T

16. prosinca 2024.

TATJANA GROMAČA / Crnac

Književnost je uvijek halucinogeno sredstvo, koje je, a to je zanimljiv paradoks, tim zavodljivije što je sličnije stvarnosti. Mimetička proza i poezija osim što se direktno obraća čitatelju, ovome odašilje i ozbiljnije poruke, koje se dotiču životnog stila, a u efektnijim slučajevima i famoznog osjećanja 'smisla'. Dovoljno je sjetiti se kako je na hrvatsko čitateljstvo djelovao Bukowski sa svojom prozom prožetom alkoholiziranjem, koja je, pod pretpostavkom da se kod nas više čita, mogla izazvati pravi pomor u ovako labilnom narodu kao što je hrvatski. Tatjana Gromača se na sceni pojavila izvrsnom zbirkom pjesama 'Nešto nije u redu?', i odmah zauzela svoje mjesto, koje se nalazilo između svih tada ozvaničenih pjesničkih pravaca i pokreta, oficijelno podijeljenih u dva suprotstavljena, no tada već podjednako posustala pravca, gnoseološki i semantički. Njeno tretiranje stvarnosti, i pristajanje na poetiku u kojoj su izražajna sredstva tek scena za odigravanje intimnih, socijalnih i egzistencijalnih drama djelovalo je na publiku poticajno, tako da se Gromaču ovom zbirkom moglo pribrojati onim rijetkim pjesničkim pticama čije knjige rasprodane nestaju sa tržišta. Paralelno sa ovim oslobađanjem prostora za najnovije pjesničke snage, Gromača je kao novinarka Ferala pokazala svoj iznimno snažan nerv za socijalnu problematiku. Njezini su prilozi iz polusvijeta bili obilježeni istim melankoličnim, rezignantnim tonovima, istom angažiranošću kao i njezina poezija. Za koju bi se moglo reći kako je i u ovom njenom 'romanu', 'proznoj poemi' ili nečemu trećem, nastavila djelovati istim onim diskretnim, od događaja distanciranim aparatom, koji je tu samo da na čitatelja vjerno prenese slijed događaja. Naratorica u 'Crncu' pripadnik je manjinskog naroda, a njenu sudbinu Gromača iznosi u 138 kratkih proznih fragmenata. Duljinom bi odgovarala romanu, a izražajnim, vrlo mekim, fluidnim, gotovo poetskim slikama, građenima očito vrlo pažljivo po sistemu 'puzzli', na proznu poemu. Gromača je očito podosta računala na povratni udar na čitatelja, kojega bi osjećaj obezvrijeđenosti i egzistencijalnog mrtvila trebao poklopiti kada se svi komadići slože u jedan jedini gvaš, kojega se dobro vidi izdaleka, odnosno neko vrijeme nakon čitanja. Ovako izložen život jedne djevojke, od prvih sjećanja pa sve do posla u školi, u kojoj radi kao profesorica, sretna što njen ravnatelj ne zna kojem narodu pripada njena majka, može asocirati na album sa fotografijama. Gromača ovdje rabi radikalniji intimistički imaginarij nego u poeziji, no njena je ruka dovoljno vješta i tolerantna da se u njenom kadriranju nađe mjesta i za nas. Mi, većinski narod, mrdamo se u uglovima njenih slika, u kojima u duhu vremena, tu i tamo napravimo poneko ekološko čišćenje nacionalnog prostora, s tenkom ili bez njega. Za ovako atipičan redoslijed izlaganja, za razlomljenost naracije na male komade, Gromača se možda odlučila jer priče poput ove niti ne mogu biti izazvane logičnim slijedom događaja, linearno, od stvarnosti pa do načela koje rukovodi tom stvarnošću. Svako obezvrijeđivanje drugoga rezultat je provale iracionalnoga i demonskoga, koje svojom alogičnošću, ni ne zavrjeđuje nefragmentiranu priču. Gromača je svjesna da ispisuje izvješće o razlomljenoj stvarnosti, pa je njen odabir izlaganja narativnih toposa u obliku krhotina vrlo inteligentan. Problemi koji će vam se eventualno javljati prilikom čitanja 'Crnca' proizlaze upravo iz takve usitnjavajuće strategije. Infantilno pripovijedanje bez poante, orijentirano na detalj u uglu slike, zajedno sa autoričinim inzistiranjem na procesu animalizacije i zatupljivanja kroz koju provodi svoju junakinju, cijelu ovu storiju povremeno mrvi preko točke do koje je smisao naracije moguće pratiti. Tako da vam se može dogoditi da pročitate posljednji fragment i automatski prijeđete na čitanje Gromačine biografije na sljedećoj stranici, ispisane vjerojatno od strane izdavača, a da u prvi mah ne osjetite taj prijelaz. Kao joint koji malo hvata, malo ne hvata, i koji popusti prije nego vas ponovno uhvati, pa je teško razlikovati stvarnost od ovog halucinogena o njoj. Osim ako joj to nije bila namjera.

Autor

Dario Grgić

Kategorija

Hombre: Knjige