André Gide jedan je od najvažnijih francuskih proznih pisaca 20. stoljeća, koje se, na toj, olimpskoj razini, proteže od kasnijih romana Anatolea Francea do prvih romana Michela Houellebecqa. Gide je volio isticati da mu je sud budućih naraštaja mnogo važniji od odjeka koje njegova djela imaju u njegovu vlastitom dobu; vjerovao je da će ga oni koji dolaze bolje razumjeti nego suvremenici. Potonje se možda obistinilo, iako se u međuvremenu sam pojam „razumjeti književno djelo“ ponešto zamutio. No, Gide je već za života uživao znatnu književnu slavu, u Francuskoj i izvan nje, naročito počevši od dvadesetih godina. Do sredine stoljeća slovio je za „kapitalnog suvremenika“. Sve u svemu, nikada ga se poslije nije držalo tako važnim piscem kao tijekom trideset zadnjih godina njegova života. No, ni nakon smrti nije pao u zaborav ili bio sveden na mnogo manju mjeru od one koju su mu pridavali suvremenici, kao što se dogodilo mnogim glasovitim piscima njegova doba. Gide je još živ autor, premda njegov opus ne uključuje iznimno i genijalno pojedinačno djelo kao što su U traganju za izgubljenim vremenom ili Putovanje nakraj noći, pa i Veliki Meaulnes. Potopu vremena kod njega se ne suprotstavlja pojedinačni pothvat magične snage, nego cjelina opusa, u isti mah vrlo raznovrsnog i koherentnog; i to u nerazdruživoj zajednici sa samim životom pisca, koji je prava tema svih njegovih knjiga i koji se kroz taj opus razotkriva i ujedno stvara. U Gideovu slučaju, vremenu i zaboravu najjače se odupire sâm Gide, satkan od ukupnosti svojih ideja, ispovijedi, knjiga i zapisa.

Rođen je 1869. u vrlo dobrostojećoj obitelji ugledna pariškog sveučilišnog profesora. Oboje roditelja su protestanti i to je vjeroispovijest u kojoj Gide odrasta. Jedinac i nasljednik znatnih imanja, Gide će cijeli život provesti bez materijalnih briga, u mogućnosti da se sasvim posveti spisateljskom zvanju. „Koliko god bio osjetljiv za egzotiku bijede, kako god velika bila njegova simpatija prema razbaštinjenima ovoga svijeta, Gide, imućni građanin, nije u velikim socijalnim borbama svojega stoljeća morao sudjelovati drukčije nego kao svjedok, ako ne i kao diletant“ (Claude Martin). Otac mu je umro već 1880., a majka, s kojom je razvio složen odnos duboke ljubavi i napetosti, 1895. Bolešljiv i sklon „neurotičnim krizama“, Gide se školuje neredovito; mnogo vremena provodi izvan Pariza, na imanjima majčine obitelji u Normandiji i kod bake po ocu u Uzèsu, u Languedocu. Poslije će isticati važnost utjecaja na svoj duhovni razvoj tih kontrastnih ambijenata francuskog sjevera i juga. Prve važne lektire su mu Goethe, Schopenhauer i, djelomice, Maurice Barrès. Prvi veliki prijatelj mu je pariški školski drug Pierre Louÿs (kasnije pisac u duhu dekadentizma usredotočenog na erotiku), s kojim dijeli rane književne ambicije. Louÿs ga 1890. upoznaje s Paulom Valéryjem, s kojim će ostati u trajnom prijateljstvu. U vrijeme objavljivanja prvih knjiga (1891.) upoznaje i Mallarméa, Barrèsa i Oscara Wildea. Nekoliko godina intenzivno pohađa pariške književne salone. Od jeseni 1893. do proljeća 1894. boravi u Tunisu i Alžiru u društvu slikara Paula Laurensa. Definitivno potvrđuje prirodu svoje seksualnosti, koju je otkrio nekoliko godina ranije: privlače ga isključivo dječaci. Kasnije će za sebe inzistirati da nije „homoseksualac“ ni „sodomit“, nego „pederast“. Za boravka u Magrebu, osim ekstatičnog druženja s dječakom Alijem, ipak se inicira i u heteroseksualni odnos, s kurtizanom Merjem. Sličnim je egzotičnim doživljajima bio ispunjen i drugi boravak u Alžiru, u ranijem dijelu 1895., u društvu Oscara Wildea i njegova „ljubimca“ Alfreda Douglasa.

