Teško je pronaći dokaze o crnom kamionu koji je u kasno ljeto 2019. godine kružio centrom Zagreba. Usprkos početnoj uznemirenosti građana, događaj je vrlo brzo zaboravljen. Članci su nestali s internetskih portala, a još je čudnije to što su nestali i iz novinskih arhiva. Pretraga društvenih mreža dala je jedan jedini rezultat o kojem će kasnije biti govora. Najviše čudi to koliko su temeljito događaji nestali i iz sjećanja ljudi. Malobrojni očevici koji se događaja još uvijek sjećaju neće biti imenovani zbog neobičnosti cijele situacije, te će se ovaj izvještaj u potpunosti morati osloniti na povjerenje čitatelja.

Datum prvog svjedočenja možemo s priličnom sigurnošću odrediti kao 30. 8. 2019., petak:

»Sledilo me to. Bio sam na Zrinjevcu, začuo se glas koji se približavao iz smjera kolodvora, pričao je nešto o zabrani brakova između arijevaca i Židovki. Bio je neugodno glasan i zvuk je bio izobličen, ali sve se razumjelo. Mislim da je to bio Miljenko Kokot, iako mi nije jasno kako bi on mogao čitati takvo nešto, čini mi se kao fin čovjek. Glas mu je bio neprirodno visok, kao ubrzan. Onda se pojavio taj kamion, vozio je jako brzo. Crni, starinski, kao iz filmova o Drugom svjetskom ratu, onaj s velikom njuškom. Teško je vjerovati da se to zbilja događalo, čini se nestvarno. Prošao je pored mene pa skrenuo u Amruševu i tada je glas počeo zavijati i otezati. Sjećam se da smo u to doba razgovarali o tom kamionu, svi su se zabrinuli, ali ispada da se sada nitko više toga ne sjeća. Bilo je nešto i u novinama, mislim da nikada nisu našli one koji su to izveli. Sjetio sam se još nečega čudnog. Baš nakon što je kamion prošao ispred mene, vidio sam grafit na fasadi na kojem je pisalo ‘Vratite nam pice za siromahe’. To me je podsjetilo na kraj osamdesetih. Nakon škole išli smo u piceriju Zadar na Cvjetnom trgu, tamo gdje je nekada bilo kino Zagreb. Prodavali su pice koje su se sastojale samo od tijesta premazanog umakom od rajčice po nekoj smiješnoj cijeni od par dinara. Bez sira, šunke, bez ičega. Zvali smo ih pice za siromahe. To je morao napisati netko od te generacije. Grafit je bio ispod stabla. Mislim da je to javor, sad je dva–tri metra viši, a i širi je, pa se ne bi ni vidjelo s ceste. Čudno mi je bilo to što grafita nije bilo kad sam poslije prošao tuda, nije bilo ni tragova da ga je netko prebojio, kao da je samo nestao.«

Pregled fasade na mjestu navodnog grafita danas ne otkriva nikakve tragove, što s obzirom na proteklo vrijeme ne daje nikakvu informaciju. Na upit gradskim službama o popravcima i obnavljanjima fasade u tom razdoblju nije došao nikakav odgovor. Slijedi iskaz očevica od 1. 9. 2019., nedjelja:

»Ležao sam u krevetu s temperaturom oko 39. Ne znam od čega sam se bio razbolio, bilo je to prije korone. Onda sam čuo sirene i vidio da se zgrada preko puta dimi. Ne, nisam osjetio dim, nos mi je bio začepljen. Veliki vatrogasni auto podigao je ljestve pa su vatrogasci spuštali ljude s četvrtog i petog kata. Spustili su i jednu mačku. Koliko znam, nitko nije stradao osim jednog mladića. Nisam vidio kad su njega spuštali, njegov prozor bio je na suprotnoj strani zgrade. Gledao sam to i navijao za vatrogasce. Da budem iskren, najprije sam pomislio da mi se sve to priviđa od groznice. Onda sam čuo taj glas koji je govorio o strijeljanju, vidio sam i crni kamion, ali u tom trenutku nije mi privukao pažnju jer sam se zagledao u akciju spašavanja. Brzo su ugasili vatru. Navodno je baš taj mladić koji je opečen kriv za požar, čuo sam da se pokušao ubiti jer ga je cura ostavila. Nisam se ni sjetio kamiona dok me niste pitali, nisam bio siguran je li se to uopće desilo. Sljedećeg jutra bio sam puno bolje.«

