Mi Hrvati smo zbilja čudni. Sudbina Salmana Rushdiea vjerojatno je svima poznata, frajer je bio osuđen na smrt jer je u romanu 'Sotonski stihovi' kako se to popularno kaže, tematizirao muslimanski fundamentalizam, i fatwa je skinuta 1998. Što ne znači da ga ne može ili ne smije ucmekati neki musliman čija su religiozna čuvstva posebno jako povrijeđena. Do tog trenutka, do skidanja ucjene sa Rushdijeve glave na junački jezik orvacki nije bio preveden nijedan njegov tekst. Čitali su ga jedino poligloti koji su tijekom one do neba vapijuće historijske nepravde zvane Jugoslavija savladali srpski, jer je na isti strani jezik ovaj pisac prevođen još od sredine osamdesetih. Pa su oni koji ga nisu mogli čitati na engleskom, jer Rushdijev je engleski teško ukrotiva bravuroza, mogli ovog majstora provjeriti u knjigama prevedenima tamo, daleko. Njegova poetika s obje je noge uronjena u magijski realizam, oliti nadrealizam; u jednom davnom intervjuu Rushdie je rekao, mimo svake dogme a la Radovan Ivšić i ini kunstidijoti, da mu je nadrealizam način onemogućavanja hvatanja korice na rečenici. Cooool! I od 'Djece ponoći' na ovamo demonstrirao je kroz svoj neskoreni romaneskni opus količinu imaginacije dostatnu za cijele nacionalne književnosti, i to ne samo ako su ovako male i prepotentno-impotentne kao što je recimo naša. Ili srpska, bugarska, svejedno. Bora Ćosić u jednom tekstu mu je zamjerio enciklopedičnost i opterećenost teksta kulturnim referencama, u stilu, moraju li se Rushdijevi junaci uvijek tuširati u ključu Hitchcockove antologijske scene tuširanja iz 'Psiha', i to jest tema, donekle, za raspravu, da li mu je potrebno baš toliko metaka. No, tijekom čitanja, dakle tijekom izloženosti baražnoj vatri njegovog spisateljskog umijeća, to se pitanje može postaviti samo akademski. Ili ljubomorski! Osim što ova prošaranost svim mogućim referencama uplastičnuje likove, on i samo to znanje, tu vrstu znanja, neprekidno dekonstruira, razara, a osim toga to su, u određenom smislu, i načela identiteta njegovih likova, i to vrlo klimava, neukroćena načela. Svi su oni doslovno uronjeni u određene kulture iz kojih očajnički žele izroniti. I svi oni, kao plivač koji pliva mrdajući glavom ne bi li zbacio fekaliju s glave, zapravo rade na uglavljivanju svoje razbarušene individualnosti među druge razbarušene individualnosti. Kod Rushdiea nema zaustavljene slike, osnovni zakon njegovog teksta je konstantni pokret. Ne mijena, nego pokret-mičimo se pa makar ostali isti! Ili ipak ti drugi svjetovi, zapadni megastore svjetovi, ipak nisu dostatna zamjena za ove provale božjeg i vražjeg sirenskog zova? Ne izgledaju Ameri i Englezi glupi u srazu sa Indijcima Rushdijevog kozmosa, dapače, redovno su lukaviji, ali i prozorniji, šturiji, hipnotiziraniji, uglavljeniji, funkcionalniji. Nije to priča o superiornosti, nje nema, nego o slojevima, o njihovom broju, a oni smiksani baroknom Rushdijevom rukom, izgledaju kao šnite svatovske torte. Čak i kada piše o apokalipsi, Rushdie slavi brojnost svjetova, mnogostrukost vizije. To što je u jednom trenutku bio ključ njihovih života, postaje lokot koji im ne da van. Ili obrnuto. Beletrizacija biblioteke, i to onog dijela u kojem stoje enciklopedije, samo je jedna od magijskih osobina njegovog tekstopisanja, jednako važna ako ne i važnija je sirova razmjena imaginativne energije sa čitateljima, kojima pomno i pažljivo iščitavanje ovakvih knjižurina osjetljivost za tekst, a možda i život općenito, može podići na entu potenciju. 'Tlo pod njenim nogama' roman je o rock zvijezdi koja dolazi iz Indije na Zapad, ali ima jedan specifičan atribut postojanja, čuje hitove iz budućnosti, ravno dvije godine i dvajstosam dana unaprijed, što znači tisućuijednu noć prije nego što su komponirani...A disparatnost svjetova, mogućnost da pored ove rečenice koju sad čitate paralelno postoji druga rečenica iza koje je još jedna i one su u nekakvom nadmetanju light motiv je cijele knjige. Roman je ujedno i Rushdijeva povijest rocka, on kroz nju prošeta sve ključne ikone ove glazbe, sve do njenog laganog nestajanja pred sempliranim glazbenim rješenjima, za koje konstatira da su povratak korijenima. Andy Warhol, Velvet Underground, Doorsi, Dylan, Stonesi, i na koncu kroz malu epizodu i U2, koji imaju i pjesmu 'Tlo pod njenim nogama'. Kod ovog razigranog erudite paradoksalno je nešto drugo: koliko god tekst koji piše visio na skelama referenci, ovdje se prije svega radi o poeziji, i to onoj specifičnoj bachelardovskoj, koja otprilike kaže, da je poetska slika nekakav iznenadni reljef psihe, u stalnom preobražavanju i imenovanju. Rushdie za svijet kaže da nije ni ovo, ni ono, nego da je od gume koja se stalno izobličava u sudarima. Slika možda jest mutna, apstraktna. Moglo bi se postaviti pitanje kakvim sudarima i sl tj s čime se to svijet sudara itd?, ali obilježenost nutrine reflektivnim talasanjima vrlo je blizu onoga što osjećamo i zovemo unutarnjim svijetom. Sve je nagnuto i klizi. Ljubavnu priča o jednoj ženi i dvojici prijatelja, o njenoj pogibiji, o obožavanju i njegovom naličju, o drugim svjetovima, onima iz kojih dolaze nadahnuća, dao je sa takvom spisateljskom energijom da je moguće odgovoriti na piščevo pitanje iz 'Sotonskih stihova', upućeno čitatelju, koje glasi 'mogu li ljudi letjeti?' - jest, mogu, kako da ne, ali ako pišu kao Rushdie!