1941), a Hamvaš napisao recenziju za naučni časopis i pokazao šta u knjizi valja i šta ne valja! Najbolji poznavalac Hamvaševog života i dela, Pal Daraboš, tvrdi da je takav postupak, pisanje disertacije za novac, bio uobičajen u to vreme. Kasnije je došlo do intenzivne prepiske između njih i velike bliskosti.“

1940-e su najburnije razdoblje u Hamvasevu životu. Tijekom rata triput je mobiliziran, 1942. na ratištu je u Sovjetskom Savezu. Ondje piše „zabilješke“ pod naslovom „Veličina rata i malenost čovjeka“ u kojima tvrdi da je taj rat posljednja prilika da čovječanstvo postane svjesno svoje krize i da je „glavna prepreka rješavanju krize to što dio čovječanstva ne želi priznati činjenicu krize. (...) Arhetip takve osobe bio je Goethe, napola poganski veseljak koji je iz svog života dosljedno isključivao sve momente koji bi ga mogli uznemiriti...“. Poslije je s vojskom poslan za Njemačku, ali bježi i skriva se u Budimpešti. Uskoro ga zarobljavaju Sovjeti, kojima također uspijeva pobjeći. U međuvremenu, za sovjetsko-rumunjske opsade Budimpešte na početku 1945, unajmljeni stan u Budimu u kojem je živio sa suprugom razara bomba i lišava ih gotovo svega, uključujući biblioteku i rukopise (neki su, očito, spašeni jer su se nalazili na drugim mjestima). Ali, unatoč svemu tome, prekidi u Hamvasevu književnom radu su minimalni. U Segedinu mu je 1941. kao izdanje tamošnjeg sveučilišta objavljena studija Duh i egzistencija: filozofija Karla Jaspersa (Szellem és exisztencia: Karl Jaspers filozófiája). Prva samostalna esejistička zbirka pod naslovom Nevidljiva povijest (A láthatatlan történet), u kojoj je sabrao deset tematski vrlo raznorodnih eseja, objavljena mu je u Budimpešti 1943. također kao sveučilišno izdanje. Iste godine objavio je u časopisu Híd ('Most') prvu, kratku verziju svojeg najpopularnijeg eseja, Filozofija vina (A bor filozófiája), koji će proširiti 1946-1948. 

Uz ostalo, Hamvas je 1942, u časopisu Társadalomtudomány ('Znanost o društvu'), objavio esej „René Guénon i metafizika društva“. Za osebujnog francuskog mislioca Hamvas je znao već godinama ranije, na njega ga je upozorila Katalin, uvrstio ga je u svoja krizološka istraživanja, kao i Leopolda Zieglera i Juliusa Evolu - jedinu dvojicu koji su „pod Guénonovim utjecajem krenuli stazom na koju prije ili kasnije svatko neminovno mora kročiti“. Za autora knjigâ Kriza modernog svijeta (1927) i Duhovni autoritet i vremenita vlast (1929) Hamvas ima samo oduševljene riječi: „Ta su djela među najzanimljivijima u novije vrijeme. Predmet je uvijek iznenađujući, glas zadivljujući, misao britka i hitra, zaključak otvara dosad neslućene veze, osjećaj za ispravno ne može se pokvariti, znanje je tako dojmljivo, bogato i svestrano da kad čovjek jednom shvati njegovu namjeru, prisiljen ga je očaran slijediti.“ Dva su glavna Guénonova otkrića koja Hamvas prihvaća bez ostatka, jer ih je i sam već naslućivao. Prvi je univerzalna duhovna Tradicija, danas potisnuta i uvelike zaboravljena, naročito na Zapadu, koja je „apsolutno polazište“ ljudske povijesti i svih civilizacija (i njihovih religija). „Prvi spomenik tradicije je nepoznat. Najstarija zabilježena djela koja poznajemo su egipatski papirusi, Vede i drevna kineska djela. Ali prije toga već je postojala tradicija koja se prenosila usmenom predajom.“ Ta iskonska Tradicija uključuje nedvosmislen nauk o valjano uređenom ljudskom društvu. Posrijedi je svojevrstan paralelizam mikrokozmos-makrokozmos. „Poredak tradicije je u tome da čovječanstvo treba živjeti hijerarhijski kao i sam čovjek. Duh treba voditi, a sila treba slijediti riječ duha, ekonomija se treba pokoravati sili, a materija ekonomiji. Te četiri životne funkcije u društvu su četiri kaste. Duh je brahman, sila je kšatrija, ekonomija je vajšija, materija je šudra. Svećenik, ratnik, trgovac i radnik. (...) Sva su drevna društva živjela u takvom poretku. Guénon je neiscrpan u nabrajanju paralela koje dokazuju tu činjenicu.“ Dakle, razdioba društva na kaste ili staleže nalog je iskonske Tradicije. 