Novinske vijesti potvrđuju svjedočanstvo u dijelu koji govori o požaru. Tog datuma doista je izbio požar koji je brzo saniran i ugašen. Spominje se samo jedna ozlijeđena osoba muškoga spola, ali o uzroku požara nema govora. Sljedeći očevidac od 30. 8. 2019. daje nešto više podataka:

»Sjećam se reklame za taj kamion. Vidio sam ga negdje na internetu, bio je to isti crni kamion, samo u reklami nisu govorili te nacističke parole. Čini mi se da se u reklami spominjalo nekakvo konačno rješenje, ali nije zvučalo tako strašno, mislio sam da se to odnosi na rješavanje komaraca ili uklanjanje masnih mrlja. Mislim da sam tu reklamu vidio i na televiziji, ali tko bi to više znao. Došao je iza ugla, jako je brzo vozio, pregazio bi nas nasred pješačkog prijelaza da ga nisam čuo na vrijeme. Imao je onu dugu starinsku haubu i na njoj veliko slovo ‘M’ preko kojeg je bilo nacrtano nešto još veće, kao neki toranj. Kao Eiffelov toranj. Jedva sam povukao svoju djevojku, tadašnju djevojku da nas ne pregazi. Ona se zagledala u neki grafit o Coca–Coli. U to vrijeme pila je dvije litre dnevno. Nakon toga počela je živjeti zdravo i krenula na jogu, a onda smo prekinuli, baš su se navršile tri godine. Ja sam otad pronašao Boga. Ni prije nisam pio Coca–Colu, samo ponekad uzmem neku drugu kolu, jeftinije su. Bog je svagdje, i u koli, sigurno je u jeftinijoj jer želi biti pristupačan svima. Mislim da će ponovno doći s istoka, sigurno. Što biste napravili i da ga sretnete? Kako biste ga prepoznali?«

To što se očevidac prisjetio stiliziranog znaka »M« na kojem se u sredini nalazilo obrnuto slovo »V« potvrdilo je da se radi o kamionu tvrtke Magirus Deutz. Od 1925. godine na njihovim vozilima nalazio se logo koji se sastojao od slova M nad kojim je bio nacrtan stilizirani toranj ulmske katedrale. Više upita muzejima, tvrtkama koje najme rekvizite za filmove, kao i temeljita potraga na internetu nisu urodili plodom niti je pronađeno vozilo koje je za to vrijeme bilo iznajmljeno ili posuđeno čije bi karakteristike odgovarale kamionu o kojem je riječ. Nije postojao nikakav trag ni da je takvo vozilo prešlo granicu. U to doba Magirus je bio dio Deutza, tvrtke koja se bavila proizvodnjom benzinskih motora. Deutz je 1864. godine osnovao Nikolaus Otto, izumitelj četverotaktnog motora s unutarnjim sagorijevanjem. U početku je tvrtka proizvodila poljoprivredne strojeve i traktore da bi poslije prešli na automobile i kamione. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata proizvodili su artiljeriju i vozila za Wehrmacht pod imenom Klöckner Humbolt Deutz AG (KHD).

