U povijesti poljske književnosti ime Aleksandera Wata uglavnom je ostalo zapamćeno u nekoliko natuknica o poljskome futurizmu i ponekoj zbirci pjesama koje je ovaj svestrani autor objavio pedesetih godina prošloga stoljeća. Biografske ga činjenice smještaju između dva svjetska rata, jedno od najživljih i najplodnijih razdoblja poljske kulture. Svoj književni put Wat započinje početkom dvadesetih godina kad, uz Brunu Jasieńskoga (jašjenjskoga), postaje predvodnikom poljske futurističke epizode. Mlad, školovan, željan znanja i borbe s malograđanštinom poljske svakodnevice, Wat se uključuje u radikalnu borbu koja, sredinom dvadesetih, završava u okrilju komunističke partije i dugim razdobljem književne šutnje. Poetski prvijenac Ja s jedne i Ja s druge strane moje mopsoželjezne pećice (1919.), zbirka pjesničke proze na granici između dadaizma i nadrealizma, snažnoga autorskoga rukopisa koji je kršio sve uobičajene jezične, estetske i umjetničke konvencije te raščistio s mnogim iluzijama poslijeratnoga optimizma, kanonski je primjer poljske avangardne avanture. Sredinom dvadesetih godina aktivno se uključuje u javni život, radeći kao urednik u mnogim književnim i kulturnim časopisima. Godine 1927. izlazi mu zbirka fantastičnih novela Nezaposleni Lucifer, katastrofalno-grotesknoga ugođaja, u kojoj je pokazao svu raskoš svog pripovjedačkoga talenta. Parodija, ironija i cinizam glavne su odlike tog pripovjednoga ciklusa naglašena kritičkoga naboja. Po izlasku knjige Wat zapada u tridesetogodišnju šutnju koja završava 1954. g. zbirkom crnih pjesama jednostavno nazvanih Poezija. U burnom međuraću zarađuje za život radeći kao urednik u čuvenoj nakladničkoj kući i prevodilac (s ruskoga, engleskoga i francuskoga). Drugi svjetski rat zatekao ga je u ruskoj okupacijskoj zoni, gdje prolazi nekoliko zatvora, što je ostavilo trajne posljedice po njegovo zdravlje. Nakon silnih i burnih peripetija oslobođenje je dočekao u Kazahstanu. Godine 1946. vraća se u Poljsku te počinje voditi živu korespondenciju s vodećim emigrantskim i domaćim intelektualnim perima. Razočaran komunizmom i sve više marginaliziran, povlači se u sebe te početkom šezdesetih emigrira u Francusku, gdje i umire (oduzeo si je život ispivši smrtonosnu količinu tableta za spavanje, zbog neopisivih glavobolja koje su ga mučile od izlaska iz ruskih zatvora). „Govoreni dnevnik“ Moje stoljeće, razgovori s Czesławom Miłoszem, kao nezaobilazna lektira za one koji se žele upoznati s poljskim međuraćem, ukazuje na sve zablude i korjenito otrežnjenje poljske inteligencije u sovjetskim koncentracijskim logorima.

Pisma Czesławu Miłoszu

31. 1. 1960.

         Dragi gospodine Czesławe,

         napričao sam Vam zacijelo previše budalaština i pretjerivanja na temu Rodbinske Europe; bio sam pod djelovanjem tableta protiv bolova. Poglavito u svezi svega što sam rekao (ili izblebetao) o odnosu autora prema Poljskoj i Poljacima. Zacijelo nitko od čitatelja to nije shvatio? Ovako ili onako, knjiga je kapitalna, materija iznimno gusta i naracija – dugo nježna i osjećajna – svako malo udari čitatelja šakom u oko. Riječ je o bešćutnoj knjizi, najviše prema samome autoru, ali i prema temi i prema svojem čitatelju. Majstorstvo ironije i himbene naivnosti – ispričavam se za pompozna i „vulgarna“ određenja, ali odveć nesmiljeni udarci sudbine drže me u stanju konstantne panike.

         Svi čekamo na Vaš dolazak (kada će to biti?). Rodbinsku Europu, a možda istodobno i Dolinu Isse treba što prije objaviti. Navodno je talijanski izdavač upropastio Zasužnjeni um – šteta. Sada je važno smjesta pronaći dobroga i inteligentnoga prevoditelja.