Ta Tradicija, koju su u pisanu obliku sačuvale prastare svete knjige svih civilizacija, međusobno savršeno suglasne, tvori „jedini zakoniti temelj“ na kojem čovjek može zaista urediti svoj život i organizirati svoja društva. „Tko god odstupi od tog temelja zaziva nesreću na sebe.“ No, upravo se to dogodilo, i ljudska je povijest samo beskrajna događajnica toga fatalnog odstupanja, koje napreduje sve dalje i tone sve dublje, a najdalje i najdublje na Zapadu. To je drugo ključno Guénonovo otkriće: suvremena kriza zapadne civilizacije i s njom čitavog svijeta došla je do dna, posljednje, mračno doba povijesti svemira, koje hinduizam zove Kali yuga, upravo se privodi kraju. Hamvas piše: „Ništa ne slijedi nakon ove ere. Nemoguće je potonuti niže. To je apokalipsa - o kojoj Vede znaju isto koliko i Edde, Egipćani, Kinezi i Novi zavjet.“ U čemu se sastoji ta strahovita kriza? „Vlast i duh, hijerarhija i poredak se raspadaju, ismijavaju.“ A povrh svega - „suvremeni čovjek to ne želi shvatiti ozbiljno“, ni dubinu krize u koju je zapao, ni spasenje na koje ga upućuju malobrojni glasnici Tradicije. „Sve je to fantazma, religija, vizija, kažu danas. I time ispunjavaju svoju sudbinu ne vjerujući onome što su ljudi znali prije deset tisuća godina.“ Ni moderna znanost (koja „i dalje s jadnim automatizmom govori o napretku i snazi ljudskog razuma“) ni suvremena politika nisu u toj krizi ni od kakve koristi, naprotiv - one je samo pogoršavaju. Ništa se ne može očekivati ni od običnih ljudi: „zabludjele mase sanjaju svjetski mir i bratstvo“. Ali to nije ono što će donijeti sadašnja kriza. Hamvas te retke piše u ratu. Kad kaže „kriza“ ili „kraj“, on računa na dramatiku rata. Dakle, evo što će se prema Hamvasu zbiti u najbližoj budućnosti: „Stigla je kriza - discernement des esprits - kako kaže Knjiga Otkrivenja: dobro se sjeme odvaja od zlog. Vrijeme razdvajanja jest sama kriza. Putovanje je završilo i sada se moramo vratiti na ishodište. Neće svi moći sudjelovati u povratku. (...) Odabranih je vrlo malo: ali oni koji to jesu, već imaju žarku želju osloboditi se današnjeg lažnog humanizma i bratstva i postaviti se u hijerarhiju. Tomu prethodi obnova duha tradicije – c'est l'unique remède du désordre actuel. Društvo, kao što je bilo u svim punoživotnim razdobljima, zadnji put čak i u europskom srednjem vijeku, prestaje biti dioničko društvo ili radni logor ili izrabljivana rulja, i vraća se izvornoj hijerarhiji, slojevima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, bez obzira na to nazivaju li se klasom ili kastom. Vraća se duhom upravljanom poretku čiji je temelj i bit uvijek bila i bit će metafizika.“