KHD je proizvodio i kamione s gasnim komorama u kojima su se vršila pogubljenja plinom. Kamioni u kojima su ubijani Židovi, Poljaci, Romi i mentalni bolesnici na okupiranim teritorijima Trećeg Reicha korišteni su u provedbi programa eutanaziranja koji je osmišljen 1939. godine. Razvoj pokretnih plinskih komora naredio je Heinrich Himmler. Nakon što mu je pozlilo dok je prisustvovao masovnom strijeljanju Židova, naredio je razvoj humanijih metoda pogubljenja. Zadatak da razvije način pogubljenja manje stresan za izvršitelje dobio je Arthur Nebe koji je istraživanja vršio na sovjetskim duševnim bolesnicima, najprije koristeći se eksplozivom pokraj Minska, a potom ispušnim plinovima kod Mogileva. Njegovi eksperimenti doveli su do razvoja plinskih kamiona. Za provođenje odgovarajuće metode pogubljivanja angažiran je Tehnički institut za detekciju zločina (KTI) koji je bio pod Glavnim uredom za sigurnost Reicha (RSHA). Kao metoda naposljetku je odabrano trovanje ugljičnim monoksidom. Pretpostavlja se da su ga razvili specijalisti Referata II D RSHA. Umjesto da pogubljenike voze do plinskih komora, one su dovezene pogubljenicima. Prve žrtve u listopadu 1939. godine bili su židovski i poljski štićenici ustanova za mentalno oboljele. Nakon toga metoda je primijenjena na štićenicima bolnica za mentalno oboljele u Pomeraniji, istočnoj Prusiji i Poljskoj. Točan broj usmrćenih u pokretnim plinskim komorama nije poznat. Dokument od 5. lipnja 1942. iz arhiva okupiranog Minska navodi da je od prosinca 1941. do lipnja 1942. pogubljeno 97.000 civila, za što su bila korištena tri kamiona. U 1940. godini pacijente bolnica pogubljivala je specijalna jedinica kojom je zapovijedao Herbert Lange. Ljudi su ukrcavani na kamione i ubijani za vrijeme vožnje prema mjestima masovnog pokopa. Dokumenti govore da je od 21. svibnja do 8. lipnja 1940. tako ubijeno 1558 bolesnika iz koncentracijskog logora Soldau.

Pokretne komore koristile su se u osnovi istim principom kao i stacionarne: vozač je ispuštao čisti ugljični monoksid kroz gumeno crijevo koje je čeličnim cilindrima bilo spojeno na konstrukciju u obliku kutije montiranu na podvozje. Za službeni naziv vozila SS se koristio izrazima poput »specijalno vozilo« (S–Wagen) ili »vozilo za rasplinjavanje«. U okupiranom Beogradu vozilo je bilo poznato pod nazivom Dušegupka, slično kao i na području bivšeg SSSR–a — »Душегубка«. Kamioni su prerušeni u dostavna vozila s natpisom »Kaiser Kofee Shop«. Korištena su dva modela vozila, Saurerwagen od 7 tona za 70–100 ljudi te Opel–Blitz od 3,5 tone za 30–50 ljudi. Do lipnja 1942. godine isporučeno je 20 od 30 naručenih vozila.

Korištenje kamiona imalo je dva nedostatka. Bilo je sporo jer bi neke žrtve umirale i do dvadeset minuta. Ozbiljniji nedostatak bio je taj što se zapomaganje žrtava čulo u vozačkoj kabini, što je na vojnike djelovalo izrazito uznemirujuće te je dovodilo to težih psihičkih trauma. Korištenje kamiona napušteno je kad su napravljene stacionarne plinske komore koje su bile znatno efikasnije sredstvo za ubijanje velikog broja ljudi istovremeno. Nijedno od plinskih vozila nije preživjelo kraj rata. Za njihovo postojanje doznalo se 1943. prilikom suđenja kolaboracionistima za ubojstvo civila u Krasnodaru.

Sljedeće svjedočanstvo vezano najvjerojatnije uz 3. 9. 2019. navodimo iako od njega nema previše koristi:

»Zapamtio sam grafit. Pisalo je: ‘Lopta ima dvije strane’. Koja glupost. A taj kamion, to su neki dripci provocirali. Ma to su se igrali klinci tajkuna, imaju previše para.«

Lopta zapravo ima dvije strane, vanjsku i unutarnju, tako da je izjava na grafitu potpuno točna. Što se tiče tvrdnje o socioekonomskom statusu počinitelja, ne postoji dovoljno podataka za bilo kakve zaključke. Ostala su još samo dva svjedočanstva, prvo obuhvaća vremenski raspon od nekoliko dana od kojih se s razumnom vjerojatnošću može datirati samo posljednji, 2. 9. 2019.:

»Vidio sam ga tri puta jer sam u to doba radio u Zrinjevcu preko Student servisa. U Zrinjevcu na Zrinjevcu, ha ha. Netko je čitao rasne zakone iz kamiona, s kolegom sam se kladio da je pod ceradom Mario Anduš. Vidite, zaboravio sam na tu okladu. Dogodilo se nešto jako čudno, prvi put kad je prošao, na zidu se, tu pored drveta, pojavio natpis ‘TAKO TI JE KAKAV SI’. U jednom trenutku nije ga bilo, onda sam se okrenuo da pogledam za kamionom i u sljedećem je bio tamo, kao da se pojavio točno kad je prošao kamion. Mislio bih da mi se učinilo da nisam bio buljio u taj zid cijeli dan i sigurno ga nije bilo prije. U redu, rekao sam sebi, nisi pazio, učinilo ti se. Kad je sutradan prošao drugi put, ispod prvog natpisa pojavio se još jedan: ‘VIŠA SILA MANJE ZLO’, sve sam to onda i zapisao. Ali kamion je vozio prebrzo, nitko nije izašao iz njega da to napiše. Mislio sam to prijaviti policiji, ali što da im prijavim? Kad je za nekoliko dana kamion prošao i treći put, na zidu se pojavilo ‘SVAKO MALO PONOVO’. Dao sam otkaz, uhvatila me neka paranoja, nije mi bilo dobro u glavi. Prestao sam raditi, otad samo studiram. I dalje ne znam što se tu dogodilo. Treći put za njima je prošišala policija s upaljenim rotirkama, ne znam kako ih nisu uhvatili. Morali su biti duplo brži od te starudije, a i kamo bi ovi mogli pobjeći? Kako sakrijete takav kamion? Natpisi su bili točno ovdje, iza ovog javora. Kako je narastao! Crna boja, dosta velika slova, nema im traga, kao što vidite. Sada sam dobro, ostala su mi još dva ispita.«

Što se stabla tiče, radi se o mliječnom javoru, vrsti javora koja raste vrlo brzo. Čudi njegov smještaj u centru grada jer mu plitki korijen raste u širinu pa oduzima vodu i hranjive tvari biljkama u blizini. Temeljit pregled fasada ni ovdje nije dao nikakva rezultata, jednako kao i obraćanje gradskoj upravi. Ponovljeni upiti policiji također su rezultirali šutnjom.

Ono što se iz svjedočanstva može zaključiti to je da je starinski kamion kružio Zagrebom na potezu Boškovićeva — Hebrangova — Zrinjevac — Gundulićeva — Teslina — Preradovićeva — Berislavićeva — Zrinjevac — Strossmayerov trg — Hatzova. Stražnji dio kamiona bio je zatvoren ceradom. Građanstvo je uznemirio zvuk koji se širio iz snažnih zvučnika, smještenih očito unutar kamiona. S razumnom vjerojatnošću može se pretpostaviti da je glas bio snimljen. Snimka je po svemu sudeći bila razgovijetna i čista. Više očevidaca prepoznalo je čak i glas poznatog spikera koji je čitao rasne zakone, ali njihovo se mišljenje po pitanju toga kome je taj glas pripadao razilazi. S obzirom na to, gospodu Kokota i Anduša nismo uznemiravali upitima. Kod posljednjeg iskaza svjedokinja nije mogla rekonstruirati datum, ali pretpostavljamo da se radi o 30. 8. 2019.:

»Bila sam na zelenom valu s bivšim dečkom i čula taj glas. Bio je poznat, iako neprirodno visok, kao ubrzan. Crni kamion prošao je kroz crveno, nama se upalilo zeleno za pješake. Da mi taj glas nije privukao pažnju nekoliko trenutaka ranije, možda bih krenula preko ceste i tko zna što bi se desilo. Čudno što se toga sjećam, ali malo prije nego što je prošao, ugledala sam grafit: ‘Otkako su zabranili kokain u Coca–Coli, sve je otišlo ukurac’, oprostite na izrazu, ali tako je pisalo. To sigurno nema veze s kamionom za koji pitate, ali baš sam to zapamtila. Poslije ga više nisam vidjela, ali rijetko sam išla u centar od epidemije. Zanimljivo mi je to za kolu. Voljela sam je, valjda zato što je osamdesetih to kad vam je roditelji donesu iz dućana bio pravi događaj. Tada se nekako i pojavila u dućanima, prije je bila zabranjena. Bila sam još mala pa mi je okus bio žestok, ali neodoljiv. Čitala sam da osjećaj zadovoljstva dolazi od skrivenog šećera. Ne pijem je više. Tko zna, možda je i bila bolja prije nego što su zabranili kokain.«

Coca–Cola je došla u Jugoslaviju 1968., godinu dana nakon Pepsija. Na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća prosječna potrošnja po stanovniku bila je pet litara godišnje. Prva socijalistička zemlja u koju je došla Coca–Cola bila je Bugarska 1965. godine, no još 1946. varijanta Coca–Cole proizvodila se za Sovjetski Savez. Maršal Žukov bio je ljubitelj tog pića pa je 1946. godine osobno dogovorio proizvodnju bezbojne Coca–Cole u koju nije stavljana karamelna boja kako bi se piće razlikovalo od izvornog koje je za Sovjete predstavljalo simbol imperijalizma. Maršal je na kraju probnu zalihu zadržao za osobnu upotrebu. U SSSR je službeno najprije došao Pepsi nakon što je to piće oduševilo Nikitu Hruščova, a Coca–Cola se pojavila tek 1980. kada je postala službeno piće Olimpijskih igara u Moskvi koje su bojkotirali američki sportaši.

Za vrijeme Velikog čišćenja u SSSR–u oficir NKVD–a Isaj D. Berg eksperimentirao je s gušenjem ljudi u specijalno adaptiranim hermetički zatvorenim kamionima. Svjedočanstvo Nikolaja Haritonova iz 1956. potvrđuje kako je Berg bio ključna osoba u proizvodnji plinskih kamiona. Postao je voditelj ekonomskog odjela moskovskog NKVD–a u ljeto 1937., a u listopadu je zadužen za poligon za gađanje u Butovu sa zadatkom da ga pretvori u mjesto za masovne egzekucije zatvorenika s područja Moskve. Prema svjedočenju koje je 1956. godine iznio bivši član Bergovog tima Fjodor Česnokov, za egzekucije su korišteni kamioni opremljeni cijevima kroz koje su ispušni plinovi vraćani u vozilo. Neki izvori navode da je Berg osobno nadgledao sve egzekucije. Istraga je otkrila da su pogubljenike skidali do gola i vezivali, a u usta bi im nagurali krpe. Imovinu bi im konfiscirali. Berg je 1938. godine osuđen na smrt zbog sudjelovanja u kontrarevolucionarnoj zavjeri unutar NKVD–a. Pogubljen je 1939. godine. Točan broj žrtava pokretnih plinskih komora u SSSR–u nije poznat jer su se egzekutori koristili krematorijima kako bi se riješili tijela. Od Berga ostaje samo zapis koji je navodno prije smrti napisao u zatvoru i čiju autentičnost nije moguće utvrditi:

»Jedva čekam da sve završi. Iscrpljen sam. Gotov čovjek. Promatranje toliko bezumnog nasilja natjeralo me da revidiram sliku svijeta. Vidio sam što je sve zapravo moguće i shvatio da sam nemoćan. Još samo nekoliko dana i neću više trebati popravljati granice svojih očekivanja, uklanjati neželjene misli, neizbježne misli, i pokušavati kultivirati dobro za koje sam vjerovao da je neuništivo, da me čeka skriveno tik ispod površine. Mogu se samo podbočiti i kroz prozorčić gledati pustoš. Poput starog strašila koje se raspada po šavovima, nemoćno da napravi bilo što osim da stoji i gleda ovu jebenu tajgu. Jesam li griješio? Sigurno jesam, ali institucije su radile svoj posao. Nitko nije bio kriv. Osim mene, ja sam priznao da sam kriv kako bih spasio višu istinu. Što je viša istina? Nitko ne zna, tako nazivamo ono što ne možemo shvatiti. Stvorili smo sustav u kojem smo sebe stavili u centar, u točku ravnoteže unutar koje sebe možemo zvati dobrim ljudima. Drugačije ne ide, drugovi. Ono što se ne uklapa u tu sliku mi ne vidimo i nitko zapravo nizašto nije kriv.«

