Lijepo nam je onomad kapetan Nikolić na Časovima političkoga vaspitanja govorio uvijek iznova, s istim elanom, obuzet zanosom ćudoredne nevjerice: „Koja bre budala može ozbiljno da veruje u nekog tamo bradatog čiku, koji sedi gore posred oblaka i deli pravdu dole, po vascelom svetu? To može da bude samo običan slepac i bednik!“ Doista, nesretna je ta imaginacija, ta neiskorjenjiva čovjekova sklonost slikanju svakojakih predodžbi na zaslonu uma, u kojima se čak i Deus Absconditus može sveudilj pričinjati kao neka tunikom zaodjevena grdosija, kao Veli Jože na steroidima, kao nesaglediv div obrastao u bradu nalik onoj Lelanda Sklara, što zavaljen sjedi u ergonomski podešenome prijestolju načinjenome od vodene pare, odakle budno motri svaku nepodopštinu koja mu se zbiva pod nogama. Da te uvrnute maštovitosti nema, mnogi bi oficir JNA možda bio postao istinski religiozno biće, napustivši svoju slijepu vjeru u onog ocvaloga golobradog strica, okićenoga epoletama, značkama i lentama, koji se na fotografijama prefrigano osmjehuje s cigarom u ustima, zadrigao poput provincijskoga bonvivana. (Ta je vjera uistinu morala biti slijepom, jer da je kojim slučajem progledala…) Pa ipak, i takva imaginacija ponekad znade biti od koristi, samo ukoliko ne zabada svoj nos tamo gdje joj nije mjesto, kada se ne pača u metafiziku i njoj pripadajuće transcendentalije. Kako bi se inače, bez nje i bez nepristojnih popratnih riječi, mogao slikovito dočarati neki daleki, zabačeni kraj, neka nedođija onkraj civiliziranoga svijeta? Da ne postoje slikovite fraze poput „Bogu iza nogu“, ili pak „mjesto gdje je i Bog rekao laku noć“, govorili bismo tek o točkama na križištima geografske koordinatne mreže, o stupnjevima udaljenosti od početnoga meridijana i linije ekvatora. Ovako pak možemo s punim pouzdanjem govoriti o podneblju „gdje vuk podne zvoni a lisica nosi poštu“, znajući da je svakoj slici, pa tako i onoj nutarnjoj, svojstvena mogućnost razgledanja, i da se ta slikovita fantazma višestruko oplođuje u našoj nutrini, stvarajući pri tome otežale grozdove pojmovnih uvida. Osim toga, slike su jednako kao i misli kulturalno uvjetovane, pa se time stvara osebujna povratna sprega između nas i predmeta koje slikama i mislima razmatramo. U tome smislu zabačenost nekog mjesta ne ovisi o dosegu našega dobačaja, nego o domašaju društveno-političke odnosno kulturalne prevlasti kojoj smo podložni, odnosno kojoj se vlastitim htijenjem utječemo. Tko zbori u slikovitim predodžbama poput spomenutih, i sam pripada grupaciji onih za koje izraz „tamo negdje“ označuje ono što je s onu stranu „tu i ovdje“. To su pojedinci što nerijetko s odmakom mjerkaju i paušalno procjenjuju ljude i mjesta, vidike i krajolike, pa znadu gdjekad i omanuti u svojim procjenama, radeći grube pojmovne i spoznajne propuste, čak i kada je riječ o mjerljivim, materijalnim stvarima. Kako drugačije objasniti činjenicu da je njemački geograf August Zeune nazivom Balkanskoga poluotoka imenovao područje koje s poluotokom nema nikakve veze. Jer poluotokom po pučkoškolskoj definiciji biva onaj komad zemlje u kojega je izdanak što se pruža u sinje more duži od širine njegova korijena. Balkan je jedini poluotok koji je tim pojmom zemljopisno određen, a da pri tome nema poluotočna protežna svojstva, pa se – tako izniman – može podičiti i drugim iznimnim svojstvima. Taj poluotok koji to nije nosi još i kolokvijalni naziv brdoviti Balkan, a brđani koji ga nastanjuju nazivaju se osim balkanaca još i Vlasima, koje se ponekad pogrdno naziva i Vlajima, zavisno s kojega se zemljopisnoga i kulturalnoga motrišta gleda i prosuđuje. Brđane su žitelji ravnice i inače posvuda nazivali pogrdnim imenima, smatrajući ih zaostalima i primitivnima. Oni su uvijek bili tuđinci, 'oni drugi', koji obitavaju negdje 'tamo daleko', 'daleko od mora', makar kao pridošlice bili smješteni i uz samu morsku obalu. Čak i u drugim jezicima srodni pojmovi imaju isti korijen i nose isto značenje: tako švedski välsk znači prekomorski, tuđi, strani, i engleski pojam Welsh (staroengleski wilisc) znači strani, pa otuda imenom