Guénon je, zaključuje Hamvas, „već objasnio bitne dijelove tradicije, posebno u svojim knjigama o hinduizmu“. On „navodno trenutno živi u Egiptu, gdje istražuje drevnu egipatsku i muslimansku tradiciju“. (Zapravo, Guénon je u to vrijeme već bio posve prigrlio islamsku religiju u njezinoj sufijskoj varijanti.) Drugi istraživači prikupljaju i proučavaju krhotine iskonske Tradicije iz drugih podneblja. „Iznalaženje poveznica svakako će dovesti do epohalnog uvida.“ Zasad je rekonstrukcija te univerzalne baštine „još uvijek u tijeku i sveobuhvatno istraživanje zacijelo se ne može očekivati u skorije vrijeme.“ Taj Stand des Wissens za Hamvasa, dakako, nije puko akademsko pitanje, nego i stvar duhovne dužnosti: uskoro se odlučuje i sam okušati u tom divovskom zadatku. Projektu daje genonovski latinski naslov Scientia sacra ('sveto znanje'), koji je već koristio u članku objavljenom 1941. u časopisu Athenaeum. Od ljeta 1943. do rane 1944. piše opsežni prvi dio zacrtanog djela, Scientia sacra I. – Duhovna tradicija drevnog čovječanstva (Scientia sacra I. – Az őskori emberiség szellemi hagyománya). To je djelo zadivljujuće erudicije u kojem se poglavito razmatraju i međusobno povezuju tekstovi drevne egipatske, grčke, indijske i kineske baštine, ali zahvaća se i u hebrejsku, perzijsku, tibetansku, pretkolumbovske američke i druge baštine, kao i u kršćanstvo i europsku ezoteriju. Razdijeljeno je u šest knjige, a one u šest poglavlja, od kojih svako ima šest potpoglavlja. Tu promišljenu arhitekturu, a možda ni njezinu numerološku simboliku, ne treba uzeti previše ozbiljno. Rasprava teče manje-više kontinuirano, slijedeći vlastitu logiku, ne obazirući se odviše na odjeljke u koje je raspoređena. Djelo će biti prvi put objavljeno tek 1988. Hamvas je odmah počeo pripremati i drugi dio zacrtane cjeline, posvećen kršćanstvu i njegovu odnosu s univerzalnom Tradicijom. Okolnosti su ga u tome omele pa je knjigu Scientia Sacra II. stvarno pisao tek od 1960. do smrti. 

Tijekom rata Hamvas je objavio i svoje prijevode, u knjižnom obliku i s uvodnim studijama, Konfucijevih analekta (1943), tibetanskih misterija (1944) i Enohove apokalipse (1945), a sudjelovao je i u prevođenju Platonovih sabranih djela koja je 1943. objavilo Mađarsko filozofsko društvo. Na jednak će način 1947. prirediti i objaviti Heraklitove izreke. To se prevođenje za Hamvasa ključnih starih tekstova sve više uklapalo u njegova nastojanja oko sistematizacije znanja relevantnog za Tradiciju. Na kraju rata pokrenuo je i potom uređivao u Sveučilišnoj tiskari izdavački niz Male studije, u kojem će 1945-1946. izaći više od 30 sveščića mađarskih i stranih autora (Martin Heidegger, Karl Mannheim, Aldous Huxley, André Gide, Otto Muck, Béla Bartók, Lajos Prohászka i drugi). Niz je započet Hamvasevim vlastitim esejom Stotinu knjiga (A száz könyv), u kojem ukratko prikazuje „stotinu knjiga iz kojih bi se, kad bi se sve druge knjige izgubile, linija svjetske književnosti mogla uvelike obnoviti“. Zapravo, nije riječ o stotinu knjiga, nego uglavnom o stotinu autora, pa je čitatelju ostavljeno da odluči što bi, primjerice, od Shakespearea ili Dostojevskog „spasio iz opsjednutog grada“. Osim indijskih, grčkih i ostalih klasika koji prenose univerzalnu Tradiciju, tu su i pojedini moderni i suvremeni autori mahom iz zapadnih književnosti; od pisaca umrlih u 20. stoljeću ili još živućih, Ibsen, Strindberg, Anatole France, Romain Rolland, Tolstoj, Merežkovski, Rilke, Stefan George, Joyce i John Cowper Powys. Vjerojatno je sličan Powysov katalog-esej, Stotinu najboljih knjiga (1916), dao Hamvasu ideju da izradi svoju verziju takva putokaza.

Hamvas je 1946. objavio svoj ekstrakt svjetske misaone baštine u obliku zbirke aforizama pod naslovom Anthologia humana: pet tisuća godina mudrosti (Anthologia humana: ötezer év bölcsessége), koja je do 1948. tiskana u četiri izdanja. Odabrani ulomci razdijeljeni su u šest poglavlja (Pradoba i Istok, Grčka i Rim, Srednji vijek, Renesansa i prosvjetiteljstvo, 19. stoljeće, 20. stoljeće). Najopsežniji projekt te vrste, pod naslovom Velika dvorana predaka (Az ősök nagy csarnoka), Hamvas je također započeo u ratnim godinama, a priveo ga je kraju u 1960-ima. To je hrestomatija izabranih baštinskih tekstova, od Vedâ do Jakoba Boehmea, u Hamvasevim prijevodima i s njegovim komentarima. Objavljena je prema rukopisima 2003-2013, u četiri sveska. 