Jedini trag koji bi mogao predstavljati vezu prema nekome tko je izveo ili smislio priču s kamionom pronađen je na blogu. Izvorni tekst objave bio je izbrisan, kao i sam blog, pa je pronađen u cacheu pretraživanja. U trenutku pisanja ovog izvještaja ni tekst ni blog nisu više dostupni. Autor će očito ostati anoniman sve dok to bude želio.

»U kamion Magirus–Deutz koji po tipu, bojama i oznakama odgovara onom kojim se u Drugom svjetskom ratu koristio Wehrmacht (ili, još bolje, SS) potrebno je instalirati zvučni sustav velike snage. Sustav, a pogotovo akumulator, treba dimenzionirati tako da što dulje može proizvoditi glasan zvuk. Glas koji čita treba biti spikerski, jasan i potpuno neutralan. Neka se useru! Predstava traje do pražnjenja baterije ili dolaska policije. Potrebno je razviti metodu izvlačenja i bijega. To je najteži dio zadatka, ali ne i nemoguć. Bilo bi fantastično da kamion netragom nestane prije nego što ga policija stigne zaustaviti. Možda da kamion ne bude zelen nego crn?«

Ispod teksta postojao je jedan anonimni komentar:

Jeste li razmišljali o simulaciji? Hologram kamiona projiciran na ulicu, jav

anonymous 3/24/19

Deutzova komercijalna vozila bila su popularna između šezdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Pod markom Magirus kamioni su se na europskim tržištima prodavali do kraja osamdesetih, kada su se nestali iz automobilske industrije. Pod istom markom vatrogasna oprema proizvodi se sve do danas. Za stotu obljetnicu predstavili su najveće okretne stepenice na svijetu, duljine pedeset i dva metra. Magirus je proizvodio pokretne ljestve koje su se dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća isključivo koristile za proizvodnju aviona u Njemačkoj i SAD–u, kao i ljestve za mobilne lansere raketa V2. Imale su više ekstenzija tako da su se mogle produžiti do gotovo trideset metara, a bile su konstruirane tako da su za njihovo pomicanje bila dovoljna samo dva čovjeka.

Kada je 1895. godine Magirus preminuo, kompaniju su preuzela njegova tri sina. Početkom 20. stoljeća u Vereinigte Feuerwehrgerätefabrik GmbH radilo je 300 ljudi. Godine 1921. proizveli su pumpu montiranu na šasiju od 1,5 tone nazvanu »Bavarska pumpa«. Uskoro su slijedile preteče današnjih vatrogasnih cisterni, nazvane vodena kola. Kamioni su bili poznati po vrhunskoj izradi i pouzdanom radu u najtežim uvjetima. Magirus je prvi na svijetu počeo proizvoditi vatrogasna vozila koja su vukli konji. Ljestve su se produžavale pomoću vitla, potom je napravljena pumpa s naftnim motorom. Kompanija je postala poznata po brojnim inovacijama kao što su vatrogasne ljestve na izvlačenje te automatske okretne ljestve. Do početka 20. stoljeća osvojili su više od pedeset medalja na sajmovima.

Tvrtku je 1864. godine osnovao ulmski vatrogasac Conrad Dietrich Magirus. Učinio je to, prema vlastitim riječima, kako bi spasio što više života i imovine te je bio ponosan što je stvorio tvrtku koja je bila primjer inovativnosti, pouzdanosti i solidnosti. Magirus je pri kraju života izjavio kako mu je od svega najvažnije bilo postići bolji, sigurniji život za svoje drugove vatrogasce.