Nervi, 24. 5. 1960.

         Voljeni Czesławe,

         ne čini li ti se da se Hruščov ponio poput starog Fjodora Karamazova u samostanu? Nova sorta junaka dvoboja – o kojima toliko zanimljivo piše Lednicki? To je prirodan nacionalni ruski stil. Ali u suštini je postupio silno logično i pametno. Samo što je malčice pretjerao – poput svih njih – i umalo sve uprskao. U svakom slučaju, pripremio je mizanscenu za novu predstavu: za pet ili sedam mjeseci ili će se posve povući, ili će napasti Berlin, ili će se dogoditi kineska ofanziva ili kineska atomska bomba.

         Ispričavam se zbog črčkarija i zbrke, ali pero mi je sve teže, um usporen, a srce plašljivo.

Nakon 11. srpnja 1960.

         Silno voljeni i blizak našem srcu!

         Tvoje nas je pismo ražalostilo. Treba razmišljati o smrti, ali ne umire se – kako je, nažalost, katkad teško umrijeti. Ne znam znaš li, ja sam umirao doslovno triput, a nebrojeno sam puta visio o niti.

         Kada sam imao dvadeset godina, Witkacy i Irzykowski [ižikovski] izgledali su mi kao neki mamuti. Kad sam se približio tridesetoj, već mi je i Berent gotovo izgledao kao vršnjak. Prije nekoliko sam godina imao golemu krizu osjećaja da sam ostario. To su uobičajene stvari. Da si ostao u zemlji (hvala Bogu što nisi), imao bi na desetke mladih i još mlađih učenika. Gombrovičevska moda ima svoje specifične uzroke. Između ostalih ne samo da ga je lakše oponašati, nego sve iznosi na lakši i, što je važnije, životno i intelektualno prijemčiviji način. Ti si paklenski neugodniji. I s tobom se nikad ne zna kako će stvar završiti. Golem rizik.

         Ne bodi se, dragi moj, s biskupima. Te stvari treba „urediti“ sam, drugi nas mogu samo zavesti na krivi put. Kao što vidiš, ovo je pismo pomalo pastirsko. To mi pravo daje moja već poodmakla dob.

Nervi, 5. 9. 1960.

         Voljeni Czesławe,

         Sartre je u Rio de Janeiru izjavio kako je američki imperijalizam puno opasniji od sovjetskoga. Nitkov je rekao: što vam je nažao učinio sovjetski imperijalizam. U Riju!

         Iz te paklenske klopke samo je jedan izlaz: raditi i pisati svoje, ne osvrćući se na posljedice, na saveznike i neprijatelje. Ali ima i jedan preduvjet: ne izražavati se dvosmisleno, valja biti dosljedan, ne žudjeti za popularnošću. Nešto slično je, ako je vjerovati novinama, učinio Jaspers.

         Prisjeti se kako je bilo sa Zasužnjenim umom: svi su (dakako da je riječ o onima koji u ruci drže pero) dreknuli, bilo je to kao da si dirnuo u osinjak. Knjiga jest i ostaje, a polemike i komentari u novinama promiču kako dan svršava – ako ih uopće itko pozorno čita.

         Što ima sa mnom? Nekako vegetiram, malo mi je gore, malo bolje, želio bih ponovno početi pisati, ali izdavački poslovi u ovdašnjim iznimnim okolnostima silno su naporni. Talijani me uopće sve manje zanimaju, riječ je o posebnoj vrsti ljudi, o čemu ću ti možda jednom pisati. Planovi: ovdje još mjesec dana, listopad u Rimu (u bibliotekama), studeni-prosinac – Pariz, potom u proljeće u Nervi, a zatim zacijelo povratak u Varšavu, iz koje stižu sve sumornije vijesti.

Cabris, 3. 4. 1962.

         Voljeni Czesławe,

         u zadnje sam vrijeme napisao dvadesetak pjesama, u dva ciklusa koji se međusobno nadopunjuju. Danas ih šaljem u PIW, to mi je posljednja prigoda za objavljivanje u zemlji, prilično dvojbena. Uostalom, možda pretjerujem. Zanima me hoće li ih objaviti.