Iste godine Gideova sestrična s majčine strane, Madeleine Rondeaux, u koju je Gide odavna platonski zaljubljen, nakon višegodišnjeg odbijanja pristaje sklopiti brak s njime. Gide u njoj vidi utjelovljenje religijskog ideala koji je za nj dotad predstavljala majka i koji i sam još dijeli, ali u stalnoj i sve izraženijoj opreci s estetsko-hedonističkim životnim idealom. Taj je neobični brak ostao neraskinut sve do Madeleineine smrti 1938., iako je cijelo vrijeme bio ne samo „nekonzumiran“, nego i (po svemu sudeći, uz obostranu suglasnost) lišen svih erotski konotiranih tjelesnih nježnosti. Takvo stanje „anđeoske ljubavi, lišene putenog temelja,“ Gide je u braku održavao dvadesetak godina, tražeći seksualne doživljaje na posve drugom području i pritom gradeći i uspješno prakticirajući svoju „ljubavnu doktrinu o razdvojenosti srca i osjetila“ (C. Martin). Preokret na tom planu nastupio je 1917., s početkom ljubavne veze između Gidea i tada šesnaestogodišnjeg Marca Allégreta, sina Gideova nekadašnjeg privatnog učitelja s kojim se sprijateljio, pastora i poslije afričkog misionara Élieja Allégreta. Gideova zaljubljenost učinit će ga nešto kasnije, „prvi put u životu“, sposobnim za ljubomoru, kada se mladi Allégret istodobno zbliži i s puno slikovitijim avangardnim piscem i „estetskim akrobatom“ Jeanom Cocteauom. U ljeto 1918. Gide i Allégret borave u Engleskoj; po povratku Gide otkriva da je njegova supruga spalila sva pisma što joj ih je slao tijekom tri desetljeća. Potresen tim činom i neutješan zbog gubitka „najboljeg dijela sebe“ (utjelovljenog u prepisci s Madeleine), Gide prestaje duhovno živjeti na dva kolosijeka, „kršćanskom“ i „poganskom“, i truditi se oko izmirivanja te opreke; započinje razdoblje otvorenosti i neuvijenog iskazivanja svoje životne filozofije. Nakon prijelomnog događaja supružnici vode gotovo posve odvojene živote. Još jedan neobičan, i godinama zatajen, događaj obilježava raniji dio toga razdoblja: Gide se zbližava s dvadesetak godina mlađom Élisabeth van Rysselberghe (koja je kći Marije van Rysselberghe, Gideove cjeloživotne odane prijateljice, štovateljice i confidente) te s njom, u obostranoj želji da ostave biološkog potomka, začinje i 1923. dobiva kćer Catherine, koju će službeno priznati kao svoju nakon smrti supruge Madeleine 1938.

Gide je 1908. sudjelovao u pokretanju pariškog književnog časopisa Nouvelle revue française (NRF), koji uskoro postaje i ugledna izdavačka kuća. U najužem su krugu tog pothvata i Gideovi prijatelji Jean Schlumberger, Jacques Copeau i Henri Ghéon. G. 1913. Gide upoznaje Rogera Martina du Garda, autora upravo izašla romana Jean Barois, koji govori o intelektualcu rastrganom između katoličke vjere i slobodne misli znanstvenog materijalizma. S njime će ga vezati doživotno blisko prijateljstvo, što je uključivalo redovito uzajamno kritičko čitanje rukopisâ u nastajanju. Liječnik i pisac Ghéon bio je Gideov dugogodišnji drug na putovanjima i u potragama za erotskim uzbuđenjima – sve do 1915., kada se vraća katoličkoj vjeri i postaje njezin gorljivi propovjednik. U Gideovu širem krugu književnih poznanika vjeri se već ranije vratio pjesnik Francis Jammes, pod utjecajem Paula Claudela, slavnog katoličkog obraćenika. Taj će se val obraćenja oko Gidea završiti u drugoj polovici dvadesetih godina 20. stoljeća, kada katoličkoj vjeri pristupaju J. Copeau i Charles du Bos, još jedan važan suradnik NRF. U prepisci koju Gide od 1899. vodi s Claudelom, potonji je nastojao i Gideovo kolebanje usmjeriti prema priklanjanju Katoličkoj crkvi, ali objavljivanje Gideovih Vatikanskih podruma (1914.) nagnalo ga je da odustane. Ipak, u godinama Prvoga svjetskog rata, naročito 1915. – 1916, Gide je bio blizu tome da postane katolik. U središtu njegove trajne fascinacije kršćanstvom stoje Evanđelja, koja po njemu treba čitati izravno i što doslovnije, i osoba Isusa Krista, kojemu suprotstavlja apostola Pavla, žaleći što Calvin i protestantizam nisu odbacili doprinos potonjega u korist izvornosti prvog.