Hamvas je i živom riječju sudjelovao u javnom kulturnom životu Budimpešte neposredno nakon rata, naročito kao jedan od glavnih sugovornika na „Razgovorima četvrtkom“ zajedno s filozofima Lajosem Szabóom i Bélom Táborom. Od Tábora potječe tvrdnja da je Hamvas tada postao članom Mađarske komunističke partije i to ostao gotovo tri godine. Za to se, međutim, nije našlo nikakvih drugih potvrda i po svemu sudeći nije vjerodostojno. Pa ipak, u Hamvasevim napisima iz razdoblja 1945-1948. ima elemenata za zaključak da on tada nije bio sasvim nepomirljiv prema marksizmu i komunizmu i da, primjerice, citati iz Lenjina i Staljina nisu u knjigu Anthologia humana bili uvršteni protiv njegove volje. Osim na ljudske sudbine koje će poslije upoznati na gradilištima elektrana, vjerojatno se ponajviše na te godine i na Hamvasevo vlastito iskustvo u njima odnosi ono što je poslije u eseju Pet genija napisao o mađarskoj „bratskoj mržnji“, o preplavljenosti društva izdajom i pakosti, kojima je „jedini užitak gledati patnju drugih“, o „neopravdanim i besmislenim osvetama, samo da bi se onaj drugi zbrisao s lica zemlje“ - i o „novoj mađarskoj vlasti“ koja se u takvu okružju izvrsno snalazi, uprežući takvu društvenu dinamiku u kola svoje moći.

U vrijeme pokretanja serije Malih studija, Hamvas je kontaktirao Györgya Lukácsa, vodećeg mađarskog marksističkog intelektualca koji se 1945. iz Sovjetskog Saveza vratio u domovinu, s prijedlogom da se pridruži uredništvu. Lukács je otklonio ponudu s obrazloženjem da sada nije vrijeme za objavljivanje autora koje je Hamvas naveo u svom planu - „možda će biti za dvadeset godina“. 1946, na poziv urednika časopisa Diárium da sudjeluje u tematskoj cjelini posvećenoj Lukácsu, Hamvas je napisao donekle kritički intoniran tekst: ne dovodeći u sumnju Lukácsevu važnost i filozofsku kvalitetu, njegove poglede i pristup filozofiji povijesti, politike i književnosti ocijenio je anakroničnim i dogmatskim. Lukács ima „lice sasvim iz vremena prije 1920“, piše Hamvás, aludirajući na Lukácsevu istaknutu ulogu u kratkovjekoj Mađarskoj sovjetskoj republici. Usporedo s time, na stranicama istog časopisa, Hamvas je 1946. polemizirao s kritičarem Imreom Keszijem, promicateljem socrealizma i jednim od ključnih aktera komunističke preobrazbe mađarske kulture kasnih 1940-ih. Povod Keszijevu napadu bio je članak iz 1945. u kojem Hamvas upozorava umjetnike da „ne sjedaju na hata od dima“, da se ne daju zavesti iluzijama povijesnog trenutka, nego da „zahtijevaju univerzalno“. Keszi je, osim toga, u dnevnom listu Szabad nép ('Slobodni narod')  kritizirao Hamvasev urednički rad. Hamvas i Katalin Kemény 1947. objavljuju zajedničku knjigu Revolucija u umjetnosti: apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj (Forradalom a művészetben: absztrakció és szürrealizmus Magyarországon). U njoj objašnjavaju da suvremena iskustva svjetskih ratova i totalitarnih diktatura iziskuju nove umjetničke ekspresije jer one tradicionalne više nisu sposobne odraziti društvenu stvarnost. Iste godine Lukács objavljuje kritiku u kojoj knjigu svrstava u iracionalni građanski idealizam, koji ne razlikuje fašizam i socijalizam, ne vidi povijesni rez koji se dogodio porazom fašizma i znači „lagodno ponašanje pasivne inteligencije koja se povlači u kulu od bjelokosti i dodvorava se kaosu“ (A. Kurucz). Još oštrije i podrugljivije knjigu je kritizirao Hamvasev poznanik, pisac Miklós Szentkuthy, vjerojatno uzvraćajući za kritiku koju je u ranije doba Hamvas uputio njegovu modernističkom romanu Prae.