Pjesme mogu pisati i zimi. Opet su me snašli bolovi, depresije, itd. Iz zemlje sve sumornije vijesti. Znači, u načelu se ništa nije promijenilo, neće se ni promijeniti, ali upravo ta stagnacija, ta vrsta stagnacije postala je autonomna dodatna bolest koja doprinosi pogoršanju osnovne bolesti. Međuljudski odnosi su, i ne samo među inteligencijom, [nečitko], ako ne i za izrigati se (primjerice među književnicima). Tako barem proizlazi iz pisama i kontakata.

Od prosinca smo u Cabrisu – jednom od najljepših, najmanje zagađenih zakutaka Francuske. Uvjeti za rad idealni, tišina, divota, široka panorama – uz to ujutro se vide obale Korzike, na obzorju nekoliko koncentričnih planinskih lanaca, profinjena biblioteka, komfor, ljudi silno ugodni, zanimljivi. Riječju, ovdje bih i samo ovdje mogao napisati svoj Lebenswerk, da nije te moje opskurne sezonske bolesti. To ti je moja sreća.

Petnaestoga travnja bit ćemo na naše veselje opet u Maissons-Laffitteu – ondje smo okruženi uistinu velikim prijateljstvom i susretljivošću. To mi je važno nakon tri i pol godine ciganskoga potucanja.

Ne obraćaj pažnju na moju šutnju. Težak sam i nevješt pri dopisivanju, na početku sam sjedio na ušima dok sam radio, potom me obuzela bolest, na kraju sezonska dekompozicija koja nasreću završava. Opet sam se zanio.

Oko 1. ožujka 1964.

         Voljeni Czesławe,

         clara pacta itd. Moram ti priznati da me naš jučerašnji razgovor uistinu ražalostio. Stavio je točku na ono što me već neko vrijeme muči u tvojem odnosu prema meni. Riječ je o tome da od određenoga vremena (još iz Pariza) tvoj odnos prema meni ima neku nedvosmislenu, proturječnu osnovu, opterećenu duhovima zdesna i slijeva, koji se naizmjenice (ili istovremeno) projiciraju. Iz svega toga zaključujem kako me sumnjičiš za interesno nametanje ljudima.

         A tome nije tako. Naprotiv, premda smo ekstrovertirani i otvoreni, manirama istočne Europe griješimo suprotnom manom: iz straha da se ne namećemo ne javljamo se prvi, što predstavlja veliku manu uslijed koje često gubimo za sebe ugodne kontakte.

         Ukratko: stekao sam dojam kako usprkos dirljivoj brizi i želji da nam pomogneš, našu prisutnost osjećaš kao neku vrstu bremena i dužnost? Možda to predstavlja temelj dvosmislenosti našega odnosa? Silno mi je stalo da naš odnos ne bude takav.

         Ništa lakše od toga: jer nemaš nikakvu obavezu i ne smiješ ni osjećati da je imaš. Napravio si silno za nas, a mi smo odrasli ljudi. Jednostavno treba – nema nam druge – prepustiti se sudbini, koja je i dosad upravljala ponajviše našim životima kada sam se ja za to najmanje brinuo. Ono što je Lec smatrao mojoj imponirajućom životnom vještinom zapravo se zasniva na jednoj (urođenoj) vještini: (napustivši svijet kompromisa) otputovavši iz zemlje u kojoj sam se držao (posve) nevješto, (znajući ili) osjećajući se kao da sam u najdubljoj vodi, a ne znam plivati, prepuštam se sudbini da me nosi. Uopće, rekli smo da ćemo se, osim ako se ne dogodi neko čudo, vratiti u Europu, za mene bi bilo bolje da to bude u sljedeće kasno proljeće nego u zimu, ali ako ne uspijemo, ništa, ionako smo mnogo toga uspjeli obaviti, a vidjet ćemo što će biti dalje.

         No, sad sam već zabrazdio, trebali bismo otići na koju čašicu votke, koju konačno počinjem polako piti, što je dobar znak, ako ne i najbolji za budućnost.

Hotel Majorica, Palma de Mallorca, 8. 2. 1966.