Tih je ratnih godina Gide, zajedno s Marijom van Rysselberghe i Du Bosom, osnovao i zauzeto vodio Francusko-belgijski dom, koji pomaže izbjeglicama iz okupirane Belgije. Sklonost društvenom angažmanu pokazuje se iznova u vezi s putovanjem u francuske afričke kolonije (Kongo, Čad, Kamerun), poduzetim 1926. – 1927. Prvotno zamišljeno kao egzotična pustolovina s naglaskom na prirodnim zanimljivostima, to je putovanje navelo Gidea da se kao pisac zauzme za domaće crnačko stanovništvo koje bezobzirno i često nasilno izrabljuju velika kolonijalna poduzeća uz blagoslov francuske države. Slično kao što je u vrijeme Prvog svjetskog rata došao na korak do katoličke vjere, Gide je tridesetih postao ozbiljan simpatizer komunizma, novog projekta koji teži „spasenju čovječanstva“. U ljeto 1936. boravio je u Sovjetskom Savezu, na poziv vlasti, zajedno s još nekoliko francuskih intelektualaca, te je ondje, uz ostalo, održao govor na Crvenom trgu u sklopu ceremonije pogreba Maksima Gorkog. No, u cjelini je razočaran viđenim, napose kultom Staljina, samodopadnošću, licemjerjem, obvezatnom ortodoksijom i manjkom slobode misli i općenito individualizma. Pri kraju tog razdoblja političkih preokupacija, Gide se žali da je „zaboravio kako se živi“, on koji je to nekada „jako dobro znao“.

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije većeg dijela Francuske, Gide uskoro prekida suradnju s NRF koju preuzimaju pristaše i simpatizeri nacizma, boravi u Nici i potom u Tunisu i Alžiru, gdje susreće De Gaullea i postaje nominalni urednik novog književnog časopisa L'Arche. Nakon povratka u Pariz 1946., Louis Aragon optužuje ga za pomirljiv stav prema Hitlerovoj Njemačkoj. Neočekivano, veliki zagovornik revolucionarnog komunizma Jean-Paul Sartre hvali Gidea i naročito njegovo proživljeno iskustvo „smrti Boga“; dvojica se pisaca susreću 1950. Gide je 1947. primio Nobelovu nagradu za književnost; u obrazloženju uz ostalo stoji da su u njegovim djelima „ljudski problemi i stanja prikazani s neustrašivom ljubavlju prema istini“. Gide je umro u Parizu 1951. i pokopan je uz svoju suprugu na groblju mjesta Cuverville u Normandiji. Katolička crkva je 1952. cjelokupni Gideov opus uvrstila u svoj Indeks zabranjenih knjiga.