Nije poznato tko je u državnom aparatu donio odluku da se Hamvasa kazni. Ágnes Heller, Lukácseva studentica i poslije istaknuta mađarska filozofkinja, u jednom je novijem intervjuu ustvrdila da Lukács nije mogao odlučivati o tome. U svakom slučaju, učvršćivanje diktature značilo je za Hamvasa „stavljanje na B-listu“, konkretno - gubitak posla u knjižnici, kao i nemogućnost objavljivanja. Početkom 1949. Hamvas je prijevremeno umirovljen. Sa suprugom živi uglavnom u Szentendreu, u kući koja pripada sestrinu mužu, obrađujući tamošnji vrt i voćnjak, a neko vrijeme radi i kao nadničar, kako bi dopunio posve skromnu mirovinu. Sve slobodno vrijeme koristi za čitanje i pisanje. U to vrijeme stvara veliki roman (više od 1000 stranica) pod naslovom Karneval, u kojem se pretapaju žanrovi - roman o „odrastanju“, detektivski, pustolovni i filozofski roman, društvena freska, satira, groteska. Švicarska kritičarka mađarskog podrijetla Eva Haldimann nazvala ga je „metafizičkom pikareskom“. Sastoji se od sedam knjiga, naslovljenih prema stupnjevima alkemijskog magnum opusa. Iz kasnih 1940-ih i 1950. potječu zbirke eseja, dijelom napisane tada, dijelom sastavljene od ranije napisanih tekstova, koje nose naslove Speak easy, Unicornis – Summa philosophiae normalis, Arkhai, Silentium, Tajni zapisnik (Titkos jegyzőkönyv). Tada Hamvas piše i veći esej Magija-sutra: vježba upravljanja životom (Mágia szútra: az életvezetés gyakorlata), a manje-više kontinuirano i prevodi izabrane tekstove svjetske mističke baštine i komentira ih. Kao što se vidi iz pisama upućenih Antalu Pálu, Hamvasev intimni duhovni život u to vrijeme sve je izrazitije kršćanski.

Pripadnik inteligencije koji živi po vlastitu nahođenju, makar i na margini društva i u materijalnoj oskudici, za novi je društveni poredak bio neprihvatljiva pojava. Hamvas je 1951. prisiljen pronaći zaposlenje i nalazi ga na gradilištima državnog poduzeća za električne centrale, najprije u Inoti (kod Stolnog Biograda), potom u Tiszapalkonyi (Kod Miškolca) i napokon u Bokodu (između Budimpešte i Đura). Živio je u tim mjestima i radio kao skladištar i domar sve do 1964, uglavnom samo s kratkim posjetima kući i supruzi ili pokojim bolovanjem. Noću i u slobodnim trenucima čita, uči jezike (hebrejski, sanskrt, ruski), prevodi i piše kad god može. U više navrata nadređeni ga opominju zbog čitanja na radnom mjestu, ali, s druge strane, dobiva i pohvale jer na proslavama poduzeća svira na glasoviru, izvodeći Internacionalu te djela Schumanna i drugih klasika. Jednom od svojih šefova pomogao je da pripremi diplomski rad. 1957, kada navršava šezdeset godina, javlja se u svoju nekadašnju knjižnicu s molbom da ga vrate na posao, ali je odbijen. Kasnije će se pojaviti mogućnost da se zaposli kao uredski pomoćnik u Nacionalnoj knjižnici Széchényi, ali će je tada Hamvas odbiti, radije ostajući skladištar do mirovine.

Tijekom trinaest svojih radničkih godina, Hamvas je, ne računajući prijevode i popratne tekstove, napisao nekoliko većih eseja i esejističkih knjiga, dva kratka romana i svoju jedinu komediju, Nije zlato sve što je bakar (Nem mind arany, ami réz, 1956-1957). Roman Silvestrovo (Szilveszter), podnaslovljen „eksperimentalna imaginacija“, napisan 1957, prikazuje fantazmagoričan splet sudbina koje povezuje jedna kantina na ratištu i posljednji sati 1950. godine. Drugi roman, U stanovitom pogledu (Bizonyos tekintetben), napisan 1960-1961, prerađuje iskustvo života u radničkim barakama Inote i i Tiszapalkonye. Sarepta je starozavjetni toponim povezan s čudima proroka Ilije, kojim je Hamvas naslovio svoj esejistički dnevnik iz razdoblja 1951-1955. Od 1958. do 1964. nastaju 34 eseja koje Hamvas okuplja pod zajedničkim naslovom Patmos (Patmosz). 

