Posve u duhu aktivističke djelatnosti urbane gerile – koja hajdučki podriva usiljeni optimizam sveprisutnih jumbo plakata i drugih billboarda što poput sačekuše danomice napastuju užurbane gradske prolaznike – jedan lapidaran grafit već neko vrijeme ustrajno struže sjajnu glazuru pobjedničkoga menadžerskog mindseta: „A ŠTO AKO USPIJEMO?“ Ispisan crnim sprejom na rubu nadvožnjaka koji presijeca šesterotračnu zagrebačku ulicu, on natkriljuje rijeku automobila umalo Bosutu nalik, koja se tijekom jutarnje prometne špice usporeno sliva prema gradskome centru. Na tom strateški besprijekorno odabranome mjestu nije ga moguće previdjeti. Svatko tko jutrima s jugoistočne strane u grad dolazi ispuniti svoju dnevnu radnu normu, uočit će ga posred vidnoga polja; u njem će on postupno rasti, da bi na koncu zamakao iza automobilskoga zaslona za sunce, ostavljajući nad glavom neugodnu zapitanost. Nije sa sigurnošću moguće znati koja grupa anonimnih građana stoji iza te naopake, introspektivne, samospoznajne budnice. Dvije crne zvijezde docrtane umjesto potpisa s desne strane grafita pružaju tek maglovitu slutnju, no ne i pouzdani odgovor. No zašto crne, a ne crvene? I zašto dvije a ne jedna? Osim dežurnih četa Radničke fronte ili kojih drugih srodnih aktivista što junački odmjeravaju snage s povampirenim kapitalizmom, taj su refleksivan upit mogli ispisati – isprike na politički nekorektnoj pomisli – i navijači Hajduka, ili pak neka druga grupacija pojedinaca koji svoje zajedništvo, svoj raison d'être, zasnivaju na dugotrajnoj i neumornoj borbi za ostvarenjem svojih dugoročnih, svetih ciljeva. Može to biti trofej lige prvaka, ili nešto dostižniji trofej domaće nogometne lige; to može biti ostvarenje anarhističkog bezvlađa, komunističke utopije, ili pak bilo koje druge utopije koja ne-mjesto (ou topos) nastoji pronaći u koordinatama stvarnoga, materijalnoga svijeta. Elem, u prolaznika što podno njega iz dana u dan iznova mili, taj grafit pobuđuje refleks zebnje i zazora. Što će se doista zbiti ukoliko uspijemo? Što će se zgoditi ako naša stremljenja budu ostvarena, ako nam se ispune nedosanjane želje? Neće li to biti kraj svim poteškoćama, kao kada se na koncu strmoga uspona konačno nađemo na sljemenu brda? Ako se na njegovome vrhu i nećemo moći za svagda utaboriti – kao što su to na vrhu Tabora poželjeli učiniti Petar, Ivan i Jakov – barem će nam silazak proteći bez poteškoća. Doista, što ako bi Sizif kojim čudom okončao svoje nadljudske napore i izgurao svoju gromadu na zacrtano odredište? Kada sve pijune uvedeš u kučicu, igra je gotova; kada se kraljevna vjenča s kraljevićem, gotova je bajka. Kada bi Sizifu pak bilo dano da ostvari svoj naum, gotovo bi bilo sa Sizifom. Jer što bi s njime inače bilo u tome slučaju? Podkvalificirana za svaki drugi posao, njegova mitska osobnost izgubila bi svaku čar. Postao bi zgubidan bez perspektive, protuha lišena svrhe. Izgubio bi sebe, postao bi običan svatković – everyman. A takav prije ili kasnije postane nitković. Upravo: nitkov. Nije li tako i sa svim ostalim željama i snovima? „Da se stara ljubav vrati…“ – sačuvaj Bože! Pisma bi bila okončanom i prije no što je otpočela. Ljubav lako na se navuče plijesan, kao što se i jedra lica prije ili kasnije izboraju i ovjese. Uzbudljivost svakoga zanosa nije u njegovu predmetu, nego u vlastitome zamahu. Kamo sreće da taj zamah traje bez kraja i konca. Poput strijele koju ostarjeli Robin od Locksleyja, u Lesterovoj adaptaciji te engleske narodne legende, na samrtnome odru i posljednjim snagama odapinje kroz prozor ravno u nebo, i koja se penje i penje, bez znakova malaksalosti, sve dok se ne izgubi u neokaljanoj nebeskoj bjelini. No u prirodi je strijele da se nakon dosegnuta apogeja strmoglavce prizemlji. Tko visoko leti, nisko pada. „Tko želi biti više nego što jest, nužno to postaje u još manjoj mjeri“ (Cioran). Svaki uspjeh stidno je pokrivalo ljudske bijede, pa se istinskim uspjehom može držati jedino ostvareni pothvat odustajanja od svakog nastojanja. „Radije ne bih“, kaže Melvilleov Bartleby, taj istinski avanturist neovisnoga duha, heroj pasivnih, apostol otklanjanja, magarac koji – iako se nije tvrdoglavo ustobočio – ne želi dalje ići. I kamo bi uostalom pošao? Mudri Bosut jedva da se i kreće, ne znaš stoji li ili unatrag teče. I neka ga.

Uzgred budi rečeno, moj neprežaljeni prijatelj V. D., prekaljeni grafiter stare garde – a to će reći otrovno dosjetljiv i politički nekorektan – naumio je jarko crvenom bojom ispisati na jednom od zagrebačkih zidova uistinu prevratnički grafit, koji je nažalost ostao tek neispunjena želja zabilježena u jednom od njegovih priručnih crtaćih blokova. „Piše mi se crno, al' ostala mi je samo crvena.“