Gideov je opus, barem na prvi pogled, vrlo raznovrstan i raščlanjen u mnoštvo radova – pripovjedaka, „kratkih romana“, romana, eseja, autobiografskih zapisa, dramskih tekstova, kritičkih osvrta. Posebne cjeline čine opsežan dnevnik i tisuće sačuvanih pisama. (U poeziji stricto sensu Gide se okušao samo u jednoj od mladenačkih knjiga.) U popisu Gideovih knjiga prevladavaju one (relativno) nevelika opsega. Spomenimo letimice samo najvažnije naslove. Mladenačka knjižica Traktat o Narcisu, s podnaslovom Teorija simbola (Le Traité du Narcisse: théorie du symbole, 1891.), otvara cjeloživotni niz filozofsko-poetskih eseja u kojima Gide reinterpretira grčko-rimske mitove. Gideov Narcis, „koji je prezirao Nimfe jer je bio zaljubljen u sama sebe“, ujedno je i Adam, a okružuje ga Rajski vrt, koji je i „vrt Idejâ“. Duža pripovijest pod naslovom Močvare (Paludes, 1895.), koju Gide žanrovski određuje kao „sotiju“ (lakrdiju), ironičan je prikaz pariškog književnog života kako ga je Gide dotad iskusio. Knjiga Zemaljska hrana (Les nourritures terrestres, 1897.), roman-poema, zbirka lirskih zapisa, anegdota i aforizama, prijelomna je točka u Gideovu književnom razvoju. Nadahnuto s jedne strane biblijskom Pjesmom nad pjesmama, a s druge Nietzscheovim tekstovima, to djelo propovijeda odbacivanje puritanizma, obitelji i moralnih pravila i okretanje pustolovini, neizvjesnosti i zanosu. Kratki roman Imoralist (L’Immoraliste, 1902.), koji Gide određuje kao récit („kazivanje“), govori o junaku koji živi u braku lišenom zanosa, putuje po Europi i sjevernoj Africi te, ozdravljajući od tuberkuloze, otkriva svoju strast prema dječacima i proživljava preokret odnosa prema životu. U pripovijesti Povratak razmetnoga sina (Le retour de l'enfant prodigue, 1907.), Gide se nadovezuje na biblijsku parabolu, prikazujući povratnika u roditeljsku kuću koji nije pokajnik, nego iscrpljen i razočaran jer nije ostvario što je želio, i koji potiče mlađeg brata da također pobjegne u potragu za pustolovinom. Dopunu i svojevrsnu protutežu Imoralistu tvori jedna od najpoznatijih Gideovih knjiga, također „récit“, Uska vrata (La Porte étroite, 1909.). U njezinu je središtu žena koja odbacuje mogućnost zemaljske ljubavi i žrtvuje se idealu vjerske vrline, zadatku da se prođe kroz evanđeoska „uska vrata“ transcendentalnog spasenja; ali to je ujedno i najviši oblik ljubavi kojim ona može uzvratiti rođaku koji je u nju zaljubljen i koji joj nudi brak. Mnogo je šarolikiji i gotovo pikarski roman Vatikanski podrumi (Les caves du Vatican, 1914.), prema Gideu opet „sotija“, s mnoštvom uglavnom satirički prikazanih likova; djelo podjednako ismijava Crkvi odane vjernike i „slobodne mislioce“, a od toga se izdvaja mladi Lafcadio, izvanbračni sin bogatog grofa, zaokupljen idejom moralne slobode i „bezrazložnog čina“ (acte gratuit), u ime koje počinja nemotivirano ubojstvo. U kratkom romanu Pastoralna simfonija (La Symphonie pastorale, 1919.), pobožan švicarski pastor i obiteljski čovjek nesvjesno se zaljubljuje u mladu slijepu rođakinju koju uzima na skrb nakon smrti njenih roditelja; zavarava se i misleći da djevojku štiti od grijeha kada vlastitog sina odvraća od ljubavi prema njoj.