Od 1960. do 1964. Hamvas piše knjigu Scientia Sacra II. - Kršćanstvo (Scientia Sacra II. - A kereszténység). Od zamišljenih 12 poglavlja uspio je napisati četiri i početak petog; od ostalih su sačuvane samo pripremne bilješke. Opet je u igri simbolika brojeva, jer se svako poglavlje sastoji od 120 odjeljaka, koji su ponekad mali eseji, ponekad samo jedan aforizam. Pojednostavnjeno rečeno, kao što je Guénona svjetska potraga dovela do islama kao osobnog duhovnog utočišta, tako je Hamvasa svjetska potraga učvrstila u kršćanstvu. U jednom pismu iz 1963. Hamvas je, također pojednostavnjujući, ovako odredio praktični korolar te knjige: „održati naše europsko kršćanstvo, ali ne upasti u zabludu da sve ostalo odbacujemo, jer ono za nas upravo znači cjelokupnu baštinu, a to je bit djela Scientia sacra II: uzdići se na razinu cijelog čovječanstva, a uz to ustrajati uz ono u čemu smo rođeni.“

Sve je to godinama ostalo u rukopisima. Poslije 1947. Hamvas nije objavio nikakav novi tekst, uz dvije iznimke. Prva je prijevod opsežnog Romana o Gendžiju (Gendzsi regénye) japanske srednjovjekovne autorice Murasaki Šikibu. Hamvas je roman preveo s engleskog jezika, a objavljen je u Budimpešti 1963. Iste godine objavio je raspravu pod naslovom „Poslije egzistencijalizma“ u časopisu Látóhatár ('Obzor'), koji je do 1962. izlazio u emigraciji. Tekst je za časopis od Hamvasa zatražio pjesnik József Fodor, uz komentar „tvoja šutnja je već anakronizam“ - odviše optimističan, kao što se pokazalo. Na Fodorovu molbu Hamvas je napisao još pregršt članaka, ali od njihova objavljivanja nije bilo ništa.

Od travnja 1964. Hamvas je po drugi put i konačno u mirovini. Sa suprugom živi u Pešti, a u Szentendreu imaju mali voćnjak kojim se bave. Od 1964. do 1966. Hamvas piše veliki esej Patmos II i niz od deset eseja koji zajedno tvore Patmos III. Upoznaje mladog slikara Sándora Molnára, koji u Hamvasu vidi svojeg duhovnog učitelja, preko njega dolazi u doticaj s mađarskom neoavangardom i neko vrijeme prati rad njezinih predstavnika. S tim u vezi 1965. piše esej Pet neodržanih predavanja o umjetnosti (Öt meg nem tartott előadás a művészetről). 1967. piše kratki roman Naime (Ugyanis), svoju najmračniju pripovjednu prozu. U pismima često govori o radu na daljnjim poglavljima knjige Scientia sacra II. Njegovi neobjavljeni rukopisi, odnosno njihov prijepisi, kolaju i čitaju se u razmjerno širokom krugu prijatelja i znanaca. Od 1967. ozbiljnije pobolijeva. Umro je 7. 11. 1968. od moždanog udara. Pokopan je u Szentendreu, gradiću koji mu je prirastao srcu. Katalin Kemény zadugo ga je nadživjela (umrla je 2004) i do kraja se brinula o njegovoj spisateljskoj i duhovnoj ostavštinu.

Tek 1976. časopis Új írás ('Novo pismo') odvažio se objaviti tri Hamvaseva kratka eseja iz zbirke Patmos I. Slijedilo je 1978. uvrštavanje dvaju Hamvasevih eseja u antologiju mađarskog eseja iz razdoblja 1900-1944. (Esszépanoráma, 1900–1944). S izdavanjem Hamvasevih samostalnih knjiga oprezno se započelo 1980-ih godina: najprije je u Budimpešti 1983. pod naslovom Svjetska kriza tiskana knjiga s tri Hamvaseva krizološka eseja, zatim 1985. veliki roman Karneval, ponešto cenzuriran, u dva sveska i 10.000 primjeraka, koji su rasprodani za nekoliko dana. Broj poštovatelja Hamvaseva djela u kratkom je roku eksplodirao. Do 1989. objavljeno je još osam Hamvasevih esejističkih knjiga, uključujući Scientia sacra I. Izdavanje sabranih djela započeo je 1990. nakladnik Életünk könyvek iz Szombathelya, od sedmog sveska preuzeo ga je Medio kiadó iz Szentendrea i Budimpešte; dosad su objavljena 33 sveska. Osim fikcijskih, esejističkih, kritičkih i filozofskih djela, oni uključuju i dnevnike i pisma.

