Kada su ga obavijestili da umire od raka grla, Zevon je rekao da je život kojim je Jim Morrison živio tri godine on protegao na tridesetipet, i da nema nikakvog razloga za žaljenje. Zevon je mrtav a radi se o tako žilavom tipu da ovo nije puki in memoriam, jer je gotovo do posljednjeg daha radio ono za što je i živio-skladao je i pisao nepretenciozne pjesme o velikim stvarima, životu i smrti, ali na način propovjednika sa ugla ulice, da bi ovaj ovdje album, baš kao što je i red, završio nekoliko dana prije nego je umro. Osobno ga mogu zamisliti kako sam odlazi u bolnicu da obavi i taj težak posao, bez velikih riječi naravno, jer ih je cijeloga života upotrebljavao jedino da bi pokazao kako su one prekrupne za one male detalje koji nam u njemu dolaze glave. A o tim sitnicama koje život znače Zevon, barem kada pjeva, ostavlja dojam da znade sve. Lišen i posljednje iluzije, one o beskonačnosti vremena koje nam je na raspolaganju, posljednji je put okupio compadrose i zasvirao ritam i bluz o smrti, onoj stalnoj, konstantnoj, razarajućoj prijateljici koja razgrađuje dodijeljene dane i noći. Rezultat je kaotični kozmos u kojemu su, kao kod svih vještih kockara, izmješane karte prastare partije sa dobro znanim ishodom: svjetlost osim što svijetli i zasljepljuje, a kao što je to znao Papa Hemingway, smrt je tu da izliječi sve, pa i rak grla. Pozdrav majstoru zajebantu!