Oko sredine dvadesetih 20. stoljeća Gide objavljuje nekoliko knjiga u kojima izravno tematizira, i nastoji destigmatizirati, homoseksualizam. Posebno je u tom smislu izričita eruditska knjiga Koridon, s podnaslovom Četiri sokratska dijaloga (Corydon: quatre dialogues socratiques, 1924.), u kojoj naslovni lik, Vergilijev pastir zaljubljen u dječaka, razgovara s gostom koji zastupa predrasude suvremenog javnog morala; uz pomoć široke erudicije Koridon dokazuje prirodnu i civilizacijsko-povijesnu prihvatljivost, pa i superiornost, homoseksualizma. Iste godine Gide objavljuje i autobiografiju naslovljenu riječima uzetim iz poznate Isusove parabole koju prenosi Ivanovo evanđelje, Ako zrno ne umre (Si le grain ne meurt). Prvi, veći dio knjige donosi uspomene na djetinjstvo, uglavnom sumorno, u znaku strogog odgoja kojim ravna majka; drugi dio pretežito opisuje afričko otkrivanje vlastite seksualne prirode, u znaku slobode i zanosa. Odgojem sapeto i „tupo“ dijete koje je Gide isprva bio moralo je „umrijeti“ kako bi ustupilo mjesto mladu čovjeku „ispunjenom osjećajem unutrašnjeg bogatstva“. Potom slijedi roman (prvi kojemu i sam Gide dodjeljuje tu oznaku) Krivotvoritelji (Les Faux-monnayeurs, 1925.), najambicioznije Gideovo djelo, s mnoštvom likova, usporednim i prepletenim fabulama i mnogostrukim problemskim čvorištima. Glavni dio radnje tvori razvoj emocionalnih odnosa uglavnom homoerotskog predznaka između nekoliko glavnih likova (u kojima nije teško prepoznati fikcijske transpozicije autora i njemu bliskih stvarnih osoba). Premda je Gide i nakon toga pisao pripovjednu fikciju većeg opsega (romaneskna trilogija kojoj je stvarni predložak brak Gideova prijatelja političara Eugènea Rouarta), posljednju trećinu njegova života dominantno obilježava nefikcijsko stvaralaštvo. Afrički putni dojmovi skupljeni u knjigama Putovanje u Kongo i Povratak iz Čada (Voyage au Congo, 1927.; Le retour du Tchad, 1928.) pomogli su da ga francuska antikolonijalna ljevica doživi kao sumišljenika. No, Gideov socijalni idealizam i polaganje velikih nada u ruski komunistički projekt doživjeli su slom za posjeta Sovjetskom Savezu, o čemu svjedoči njegov trijezni Povratak iz SSSR-a (Retour de l'U. R. S. S., 1936.) i potom još oštrije Dopune mojem Povratku iz SSSR-a (Retouches â mon Retour de l'U. R. S. S., 1937.). Sovjetski i francuski komunisti tada ga proglašavaju za „dostojna sina francuske sitne buržoazije“ i „slugu fašizma“.

Ipak, glavnina Gideova književnog rada nije ni u tom razdoblju povezana s politikom. Poslije suprugine smrti, Gide piše ispovjedni osvrt na svoj brak, pod naslovom Et nunc manet in te (izričaj uzet iz Vergilija), koji će biti objavljen 1951., nakon njegove smrti. Gide tu inzistira da je Madeleine njegova jedina istinska ljubav i tragično središte života, okrivljujući sebe što je, ne mogavši drukčije, upropastio njezinu životnu sreću. Potaknut tom ispovijedi, dugogodišnji prijatelj Gideovih, pisac Jean Schlumberger, objavio je biografsku knjigu Madeleine i André Gide (1956.), koja bitno dopunjuje Gideovo svjedočanstvo. Oslanjajući se uz ostalo na sačuvana Madeleineina pisma Gideu, Schlumberger pokazuje da Madeleine nije bila bolešljiva, krotka i bespomoćna žrtva nesretnog braka, nego samouvjerena i inteligentna osoba kojoj je brak sa Gideom bio životni izbor jednako kao i njemu i za koju taj brak nikada nije postao tragedija. Zaokružen pogled na svoj protekli život Gide je dao, posluživši se mitskom alegorijom, u posljednjem fikcijskom djelu, pripovijesti Tezej (Thésée, 1946.). Ostarjeli atenski junak prisjeća se melankolično i neopterećeno svojih mladenačkih pustolovina i slavnih pothvata, kao i gubitaka, prihvaćajući sebe s vrlinama i manama koje mu je život otkrio, zaključujući jednostavno: „Izvršio sam svoje djelo; živio sam.“

Nakon Gideove smrti objavljeni su, u zasebnim zbirkama i u raznim izdanjima, dijelovi njegove goleme prepiske s prijateljima i drugim suvremenicima (R. M. du Gard, P. Valéry, H. Ghéon, P. Claudel, F. Jammes, F. Mauriac, Ch. Péguy, Ch. du Bos, M. Proust, M. van Rysselberghe, M. Allégret, J. Copeau, J. Schlumberger, J. Rivière, V. Larbaud, M. Jouhandeau, L. Blum, E. Rouart, R. M. Rilke, E. R. Curtius, E. Gosse, A. Bennett i mnogi drugi) – posrijedi je u svemu blizu trideset tisuća poslanih i primljenih pisama. U sklopu Gideova opusa osobito važno mjesto zauzima njegov Dnevnik, „Gideovo remek-djelo koje privlači najšire divljenje – s pravom“ (D. Moutote). Već za života Gide je u nekoliko navrata objavljivao dijelove Dnevnika, izostavivši i u najcjelovitijem izdanju trećinu ukupnog rukopisnog teksta (u njoj su bili ne samo „sablažnjivi“ zapisi u vezi sa seksualnim životom, nego i mnogi politički, književni, obiteljski i izravnije osobni). Integralno izdanje Dnevnika u rasponu od 1887. do 1950. na temelju rukopisâ objavljeno je 1996. – 1997., a obaseže više od tri tisuće stranica. Pola stoljeća nakon Gideove smrti pokazuje se, sigurno donekle neočekivano, da središnje i najvažnije djelo njegova opusa nije neki od njegovih romana, kako su uglavnom mislili Gideovi suvremenici, nego njegov Dnevnik.

