V

13. listopada 2025.

VIC CHESNUTT / Ghetto Bells

Vjerojatno nikad male stvari o kojima obično pjeva Vic Chesnutt nisu bile krupnije, kontekst u koji je smjestio svoje lamente na 'Ghetto Bells' priziva uspomene na one stare hollywoodske melodrame snimane u ogromnim studijima, u pozadini kojih su se nalazile kulise koje su definitivno bile veće od svačijeg života. Ovo uvećavanje kod opskurnog pobjednika nad životom, kakav bi, čini se, Chesnutt mogao biti, ima, po običaju, paradoksne razloge: sve što nas muči i tišti, sve zbog čega uzdišemo, ovako umnoženo i predimenzionirano izgleda kao prava šaka jada, nevrijedna bilo čijeg zaustavljanja. 'Ghetto Bells' je dosad najisproduciraniji Chesnuttov album. Ne znam kako se to stručno zove, ali vjerojatno znate onaj sound kada povremeno sve zazvuči kao da je snimano na oblaku, dobijete osjećaj prostornosti, i imate feeling da ste svakom sljedećom notom sve bliže stratosferi. Sve je nekako 'široko'. Ovdje su s Chesnuttom radile face: Van Dyke Parks pobrinuo se za gudačke aranžmane i ovoj produkcijskoj dao još i instrumentalnu dubinu. Za bubnjevima sjedio je Don Heffington, dok je po gitari prebirao fuzijski mag Bill Frisell. Iako ovakvo pismeno glazbeno meso često zna biti kvarljiva roba, kičma Chersnuttovih bolesnih komada dovoljno je zdrava da se ništa u tom smislu ipak ne događa, nego štorije teku prirodno i bez uvrtanja prema sviračkim samozadovoljavanjima. Zanimljivost albuma je u tome što se Chesnutt odvažio iskoračiti prema dosad zvučno neosvajanim teritorijima; njegovi prethodni albumi mogu se podijeliti u dvije grupe, one skoro čisto akustične, gole, kao što je npr. 'West of Rome' i na albume okićene svirkom pratećih glazbenika, poput primjerice 'Is the Actor Happy?', no nikada nije zvučao kao da mu stvari nisu odsvirane i snimljene odjednom; ta se promjena, osim ovog usložnjavanja glazbene slike, vidi i na muskulaturi pjesama, koje su dobile na masi i pokretljivosti, tako da tijekom preslušavanja imate osjećaj kao da sve teče na gusti način. Kao katran. Iako nafilovano, sve je ipak dinamično, ima gradaciju, melodije imaju fabulu. Chesnutt, osim toga, vjerojatno nikada nije radio 'ozbiljnije'. U studiju je imao pedeset pjesama, i između njih odabrao ovih jedanaest. U kojima pjeva o grčkoj i rimskoj mitologiji, američkom građanskom ratu i današnjim osvajačima svijeta, a sve je to izvedeno onako fino poluodbojno/poluzgađeno, kako on obično i priča priče s one strane normale. Otpočeo, kao i toliko autora, na otpacima opusa poput Youngovog ili Dylanovog, odavno se izborivši za svoj komad sunca, ovdje je uspio snimiti vjerojatno najkompleksniji album karijere, ili, ako već ne to, a onda svakako album koji zvuči kao najcjelovitije realizirana varijanta prigušenog buntovništva koje svoje neslaganje izriče šapatom, koji je na 'Ghetto Bells' na samom rubu meditacije.

Autor

Dario Grgić

Kategorija

Hombre: Glazba