Ovo je zemlja zalazećeg Sunca. Ovo je zemlja odlazećih ljudi. Ovo je
odlazeća zemlja i zemlja pjesnika što pišu po narudžbi brinući da im
je lijepo u šestom i posljednjem stoljeću hrvatske književnosti nakon
kojeg slijedi smrt jezika: smrt sjećanja čijom su se nejestivošću hranili
nesmiljeni naraštaji literarnih jurišnika. Ovo je zemlja zalazećeg Sunca
koju oplakuju tek rijetki srčani bolesnici čije će kletve biti odaslane o
njihovu trošku. Ovo je zemlja zalazećeg Sunca i sve u njoj bit će
uništeno.
U zemlji je zalazećeg Sunca teško čitati. Za jezik je potrebna
svjetlost. Zato valja požuriti: valja dovršiti ovu i ostale knjige
koje sam planirao da ih, prije nego vas pošalju u ropstvo,
naučite mrziti. Mržnja je zalog nadi. Mržnja ne tješi. Mržnja
vraća u igru. U zemlji zalazećeg Sunca u kojoj je, braćo i
sestre, mržnja drugo ime ljubavi.
Opljačkali su nas sljedbenici očeva nacije kojima potkupljivi
lirici pišu panegirike. Opljačkali su nas dok smo mahali
zastavama. Opljačkali su nas dok smo ubijali dok smo bivali
ubijani. Opljačkali su nas ne osjetivši kajanje. Opljačkali su nas
u ime države, opljačkali su nas u ime boga, opljačkali su nas
u ime imena, opljačkali su nas i nije im dosta. A kada se spusti
noć onima koji ostanu oduzet će i dušu: o čemu će potkupljivi
lirici, laureati šestog stoljeća hrvatske književnosti, pisati kao
o konačnoj pobjedi sladeći se otetim vinom.
S vremena na vrijeme počistim za sobom. Bude tu i tuđih govana.
Počistim i njih. Dugotrajni nered otežava mi disanje. Prije nego
završim ovu i ostale knjige ne smijem prestati disati. Moram osporiti
postojeće mitove. Moram biti precizan kao izricatelj provjerenih
prokletstava: tako da, kada arheolozi budućih naroda nabasaju na
ovu i ostale knjige, svima postane jasno kako su naši očevi bili
izdajice. Čiji su nas proračunati sljedbenici, dok smo mahali zastavama,
opljačkali kao govna koja s vremena na vrijeme počistim za sobom.
Svoja i ponešto tuđih, ponešto govnastijih, ne vodeći računa o
selekciji.
Grad se pobrinuo da pjesnički odred, s izuzetkom
neprijateljski nastrojene nekolicine, bude zadovoljan.
Svoje programirane metafore objavljuju u lokalnim
glasilima na što ih šefovi dobročinski potapšu po
ramenu odobravajući društveno prihvatljivu čitkost
prosjeka.
Idućih godinu dana bit ću dobro. Snalazim se s onim što
imam. Stariji će brat s obitelji odseliti po drugi put: stariji
brat i njegova obitelj ne puštaju svoje Sunce i ja ih u
potpunosti razumijem. Zato je mlađi brat još tu. Živi s
roditeljima i troje pasa. I njega razumijem. Roditelji ga
bude na posao. Kuhaju mu i peru. Svoja govna ne mora
čistiti za sobom. On je još dovoljno mlad te je u stanju
sustići svoje Sunce. Zato ću biti dobro. U idućih godinu dana,
iako tablete više ne pomažu, srce će izdržati. Srce nije
Sunce: bolesno je, ali strpljivo. Za iduću se godinu moram
pripremiti. Sumrak je, hranit ću se puževima.
U zemlji zalazećeg Sunca ostat će ološ koja će podići
hram u čast uništenju. Za njegovim će žrtvenikom vrhovni
svećenik predvoditi zahvalničku liturgiju: bogu koji je
nadahnuo očeve umiruće nacije i očevima koji su svoje
sljedbenike nagradili pravom na pljačku. Slobodom o
kojoj pjevaju potkupljivi laureati čija će stilski beznačajna
sintaksa ispisati sveučilišne čitanke izgubljeni moral
nadomjestivši predvidivom citatnošću.
Ovlašteni distributeri domoljublja za zemlju
zalazećeg Sunca donijeli su odluku: vječna će
vatra obasjavati grobove nacionalnih očeva čak
i onda kada svima postane jasno da vječnosti
nema dovoljno za sve.
Naša su očinstva potvrđena stradanjima. Broj
stradale djece određuje stupanj njihove izvrsnosti.
Zato nitko ne sumnja u nacionalne očeve čije će
grobnice uskrsnuti prve. Za njima će zatim njihova
djeca, zombiji vezani zakletvom, u konačni obračun
s vojskama novog doba koji svoje žrtve mame
cvijećem čija pelud pobuđuje sumnju. Naša su
očinstva predviđena našim djetinjstvima: Suncem
na izmaku snaga. Izvršenom zapovijedi
ljubavi. Krvlju do koljena.
U alternativnoj bih stvarnosti vodom koja mi se skuplja oko
srca blagoslovio narod čija je mladost predviđena za marš.
Nakon duge zimske šetnje, ne strahujući hoću li dočekati
jutro, dresiranu bih svjetinu počastio hrabrošću koju nemam.
Spomenici našim očevima potom bi se dali u bijeg.