Nesretnu zbrku oko termina 'književnost Commomwealtha' pokušao je još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća raspetljati Salman Rushdie, koji je jednostavno rekao kako ta književnost ne postoji, ustvrdivši da se iza ove popisivačko-ladičarske inicijative kriju getoizirajuće nakane separatističkog predznaka sa nakanom da se prema tako nazvanim piscima provede jedan specifičan način ignoriranja. Spisateljica Zadie Smith po svom literarnom habitusu, po svom stanju duha i viziji intelekta bez korijena, po onome što i kako tematizira u svojim knjigama i pogotovo zbog svog britansko-jamajčanskog porijekla također ulazila u tu, kako ju je jednom jedan akademik nazvao, 'literaturu periferije u odnosu na strogi centar čiste engleske proze'. U sam termin literature Commonwealtha ulaze tako posve ili djelomično različita imena kao što su Salman Rushdie, Doris Lessing, David Malouf, V.S. Naipaul, Derek Wallcott, Michael Ondaatje, Hanif Kureishi... U oba dosad napisana romana Zadie Smith je pokazala iste one sklonosti na kojima je njen slavni prethodnik Rushdie izgradio cijeli svoj opus. Radi se o maštovitom, često vrlo virtuoznom preplitanju različitih utjecaja i tradicija, sa likovima koji su imali rasni, religijski ili nacionalni predznak koji ih je distancirao od dominante zemlje u kojoj žive. 'Sakupljač autograma' joj je drugi roman, pisan u atmosferi velikog iščekivanja, jer je sa prethodnim, kojeg je prodala u 500.000 primjeraka-to je primjerice tiraž Houellebecqovih 'Elementarnih čestica'- postala velikom zvijezdom na britanskom literarnom nebu. Kao što su 'Bijeli zubi' tematizirali privid i varljivost ljepote, tako je u 'Sakupljaču autograma' Zadie Smith krenula obraditi jednu od antropološki najstarijih tema. Radi se o obožavanju i obožavateljima, a da bi cijelu stvar izvela na svoj način, ili na način koji je potreban da bi se ostalo u getu književnosti Commonwealtha, glavni lik Alex Li Tandem, kineski Židov ili židovski Kinez sa britanskom putovnicom, nastanjen u Londonu, pravi je pravcati sakupljač autograma koji je od te svoje strasti napravio mali biznis i opsjednut je jednom starom glumicom B produkcije iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Iza vrlo jednostavne i jednosmjerne fabule krije se metafora o falsificiranju svih izvornih objekata obožavanja-da bi podvukla na što misli, a možda i da se cijela ta stvar prikaže sa dodatnim razumijevanjem-ona naime niti u jednom trenutku ove obožavatelje holivudskog star sistema sa popratnim iluzionizmom ne podvrgava ironiziranju- deset poglavlja prvog dijela romana naslovila je kabalističkim nazivima-treminima poznatih sa kabalističkog Drveta Života. Za novopečenu Smithicu činjenica idolopokloničkog obožavanja poznata iz petparačkih magazina nešto je što je usporedivo sa ljubavlju prema Bogu, osim toga, kao usput, jedan njen lik kaže da je i Kabala zapravo falsifikat nastao nekih tisućuidvjesto godina nakon onih ozakonjenih, zvaničnih datuma. Zadie Smith ovim romanom možda nije dosegla razinu svog prvog romana, no potvrdila se kao iznimno vješta i odvažna spisateljica koja kani dati sve od sebe da produži svojih pet minuta, čak, kako bi vjerojatno rekao Rushdie, da tih pet minuta pretvori u Vrijeme. Na drugoj knjizi zapeo je i sam Rushdie, a da o Ondaatjeu ili Kureishiu ni ne govorimo. Ono što je u ovom trenutku sigurno važnije je činjenica da se u oviru jedne teške, već bezbroj puta prežvakavane situacije-a to je odnos čovjeka prema medijima koji ga preplavljuju, koji ga čine ovisnikom o njima, i na koncu obožavateljem-Zadie Smith solidno snašla i kroz svoje likove ipak uspjela odaslati neke poruke, iako se u knjizi preko jedne redateljske anegdote, pripisane pogrešno Griffitu-pripada Cecilu De Milleu-ogradila od istih, rekavši da se za njih ljudi trebaju služiti brzojavom. Lakonoga je, za razliku od Rushdiea, i napravljena joj je tom usporedbom s njim medvjeđa usluga-tko je u međuvremenu uspio zavoljeti Rushdiea mogao bi nakon čitanja Zadie Smith ostati gladan, a oni kojima je Rushdie ogadio postkolonijalnu prozu proći će pored knjige u kojoj se možda kriju spisateljske poslastice kuvane baš za njih. Može ju se obožavati i ne bi bilo nimalo neprikladno od nje tražiti autogram, čak možda ponajmanje zbog te njene zvjezdane slave.