dolaze i planinski Wales i njegovi brđani Velšani. Za Hvarane, osobito one koji borave na istočnoj strani otoka, Vlajima se nazivaju oni što obitavaju s onu stranu Hvarskoga kanala, podno Biokova. Za Splićane pak, takozvana Vlaška prostire se s onu stranu Kozjaka, a Vlajima se nazivaju pridošlice iz toga zabačenog kraja. Svako 'ovdje' ima svoje 'ondje', a na ono 'tamo' uvijek se gleda s visine, čak i kada obitavaš uz more, pa te svi koji uz more ne žive nadvisuju po prirodi stvari. Ti drugi i drugačiji mahom se doživljavaju kao neotesani, neuglađeni, upravo kao Vlaji. A neotesana osoba takvoga je kova da se ne da krstiti, najčešće u prenesenome, ali gdjekad i u doslovnome smislu. Brdoviti krajevi marno su i tvrdoglavo čuvali pogansku, „staru vjeru“ Ilira i Slavena, a zbog svoje okorjele neprilagođenosti umjesto apostolskoga rimokatoličkog nauka radije su primali heretička vjerska učenja, koja su se upravo diljem Balkana proširila tijekom srednjega vijeka. Bugarska i Makedonija bile su tako izvorište bogumilske vjere, a jedno od njezinih središnjih uporišta bio je Prilep (u kojem je, u vojnome garnizonu osamdesetih godina prošloga stoljeća, kruh svoj svagdanji zarađivao i kapetan Nikolić). Od prirodnoga neprijatelja Bizanta bogumilstvo je u tome kraju bilo zaštićeno teško prohodnim planinskim gorjem, dočim je preko plodne doline Pelagonije, a sjevernije i dolinom južne Morave bio povezan sa sjeverozapadnim Balkanom i vjerskom subraćom, poput srpskih bogumila, i bosansko-humskih Krstjana. Ovi pak potonji gajili su zazor spram rimokatoličke crkve koja je, uz izvedbenu pomoć hrvatsko-ugarskih kraljeva, na njih slala križarske vojne pohode, no bez osobitog uspjeha. Netragom nestali nakon raspada bosanske države, po svoj su prilici dolaskom turskih osvajača primili islam, skrivajući pod njegovim skutima svoje neiskorjenjive heretičke nazore. Te dualističke ili pak shizmatičke zajednice oštro su lučile dobro od zla, svjetlo od tame, pa se njihovo nasljeđe i dan-danas može uočiti u odbijanju primjene svakog vrijednosnoga laviranja, koje se s puno mara nastoji sprovesti i na takozvanim „našim prostorima“. Dok se, nekoć kršćanska, Europa postupno a možda i nepovratno pretvara u melting pot of dullnes (Durell), Balkan i dalje ustrajno baštini svoj samosvojni, neprilagođeni identitet, otprilike onako kako se u drugome loncu – onom bosanskom – okusom i izgledom nepogrešivo razlikuju njegove raznovrsne kulinarske sastavnice. Nama je nadati se da je Balkan još uvijek tvrd orah kakav je i bio. Dovoljno je prisjetiti se kako su dva velika carstva svojedobno, u manjoj ili većoj mjeri, na njemu lomila svoje zube; a posljednje – Treće Carstvo – ondje je osim zuba polomilo i rebra. To pak predstavlja utjehu našoj zebnji od političkih i svjetonazornih previranja koje dopiru i do ovih krajeva. Dok raznorazni lovatori i moćnici 'dubokih država' u svojim domovinama kopaju utvrđene jazbine a u Novome Zelandu otkupljuju zemlju – sve u strahu od nuklearne odmazde – prebivati danas na Balkanu čini se koliko-toliko sretnom okolnošću. Dakako, pod pretpostavkom da mikološke pojave ne stanu nicati i na našem horizontu, i da sami sebi ne dođemo glave – bilo demografskim deficitom ili pak posljedicama nutarnjih ideološko-političkih razmirica.

Ante Deronja, pokojni organizator snimanja u Jadran filmu, kao povremeni gost za „Vladekovim stolom“ u kavani Corso malo je govorio. No kada bi prozborio, čula bi se uglavnom jedna te ista uzrečica: “Balkan sklizak teren; danas ja sutra ti”. Taj jetki komentar, uvijek popraćen istim gromoglasnim smijehom odobravanja, odnosio se na ondašnju olovnu dnevnopolitičku zbilju, u kojoj su i najokretniji plesači znali gubiti tlo pod nogama. Danas se on može odnositi podjednako učinkovito na kontekst aktualnih društveno-političkih odnosno ideoloških okolnosti. I ti i ja u međuvremenu smo na tome terenu naučili održavati kakvu-takvu ravnotežu. Ugaze li na nj nepoželjni bjelosvjetski 'slepci' i 'bednici', sa svojim nepoželjnim, izopačenim nazorima, polomit će na skliskome Balkanu sve svoje kosti; Bog da im prosti.