         Voljeni Czesławe,

         dragi, znaš da vjerujem u mogućnost i korisnost objavljivanja almanaha. Ali najviše dva broja godišnje. Godišnjak previše obvezuje, teško je tada odrediti granice odabira. I nikako ne bi trebao biti usmjeren protiv Kulture. Nominalni urednik može biti primjerice Czajkowski [čajkovski]. Ili Parnicki. U njemu mogu biti i imena iz Kulture, ali ne isključivo: Wittlin, Wierzyński [vježinjski], Haupt. Siguran sam da i Hostowiec [hostovjec] i ostali imaju neke dobre tekstove koje Giedroyc [gjedrojc] nije prihvatio. Ali sve u svemu trebamo objavljivati pretiske iz knjiga i časopisa trenutačnih najboljih domovinskih pera. Ne isključujući, dakako, ni Iwaszkiewicza [ivaškjeviča]. Jedini kriterij je kvaliteta misli, poezije ili stila. Nikakvih estetskih ili ideoloških ograničenja. Politika samo kao tragedija, filozofija politike u smislu Hanne Arendt. Uz to nešto američkih, engleskih, francuskih, talijanskih esejista, filozofā. Poezija, kratka proza, skice, portreti ljudi, pravaca, zabilješke, pregled polugodišnje (ili godišnje) najbolje domovinske produkcije. Nikakvih polemika, čak ni posredne, suprotstavljanja objema Kulturama. Ne dopuštati ekstreme, s iznimkom „osobenjačke“, ekscentrične misli. Domovinski i emigrantski pisci izmiješani pele mele. Bez afektiranja, eksplozivnosti.

         Zavada s Giedroycem. Stiješnjeni smo između obje Kulture, ali naša je malčice plemenitija. Treba zaboraviti na sitničave i besmislene svađe. Samo da Giedroyc nije toliko glup. Ili toliko sumanut. Ili toliko nepopustljiv. Ili toliki megaloman! Premda nikada nisam pripadao kliki (jesam nakratko i nisam bio na liniji), u našim okolnostima bismo trebali predstavljati kliku: Ti, Kot, Józef [juzef], Zbyszek [zbišek], Antoni – u pravu si, njegova je uloga umnogome moralnija, čovječnija i neprovincijalnija od Dąbrowske [dombrovske], to je pristojan čovjek, čak su i njegove mane ili ludosti pristojne i trebali bismo ga svi obožavati. Stoga: svi za jednoga i jedan za sve! Ali ti se ne miješaj u domaće gadosti, imao si svoju porciju bagarre. Važno je da dopreš do čitateljstva.

         Grlim te

28. 2. 1966.

         Voljeni Czesławe,

         Sretan sam zbog izgleda za almanah, ali svaka jednokratnost je privremena: ne misliš li da bi novac za 300 stranica bilo bolje podijeliti na dvaput po 150? Dobro je što ćeš ti to „žirirati“, to će cijeloj stvari dati neki status, ali će zacijelo otežati pristup domovini? Dragi moj, precjenjuješ „količinu“ nauštrb „kvalitete“ – kršćanstvo i Abrahamova žrtva su jednom zauvijek ponudili primjer kako se valja poslužiti velikim uzorom za male stvari. Već sam ti ponovio da nisi svjestan svojega – današnjega – mjesta i popularnosti u zemlji, poznavanja tvojih pjesama, ne pišu o njima jer ne pišu, ali su zato prisutne i utjecajne, nema ni govora da će tvoj usud kao pjesnika biti onaj Norwida, ne kažem ti to kako bih ti laskao, vjeruj mi, nego iz ne odveć lošeg poznavanja prilika u zemlji prije 1959. – a što su potvrdili i došljaci iz domovine.

         Grlim te

1966.?

         Dragi Czesławe,

         Ovo pismo nije „pejzažno“. Molim te samo da pripaziš da Janka preda Eileen Grampp snimke i da mi Eileen što je moguće brže pošalje kopiju. Čekam ju kako bih počeo, zajedno s Olom, to crnčenje prepisivanja.

         Od stenografkinje treba odustati. Cijene – francuske – 550 franaka za stranicu, ili oko pola milijuna starih franaka! Možda će Poljakinja s kojom se u sljedećih nekoliko dana trebam čuti biti jeftinija, ali zacijelo ne previše. Riječju, ne preostaje ništa drugo doli da udvoje – Ola to neće moći sama – svaki dan radimo bez prekida po 5, 6, 7 sati? To će mi potrošiti svu snagu koje nemam odveć, ali nema nam druge. I potrajat će dobrih nekoliko mjeseci. S obzirom na to da ćemo raditi udvoje neću početi od pariških snimki, jer će mi to poremetiti perspektivu cjeline, a moram imati bistru glavu kako bih dobro sve uredio. Čekam dakle na pošiljku iz Berkeleya.