U zrelom i kasnom razdoblju svojeg stvaralaštva Gide je priznavao duhovnu bliskost s trojicom velikih modernih mislilaca s kojima ga se često dovodilo u vezu: Nietzscheom, Dostojevskim i Freudom; ali redovito je inzistirao da nije posrijedi njihov utjecaj na njega (pojam „utjecaja“ u književnosti i u svijetu ideja bio mu je općenito mrzak), nego neovisna srodnost čije ga je otkrivanje krijepilo i bodrilo da ustraje na putovima koje je vlastitim snagama probijao. Od spomenute trojice, bliskost s Nijemcem i Austrijancem, Nietzscheom i Freudom, prihvaćao je uglavnom bez oduševljenja, nalazeći im rado zamjerke i pojedinosti u kojima se s njima, pri bližem pogledu, ipak razilazi. Ustanovljivanje veze s Dostojevskim imalo je za njega drukčiji, posve pozitivan emocionalni naboj. Neke Gideove navade njegov je prijatelj Martin du Gard pripisivao zaluđenosti Dostojevskim, nazivajući je ironično intoxication slave (sam je Martin du Gard odbacivao Dostojevskog i pretpostavljao mu odlučno Tolstoja).

Do Dostojevskoga je Gide došao zahvaljujući Nietzscheu, kojeg je počeo čitati devedesetih godina 19. stoljeća, kada se u Francuskoj naglo raširila velika filozofova popularnost. Već u svojem prvom eseju o Dostojevskom – razmatranju njegove korespondencije u povodu objavljivanja izbora pisama u francuskom prijevodu na početku 1908. – Gide nastupa kao izvrstan poznavatelj ukupnog djela ruskog velikana. Nedugo potom napisao je manji prigodni članak o romanu Braća Karamazovi (objavljen u novinama 1911.). Za stotu obljetnicu rođenja Dostojevskog, 1921. godine, napisao je prigodno izlaganje, pohvalu piščevu geniju, koje je pročitao u pariškom kazalištu Vieux-Colombier i koje je potom objavljeno u Nouvelle revue française. Napokon, u istom je kazalištu 1922. održao niz od šest predavanja o Dostojevskom, dotaknuvši se u njima različitih aspekata njegova života i djela (predavanja su potom objavljena u nastavcima u La Revue hebdomadaire). U svim tim napisima Gide je svoje interpretacije ilustrirao obilnim navođenjem ulomaka iz djela Dostojevskoga. Sva četiri rada sabrana su 1923. u Gideovoj knjizi pod naslovom Dostoïevsky (Articles et causeries), koja je ovdje prevedena na hrvatski.

Gide osjeća podjednako veliku simpatiju prema osobi i prema književnom djelu Dostojevskoga. Prema osobi, jer je Dostojevski, unatoč mnogim nesrećama koje su ga pogađale, zadržavao temeljnu vedrinu i glad za životom, i jer je, unatoč svojim slabostima i porocima, stvorio genijalno djelo (manje bi ga volio da u tom pogledu nije bio tako običan, ili da od njegova života poznajemo „samo bistu“). Također, Gide kod Dostojevskoga cijeni „poniznost“; u Dnevniku je 1917. zapisao: „Ne radi se o poniznosti pred Bogom, nego o onoj poniznosti pred ljudima koja je uvijek bila moja tajna bolest; i koju, uostalom, nalazim isto tako kod Dostojevskog i Baudelairea.“