Veliki esej Pet genija ima zamršenu povijest, čak i više od drugih Hamvasevih spisa. Ideje koje će razraditi u njemu pojavljuju se u različitim Hamvasevim tekstovima nastalim 1930-ih godina, pa čak i ranijima. Jedan od preteča bila je studija Kulturne sfere u Mađarskoj (Magyarország kulturális szférái), prvotno predavanje koje je Hamvas 1939. održao u Mađarskom sociološkom društvu i koje je 1942. objavljeno u godišnjaku tog društva. No, u eseju o „pet genija“ Hamvas odbacuje odviše znanstveni termin „kulturne sfere“ i pretpostavlja mu metafizički ili teološki: „Onaj tko mjesto čini stvarnošću, izvlači ga iz praznog prostora, jest Genius loci, Bog mjesta.“ Esej se u prvoj verziji zove Zemlja pet genija (Az öt géniusz földje). Hamvas ga je dovršio na izmaku 1940. i poslao u Debrecen na čitanje prijatelju Pálu Gulyásu; ovaj mu 1941. šalje primjedbe u vezi s „genijem Alfölda“ i Hamvas po njima dorađuje tekst. Na početku 1943. časopis Sorsunk ('Naša sudbina') objavljuje ulomak iz njega pod naslovom „Genij Juga i Zapada“ (Dél és Nyugat géniusza). Potom više nema nema govora o tom djelu do 1959, kada Hamvas živi između Tiszapalkonye, Pešte i Szentendrea. U jednom pismu Hamvas spominje da radi na „rukopisu koji leži već dvadeset godina, nije bio zadovoljavajući“. Zapravo, on iznova piše i temeljito prerađuje esej o pet genija, djelomice preuzimajući dijelove starog teksta, ali i izostavljajući ili dodajući znatne dijelove. Novi rukopis pod naslovom Pet genija nalazi put do izdavača tek 1985, kada ga izdaje Europsko protestantsko mađarsko slobodno sveučilište u Bernu. Tekst je očito još i tada suviše škakljiv za domaće izdavače. Ipak, Életünk könyvek iz Szombathelya izdaje ga 1988. zajedno s Filozofijom vina. Još jedno izdanje slijedi 1999. u 16. svesku sabranih djela. A onda se, u najnovije vrijeme, pokazalo da prva verzija eseja, Zemlja pet genija, ipak nije izgubljena. „Na temelju strojopisa“ objavio ju je 2021. sadašnji izdavač sabranih djela. Razlike između dviju verzija dovoljno su znatne i zanimljive da i starija jednom bude s razlogom prevedena na hrvatski.

Što je Hamvasev „genij“? Nije samo „duh i misao“, pa ni samo „kreativna snaga“. Genij je za Hamvasa osobito biće, zapravo genij-demon. Nije riječ o „geniju“ koji pripada religiji, kao Chateaubriandov „genij kršćanstva“, ni o geniju koji pripada kulturnoj „rasi“, kao „latinski genij“ Anatolea Francea, ni o geniju koji pripada društvenoj zajednici, kao Le génie du peuple Émilea Blémonta, ni o geniju koji pripada naciji, kao Magyar geniusz Jánosa Hankissa. Riječ je o geniju koji na neki način izvire iz zemljopisnog prostora, predjela, krajolika, mjesta. Ali stari rimski pojam genius loci ponešto mu je preuzak, jer Hamvasevi geniji djeluju na ogromnim prostranstvima. Kao što je pojašnjeno u knjizi, samo osam genija dijeli vlast nad čitavim europskim kontinentom: atlantski, (sjeverno)afrički, južni ili sredozemni, zapadni, sjeverni ili provincijski, bizantski, istočni i arktički. Mađarska, smještena u zemljopisnom srcu Europe, jedino je mjesto gdje se međusobno dotiče čak pet genija. Quintuplex confinium. Doduše, kao što također naznačuje Hamvas, to nije u najegzaktnijem (znanstvenom) smislu točno, jer svi geniji djeluju manje-više posvuda, ali samo na svojem području dominantno, a na drugim se područjima osjete slabije, u tragovima, mjestimice i sporadično, takoreći kao gosti na teritoriju drugog genija. Dakle, jedino se na području koje nastanjuje mađarski narod dodiruje i stječe čak pet genijskih teritorija, na svakom od kojih dominira različiti genij. To je jedinstveno bogatstvo ujedno i prokletstvo mađarske „sudbine“, čije nevolje uglavnom potječu otud što mađarski „geniji“ najčešće ne mare jedan za drugoga ili su čak međusobno zavađeni. Samo su rijetki pisci uspijevali plodno povezati i pomiriti više različitih genija.