         U međuvremenu je prije četiri dana zahladnilo, vjetar, kiša, a to je zahuktalo paklenski stroj moje bolesti. Od jučer moram ponovno uzimati percodan, na sreću i nesreću toga otrova imam poprilično u zalihama. Trebalo bi ubrzati odlazak na jug – možda bih se trebao na godinu ili dvije nastaniti negdje na jugu, u Španjolskoj.

         Silno me zanima sve o tvojim susretima u Knokkeu, napiši ponešto o tome.

         Grlim te, Aleksander

Pisma Zbigniewu Herbertu

10. 2. 1967.

         Voljeni Zbyszek,

         ispričavam se što ti tek sad otpisujem na tvoje srdačno pismo. Ali dva-tri dana nakon što sam ga primio, meteorologija je ponovno počela mahnitati, stoga sam odložio pisanje za bolje vrijeme, a u međuvremenu je postalo gore i potpuno sam pomahnitao. Opet sam prestao raditi, posve, a bilo je dana kada sam napisao pjesmu ili dvije. Da je potrajalo, stvorio bih „opus“ dostojan najvećih pjesnika. À propos pjesama, povlačim posvetu „generalskoj“. Nije to dobra pjesma, osjeća se u njoj neka neobična jeka staroga futurizma.

         S tugom razmišljam o tome kako smo te zadugo izgubili. Iskreno žalim za time što neću sudjelovati na Kongresu poljskih pjesnika, to je nešto poput Kongresa kraljeva u Erfurtu 1808. godine. Manifestacija jedinstva poljskoga pjesništva, uistinu silno važna. I moralna obveza domovinskih pjesnika da iz toga izvuku neke pouke. Napiši nam, molim te, dojmove s putovanja.

Piši,

Aleksander

22. 2. 1967.

         Voljeni Zbyszek,

         rok prvoga ožujka ranjava mi srce: da, na tom je kraljevskome Kongresu pjesnika moje mjesto! Poslao sam Kotu kratak referat koji sam, kako mi se čini, dobro napisao. Svidio mu se, dao ga je na prijevod, što me silno veseli; ona je i tvoja prevoditeljica, stoga joj unaprijed zahvali i u moje ime.

         Ovdje sam kao u raju, u komforu i pod neprestanom brigom Ole, ali prepušten svekolikim hirovima ili, prije, glupoj i okrutnoj (nasreću, ne zauvijek) zabavi i evoluciji raznih nikogovića. O čemu ćeš govoriti na Kongresu? Ne zaboravi potkresati budalaštine Zbigniewa Bieńkowskoga [bjenjkovskoga]. U katalogu programa među predsjedavajućima i izlagačima ne vidim Jeleńskoga [jelenjskoga] i Miłosza. Zacijelo je riječ o namjernoj i, vjerujem, ispravnoj diskreciji. Ali oni obojica imaju najviše za reći!

         Piši kako ti ide, što si napisao, na čemu sada radiš?

Aleksander

Subota nekog tamo travnja

         Voljeni Zbyszek,

         Šutiš, ali nisi nas valjda, zaboga, prestao voljeti? Ha?

         Sretan sam što ću te vidjeti, tamo smo osmoga, odavde odlazimo petnaestoga, negdje ćemo biti iza sedamnaestoga. Naša rođakinja, koja je upravo doputovala, želi nam platiti još tri mjeseca, jer je u Parizu navodno ciča zima, ali ne mogu. Ovdje je sve toliko natopljeno mojom boli da moram pobjeći.

         Czesław mi piše da si loše. Zar je gore no što je bilo? Za to imam učinkovit i jednostavan savjet: pobrinut ću se za neko mjesto za tebe na godinu, dvije na nekom američkome sveučilištu! Mislim da bi to sada za tebe bilo savršeno utočište. Napisat ću nešto, ako mi dopustiš, Czesławu, on je doista iskreno susretljiv, a sada je zabrinut za tebe, vjerojatno i više nego što bi trebao biti, ali život ide dalje zar ne?