Prema djelu, u velikoj mjeri zato što osjeća stanovitu srodnost vlastita književnog projekta s njime. Kao i Dostojevski, Gide na osobit način govori kroz svoje fiktivne likove, stavljajući u njih vlastite misli i pripisujući im vlastite doživljaje; otud su, barem u jednom sloju, njegove pripovijesti i romani zapravo produžeci i dopune njegove autobiografije. Budući da mu je taj postupak posve blizak, Gide, primjerice, u „jezivoj“ epizodi sa Stavroginom i djevojčicom (u romanu Bjesovi) naslućuje neku tajnu iz piščeva života. Osim toga, Dostojevski nadilazi balzakovski ideal psihološke jednostavnosti i dosljednosti likova. I za Gidea, „iskrenost je važnija od dosljednosti“; uvjerljivost i životnost književnih likova pokazuje se upravo u tome što su sposobni iznevjeriti ili iznenaditi same sebe. Gide se divi „golemom radu“ (travail énorme) koji stoji iza romana Dostojevskoga, ali istodobno zapisuje u Dnevniku i svoju zapanjenost pred sigurnošću s kojom Dostojevski spaja priču, dijalog i ideju, pred tom „nevidljivom umjetnošću“ koja, kao kod Chopina, ostavlja dojam improvizacije.

Takvo što samom Gideu rijetko polazi za rukom, ako ikada. Njegova je umjetnost vidljivija, fabule pomno konstruirane i donekle napregnute ili krhke, likovi manje živi i upečatljivi nego u Dostojevskoga i ponekad „papirnati“. Glavna je iznimka od svega toga onaj udio u Gideovim pripovijestima u kojem on iskazuje sama sebe. Otud je logično što je, kada se svedu računi, upravo Dnevnik središnje, ključno i vjerojatno najzanimljivije Gideovo djelo. Kao da je svjestan te njegove važnosti, Gide je pisao Dnevnik s jednakom pomnjom kao i fikcijske tekstove. U toj se točki nalazi bitna strukturna razlika između Gideova opusa i opusa Dostojevskoga. Dostojevski je neusporedivo veći i autentičniji u svojoj umjetnosti, u romanima, nego u dnevnicima, pismima i drugim „uzgrednim“ zapisima. Kao što je to primijetio Nikolaj Berdjajev (u knjizi Ruska ideja): „U Dnevniku pisca on je iskazivao vrlo banalne, konzervativne političke poglede. Mnogošto u Dnevniku pisca uopće ne odgovara duhovnoj dubini njegovih romana.“

Ta je razlika svakako dijelom biografski uvjetovana. Gide je, za razliku od Dostojevskog, redovito pisao bez pritiska vanjskih okolnosti, u punoj komotnosti i stvaralačkoj dokolici. Profinjenost i dotjeranost njegovih tekstova od toga su svakako profitirale; prelazi li to mjestimice u pretjerivanje, u izvještačenost? Postoji li književno robovanje skladu? Gide je nesumnjivo velik stilist i aforist, ali ima kod njega i nečeg od pomalo pompozna, starinskog retora. Roger Caillois će, u povodu Gideova Tezeja, čak iskazati čuđenje što se „tako uporno drži klasičnom ta proza koja je u tolikoj mjeri barokna“. Ali bez toga retoričkog oklopa, bez tih sofisticiranih instrumenata kojima iskazuje svoje misli i osjećaje (kojima ih dozirano otkriva i prikriva), Gide ne bi bio to što jest.

Sažmimo: Gideovo najveće, najzanimljivije i najtrajnije književno djelo jest on sâm. U svim svojim knjigama i manjim radovima, vrlo raznovrsnim, on je „ispisao“ sebe i svoj život, svoj duševni i društveni svijet. Cijeli njegov opus mogao bi nositi naslov Apologia pro vita sua. Istodobno, taj život, osoba koja je Gide bio, neodvojivi su od opusa. U nekoj je prilici Gide rekao Valéryju: „Da ne pišem, ubio bih se.“ U Dnevniku iz 1922. nalazi se ovaj zapis: „Upoznati sebe: to je zaista posljednja stvar kojoj bi umjetnik trebao težiti; a on je ne može doseći drukčije nego preko svojih djela, stvarajući ih. Najbolje sredstvo da se naučimo poznavati sebe jest nastojati razumjeti drugoga.“ Ovo drugo, dakle, vrlo je važno, ali ipak samo „sredstvo“ da se postigne ono prvo.