U svijet istovremeno određen prošlošću koju se promatra s kivnošću, sadašnjošću kao dobom tranzitivnosti te budućnošću koja je nadišla prošlost i sadašnjost osiguravajući dimenziju u kojoj je ostvarivo ono što se nije uspjelo prije i što se ne uspijeva sada, Paula Rem ubicirala je još jedno distopijsko pismo ispisano sigurnom rukom, a ovaj put i konkretno upućeno ljudskom plemenu kojem je borba nužnost i kojem je jao ako se ne izbori prije nego što se na izmaku dana ispruže večernje sjene.

Pružanje večernjih sjena, koje se u naslovu novoga romana Paule Rem objavljenog 2024. godine u izdanju MeandraMedie izduljuju – Kad se večernje sjene izdulje – početni je signal tematsko-motivske pa i idejne interferencije distopijskoga narativa s biblijskim tekstom. Pružanje večernjih sjena najavljuje dakle njihovo izduljenje; biblijski je tekst pretkazanje rasapa jedne civilizacije bespovratno okončanog (?) u pomno režiranoj distopiji Paule Rem.

Navedena žanrovska odrednica u kontekstu romana Kad se večernje sjene izdulje može se promatrati najmanje u dvama uzusima. Ponajprije – riječ je dakle o distopijskom romanu, narativu izgrađenom na aktualizaciji konkretnih društvenih, političkih, tehnoloških, ekoloških i dr. pitanja, čija je radnja smještena u 2200. godinu. Nakon toga riječ je i o romanu koji pak nije u potpunosti ograničen distopijom. Naprotiv, roman poznaje i druge teme (npr. ljubav) vješto prilagođene distopijskom okviru.

Deset poglavlja – intermedijalnih signala (Nulti teorem, Cesta, Kocka, Solaris, Stalker, Zrcalo, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Jakovljeva ljestvica, Vremenski stroj, Apokalipsa danas) čitatelj gleda kroz prizmu pripovjedača-objektiva čija kamera precizno preslikava stanja (čini se da su radnja i zbivanje tek fingirani) likova-funkcija čija postavljenost u prostor i vrijeme svjedoči posve ugasloj čovječnosti. Postupna izmjena kadričnih prostora (Kocka, ulica, knjižnica-arhiv, instrumentarij i dr.) čitatelja upoznaje s različitim funkcijama koje likovi obavljaju u postapokaliptičnom svijetu kojim dominira Kapital kao jedini i konačni cilj. Dapače, Kapitalu su usmjereni ponizni kapci i sklopljene ruke – njemu se moli (Kapitalu naš, koji si na Tržištu, neka bude inflacija tvoja), njemu se i u njega se vjeruje, a borba za Njega vrjednija je od borbe za ljude jer je čovjek onda kada je Kapital. Čovječnost je uzgred ljudskoga bića – likovi u romanu mogu se samo uvjetno zvati ljudskima. Na aktantskoj se razini zapravo utjelovljuju uloge (ljudi su konzumirajuće osobe) čija je zadaća na ovaj ili onaj način osigurati opstanak čovjeka u za njega već uništenom svijetu. Mašinist održava Kocku, simbol vremena koje nikada nije postojalo, gigantsku zgradu kojoj prijeti uništenje prouzrokovano prekomjernim rastom također gigantske biljke; Znanstvenica promatra ostatke svijeta hipotetički tumačeći samoodrživost prirode; Arhivistica u knjižnici-arhivu Kocke katalogizira preostale knjige, planirajući visoku zaradu za vlastite zasluge, a uz njih se pojavljuje još niz funkcija likova: Utjecajnica, Menadžer, Referent, Direktor, Glumica, Savjetnik za ekologiju i dr. Određenost funkcijom nameće alegorijsko tumačenje likova i odnosa među njima. Društvene pojave, točnije promjene nakon Pada funkcioniraju reverzibilno – čovjekova (ne)djela (npr. prema prirodi, znanosti, društvenom poretku i dr.) uzrokuju izmjenu u subjektno-objektnom odnosu – objektom sada postaje čovjek, koji se unatoč brojnim tehnološkim dostignućima (CoolEx Micro Heal krema koja ima gotovo eliksirska svojstva) treba bojati pred prijetnjama prirode (toksična biljka agresor je koji metastaziranjem zauzima Kocku).

Svijet likova razvidan je i iz vješto razrađenih dijaloga – likovi svojim replikama autoreferencijalno potvrđuju život u svijetu u kojem vrijeme gubi na dimenzionalnosti, svijetu sveprisutnog paradoksa i pesimizma, hiperliberalizacije i nepostojećih orijentira, autoritarnoga i totalitarnoga, destrukcije i mašinizacije čovjeka (moj život je moj posao), deinstitucionalizacije društva i uništenja države. Napose je riječ o svijetu u kojem se svaka iskrenost doima lažnom, u kojem je konkretnost nerijetko nekonkretna, u kojem se pozicije dodjeljuju mimo svakoga izbora i u kojem se svako hodanje čini beskonačno dugim. S druge je strane, kako je već spomenuto, prikazan svijet koji u okviru distopije pokazuje da ljudskost nije zatomljena u potpunosti i zauvijek, o čemu ponajbolje svjedoče zanimljivi dijalozi između likova kod kojih se pojavljuje emocija – ljubav. Prema svemu sudeći, horror vacui postapokaliptičnoga svijeta romana Paule Rem ispunjen je nadom u drugu i drukčiju budućnost koja će uspostaviti mjerila primjerenija čovjeku kao ljudskom biću.

Problematika kojom se Paula Rem bavi konkretizirana je i smještanjem lika-funkcije u kontekste umjetnosti (u romanu su nerijetke aluzije na glazbu i književne tekstove), znanosti (posebno mjesto zauzima filozofija), konzekvencā proizašlih iz režimskih nastojanja pojedinca (Direktor je slika izuzetnoga pojedinca koji je otpočetka predodređen za svoju funkciju), religije – ultimativni je cilj čovječanstva mesijansko doba, iliti drugi dolazak, vrijeme kada će predstavnici svih naroda proglasiti mir na svijetu, smrt će biti usmrćena, a život će trijumfirati, te više nitko neće umirati, a potom i masmedijske zbilje – čovjekov se život promatra kao sastavnica reklame, fotografije, videospot reklame, umjetne inteligencije, hiperlinka, progresivnih društvenih mreža na kojima korisnik gotovo telepatski može pratiti aktualna zbivanja i prije njihova objavljivanja na određenoj medijskoj platformi.

Navedeni tematski i idejni aspekti romana bjelodane se pred čitateljem u izbrušenom stilu proze koji karakterizira jasna i jezgrovita rečenica, vješto vođeno nepreuzetno pripovijedanje i, konačno, koncizno strukturirani dijalozi koji doprinose dinamici gledanja romanesknih kadrova.

Sve silnice kojima se Paula Rem vodila u uobličavanju dalekobudućnosnog svijeta upućuju na to da se i unutar distopijskih okvira ipak odmata redovan život konvencionalno uspostavljen davnim, ali nezaboravljenim vrijednostima. Konačno, silnice su to koje impliciraju korov (čiji se pipci, fuzijski se rasprostirući, skupljaju u jednom cilju) kao opomenu čovjeku da je neophodno uspostaviti konsenzus s biljkom, dakle sa životom i sa sobom. I s posljednjom voćkom koja je ostala visjeti u vrtu.