V

26. veljače 2025.

VLADIMIR SOROKIN / Plavo salo

Književna povijest rigotina bogatija je za još jedno djelo, koje, baš poput ostalih iz ove paralelne historije podrugivanja i spisateljskog podrigivanja, gotovo da snažnije funkcionira kao ponuđeni model izobličavanja ustaljenih pogleda na književnost, nego kao književnost. Kojoj od Rabelaisa pa do Burroughsa, od Swifta do Deleuzea, nije bila strana karikatura, i čak u potpuno sretnim ishodima, kakav je primjerice 'Goli ručak', savršena groteska iz, a ne u književnosti. Literatura kao žanr življenja ili lekcija iz mišljenja koje nema drugih ambicija do kroz vlastiti izobličavajući filter propustiti ostatak povijesti, odnosno svu vanjskost svijeta. Ruski pisac Vladimir Sorokin pojavljuje se kao zadnji žrec takve ideje, a njegovo 'Plavo salo' gotovo da je paradigmatska knjiga. Zamišljena kao groteskna, alternativna distopija, u kojoj sufunkcioniraju i zajedno se zabavljaju Hitler, Hruščov, Staljin, Ana Ahmatova, Josif Brodski, a u podtekstu društvo i plavo salo im prave književni klonovi Nabokova, Pasternaka, Čehova, Tolstoja i Dostojevskog, gdje je spomenuto 'plavo salo' kojeg ovi klonovi obilato proizvode, proizvod imun na posljedice protoka vremena, zapravo materijalni surogat vječnosti, prema kojemu se likovi iz romana odnose sa dužnim poštovanjem. Istovremeno se oni glavni likovi ove Sorokinove romaneskne mješalice za beton prepuštaju homoseksualnim strastima i drogiranju. Staljin si konstantno ubrizgava narkotike pod jezik, a ni drugi likovi nisu u tom smislu bolji. Sorokin umjesto filozofije čitatelja izlaže narkozofiji, a na formalnom planu takva se strategija, ili njen nedostatak, očituje u konstantnoj promjeni kretanja smjera romaneskne građe, koja se svakih četrdesetak-pedesetak stranica, otme struji za koju bi čitatelj mogao pomisliti da je glavna, i krene u novom smjeru. Način na koji tretira Hitlera i Brodskog identičan je - radi se o monstruoznim pojavama na jakom ego tripu, i u tom stavljanju jednakosti između različitih oblika nakaradnosti, ponajveći je paradigmatsko-oslobađajući potencijal 'Plavog sala'. Solženjicinovski arhipelag Gulag i cijela logorsko-represivna priča promotrena sorokinovski izgleda, naravno, potpuno drugačije: u logorima završavaju svi seksualni perverznjaci i tamo su osuđeni na beskonačne ljubavno-narkomanske eksperimente, činiti koje im bitno olakšavaju ogromne količine visokokvalitetnog kolumbijskog cocaina.Iako bi se na ovoj točci Sorokinova vizija svijeta mnogima mogla učiniti rajskom, potpuna monotonija ovih hedonizama, uz definitivno odsuće i najmanje pomisli o izvantjelesnome, i sveprisutnu prisilnost, svaku pomisao na uživanje skida s dnevnog reda. Ljudska povijest potpuni je kaos, a ljudska pamet najgluplja je stvar na svijetu, najgluplja i najagresivnija. Lišeni uobičajenih navika u promatranju i njihovog humanističkog predznaka, svi procesi i proizvodi, od visokokulturalnih, kao što su poezija Ahmatove ili Brodskog, do dnevnopolitičkih, Hitlerovih, Staljinovih ili Hruščovljevih, gomila su dreka koji zaudara na najgoru od svih mana, nepremostivu prepreku čovječanstva, ljudskost, što je kod Sorokina druga riječ za entropiju. Kroz parodiju stilova kloniranih pisaca Sorokin je pokazao što njegova generacija misli o slavnim predhodnicima, ističući da u današnjoj podjeli karata jedan Nabokov ili Dostojevski više ne mogu čitatelju pomoći u lociranju gdje se nalazi famozni adut vremena. Njega više nema, književno gledano, ni u vrhunskom stilu, ni u transcendenciji. Jedino tekst sposoban pratiti ovu potpunu izobličenost odgovara ovakvim zahtjevima i kriterijima. Sorokinova knjiga je po Rusiji spaljivana, njen sablažnjivi kapacitet nije mali, poviku na 'Plavo salo' predvodili su krugovi u kojima Josif Visarionovič još uvijek predstavlja paradigmatskog ruskog vođu-bilo bi zanimljivije vidjeti što o ovakvoj verziji povijesti ruske literature misle one jednako anakrone pojave koje bez citiranja primjerice Brodskog ne znaju reći ni da su gladni. 'Plavo salo' nije savršena knjiga, i možda vam povremeno zasmeta njen samouvjereni, prepotentni ton kojim ideje i ljude mete pod tepih, no ljulja kao malo koja od trenutno prisutnih na hrvatskog prijevodnoj sceni. Nemojte je nositi na more, jer koliko god palme njihale grane, Sorokin jednostavno njiše više.

Autor

Dario Grgić

Kategorija

Hombre: Knjige