         Od Kota sam dobio nekoliko tekstova s Kongresa, zasad sam pročitao tvoj, prilično skeptičan – krasno diskretan, s ispravnim zapažanjima. Kunem ti se da mi je tek sad sinulo, en passant: Andrzeja su negdje poslali, Françoise traži zamjenika za mene, zacijelo ga je već pronašla, riječ je o tome da mi je desno stopalo utrnulo, hodati ne mogu, mogu, ali uz jake bolove. Stoga treba nekoga tko zna francuski, kao pratnju do zrakoplova, znači neki tip hostese. Françoise je to sigurno uredila, ali molim te nazovi je i provjeri. Ne vidim nikoga koga bih to mogao pitati izuzev tebe.

         Do skorog viđenja,

         Aleksander

Pismo Gustawu Herlingu-Grudzińskome [gruđinjskome]

20. 10. 1961.

         Voljeni Gustawe,

         približavamo se izglednijoj točnosti određenjā. Govoreći o Mladoj Poljskoj, na umu sam imao najšire značenje koje se rabi u domovini koje bi se moglo odrediti kao stil koji rabi ili se služi uzvišenim, apstraktnim izrazima, namjerno stiliziranima. Kao i svekolika „šira značenja“, i to je puno nesporazuma i nedorečenosti, jer u jedan koš trpaju se razne stvari, ali kao i uvijek u takvim slučajevima (društveno prihvaćenih određenja), u tome ima i zrnce istine: poglavito „stilistički postupak“ o kojem i sam pišeš. Stoga su, prema mom uvjerenju, tvojoj osobnosti, i životnoj i spisateljskoj, tvome stilu i tvome sadržaju „stilistički postupci“ apsolutno nepotrebni i prije djeluju degradirajuće. Dok sam radio kao urednik u izdavaštvu, silno sam volio plesti se u tuđe rukopise. Ali imao sam načelo: argumentirat ću svoje stavove, ali ako ih autor (dakako, istinski pisac) unatoč logičnosti mojih argumenata, nakon što dobro promisli, odbaci, to znači da je u pravu. Osobno vjerujem u svojevrsnu nepogrešivost spisateljskoga instinkta. Držim kao i u tom slučaju da tvoj spisateljski nagon ima prevagu nad ovom ili onom argumentacijom.

         Kazat ću ti iskreno: tijekom pisanja, šetajući Parizom, iznenada sam doživio istinski šok. Svaki put kad bih putovao iz zemlje, čim bih prešao granicu, zrak bi mi ispunio pluća: bio sam slobodan. Bio sam u posvemašnjoj zabludi. Upravo tijekom te šetnje odjednom je sve oko mene i u meni poprimilo drugu boju, svjetlost, pa čak i oblik. Tek sam sad osvijestio činjenicu da je dosad, dok sam – u Francuskoj, u Italiji – govorio kako sam slobodan, u meni tavorio mali cenzor, neki sitan atom zasužnjenosti i zebnje, koji se nesvjesno i ukočeno neprestano ogledavao i tek se sad otkočio. Svi ti naši Brandysi, Rudnicki [rudnjicki] drek znaju što je to istinska sloboda – postoje barem dvije vrste affranchissement, i sve te tzv. disidentske knjige su posve bezvrijedne.

         Dragi moj, budi beskrupulozan: udarci sudbine, „napredno stoljeće“ itd. silno su otupjeli moje osobne ambicije i autorsku tankoćutnost, koje su zapravo uvijek bile zatomljene. Dakako, lijepo je biti slavljen. Ali meni su mnogo važnije, poglavito trenutačno, kritičke opaske, makar – a možda i napose – krepko formulirane, koje prihvaćam sa zahvalnošću, jer svatko tko piše – a ja pogotovo – jest poput pijanoga djeteta u magli tijekom pisanja. A često i potom.

         Ako ti nije mrsko i prevelika tlaka, sanjam o tome da mi još jednom s (oštrom) olovkom u ruci sve skrešeš bez milosti. Da se izrazim poput Rozanova, kojeg citira Czapski [čapski]: ja sam netalentiran, ali moja je tema genijalna.

Bez potpisa