Ljubavna pogibija

Sa čime da jadni

pjesnik raspolaže

izuzev s jakim

srcem,

sposobnim da voli

svu bijedu svijeta

uključujuć i vlastitu, ponad svega?

Ništa mu više i ne treba

– uzdah i povjerenje

ljubavnoga srca – ta voljeli su se još

od djetinjstva

kada još jedan

za drugoga znali

nisu.

U stvari – on bio je

stariji – nosio je

visoke, košarkaške

tenisice

što dopiru do

gležnjeva.

A korak mu je

bio spor, odmjeren

kao u pantere.

Pogled mu je skrivao

nešto divlje

prividno umirujuće

možda je to bila

ljubavna magma

kojom osvojio ju

je

u ono davno vrijeme

dok bila je gimnazijska profesorica

i dok je na jutarnju

nastavu

odlazila tramvajem, vlakom, trolejbusom

i pješice, udarajući taj volej

i unazad

(tada su nastajali neki od njenih prvotisaka).

Sve u svemu

buknula je vatra

dok, istovremeno,

potresi su tresli

svjetove

(daleko je sad ona bašta na Wannsee, gdje sjedili su

skupa, puni zebnje, lišeni strahopoštovanja, misleći na

B. Brechta i H. Wiegel,

plašeći se onog

što donijeti će sutra).

Odavde treba otići

– bile su misli

koje su im se javljale

gdje god bili.

Zaista, uputi se i

Ti (govorahu im otrovni

šimširi, skriveni u

žbunju, tik do potsdamske palače pruskoga kralja

Fridrika II. Velikog)

u taj tok

što nepoznat umu

protječe svijetom

i obuhvaća ga

u nerazumnoj mreži

smislenosti.

Ondje ćeš (ondje

ćete?) tkati

svijetu unatoč

i biti će vaša ljepota

primjerom

kako se umire

junački (do onda,

proteći će hitro i

prevrtljivo vrijeme)

Da, ti ćeš sve znati

gdje to posloženo

stoji

(u srcu ludom što

kipti od ljubavi)

i ondje voditi ćeš

naš uzavreo put

(dok cesta se sužava,

a u pozadini, suspregnuti glasovi

časnih sestara, vriska priprostih čistačica,

rzajući podvici otmjenih dvorskih lakeja i konjanika,

drijemež učmalih školskih podvornika, psovka razularenih cestara

što nanose svježu boju na kolnik

miješaju se s glasovima okružnih sudaca

vojnih pilota i mrtvozornika, što broje mastan novac,

pun tuđeg znoja i krvi).

Tako je

Tako je, zavukla sam

se negdje

i čekam

da se razlista

ono što se razlistati

mora

pod nebeskim svodom

skriveno je ovo mjesto

za nas dvoje

(nije li oduvijek

bilo tako?)

I utihnut će srne

i visoki bor na

vrh brijega

pod starom kupolom

zapjevat će glasno

neku tužnu, gromoglasnu

pjesmu

Seljaci na polju

zastati će

sa šiljatim vilama

u rukama

s oblim plugovima

(čak i njih sposobno

je nešto da

zbuni)

zastati će na

trenutak

da osluhnu taj

gromki poj

i potom, nešto će

se preokrenut

– zaspat će,

utonut u san

i oni koji sebe

poznavali nisu,

koji živjeli su

radi drugih

– prenerazit će ih

više no što htjet

će priznat,

ta surova istina.