Hamvasev nauk o genijima nije pretjerano strog, on zadržava neku nadznanstvenu fluidnost. „Sve ovo ovdje gotovo da ne predstavlja činjenicu, prije je čarolija i zakriljeno velom.“ Takav je i politički svjetonazor koji se nazire iza njega i oko njega. „Na mađarskom tlu nije bilo jedinstva.“ Takva konstatacija nije bez svake veze s tužaljkama, dobro poznatim na raznim stranama, oko nedostižne unutarnje sloge koja bi jedina omogućila naciji da sebe ostvari u punoj moći i veličini. S druge strane, jedna od pojava za koju Hamvas ima neiscrpivu zalihu prezira jest „nacionalizam“. Ponekad te negativne ocjene ne zvuče sasvim nepristrano. Premda ne sasvim izričito (jer ne želi biti povjesničar), Hamvas govori o staroj, velikoj Ugarskoj u kojoj su sudjelovale različite manjine ili „narodnosti“, koje su s vremenom sve više isticale svoje političke zahtjeve i ambicije. Ali: „Sama narodnost još nije temelj za autonomiju (...) Osim Mađara, nijedan drugi narod nema takvu tradiciju koja se jednakom snagom proteže na svih pet predjela.“ Hamvaseva duhovna geografija Mađarske (ili Ugarske) u jednom je svojem sloju rekonstitucija velike zemlje nakon raspada i komadanja („trijanonske katastrofe“). Zemlja pet genija ili virtualno kraljevstvo, kao kopija raskošnog ulja na platnu izrađena u akvarelu razlivenih obrisa. Carstvo je, prema Hamvasu, kudikamo viši oblik političke organizacije od nacionalne države, jer je (navodno) bliže idealu „univerzalne države“ ili „države čovječanstva“. Takva politička filozofija, primijenjena na tisućljetnu povijest mađarske države, u svojoj osudi nacionalizma nema baš sasvim čistu savjest. Hamvasevo razmišljanje o „zemlji pet genija“ nadahnjuje razblaženi, pomalo astralni imperijalizam.

Osim o duhovnoj geografiji Mađarske, esej Pet genija govori o još tri velike teme s kojima se inače nosi ukupno Hamvasevo djelo: „svjetska kriza“; univerzalna tradicija i čovjekovo „temeljno stanje“; društvena hijerarhija, odnosno kaste. To su ključne teme europskog antimodernizma i osobito radikalnog tradicionalizma na čelu s Guénonom. U njihovoj obradi Hamvas nije epigon, nego izvoran mislilac. Po prodornosti misli i književnoj vrsnoći ravan je najboljima. S najboljim piscima antimodernizma, poput Berdjajeva i Chestertona, dijeli duhovitu zajedljivost i ratobornost. Njegovi su neprijatelji i žrtve brojni: modernitet, renesansa, prosvjetiteljstvo („takozvano“), znanost („ne poznaje kruh s medom i maslacem, nego samo kalorije i vitamine“), povijest („tu je činjenicu od tada potvrdila, ako ništa drugo, sama povijest“), nacionalizam, socijalizam, klasna borba, ateizam, sekularizam, svećenstvo...Nema sumnje da je taj materijalno tako skromni i silno marljivi čovjek u osobnim kontaktima bio vrlo blaga duša. Grubijan nikada ne bi napisao, u eseju uz Nietzscheovu obljetnicu: „Stefan Zweig na više od stotinu stranica govori o njemu mučne koještarije.“ Ili ovako nešto: „Što nije Crkva, to je ergastulum, odnosno staja za robove“ (Scientia sacra II). Mogla bi se sastaviti opsežna i urnebesno zabavna zbirka Hamvasevih dosjetki, metafora i aforizama te vrste. U Hamvasevim pismima, naprotiv, na svakom koraku nailazimo na njegovu blagost i nježnost. U pismu prijatelju Pálu Gulyásu iz 1940. napisao je: „Zavidim tvojoj vatri. Od vatre, ako je se dobro njeguje, može biti velika mudrost. Ja imam samo svoju metafiziku i nju njegujem kako-tako, od nje najviše može biti mistika. Uvijek sam želio biti pjesnik, ili barem glazbenik, ili ako ni to ne ide, slikar.“